Kad je José Mourinho pripremao taktiku za utakmicu Lige prvaka protiv RB Leipziga, kadar i opcije koje će koristiti zapravo su određivali liječnici. Harry Kane je ozlijedio tetivu i izvan terena je tri i pol mjeseca, Son Heung-Min je slomio ruku i izvan terena će biti do kraja sezone, a u međuvremenu se ozlijedio Steven Bergwijn, tako da je Tottenham ostao bez napadača i da je Mourinho morao kombinirati s Deleom Allijem u vrhu napada te Erikom Lamelom, koji je i sam imao problema s preponama kroz sezonu. Dakle, Mourinho je od cijelog napada konstantno mogao računati samo na Allija i Lucasa Mouru. On bi vjerojatno i bez toga našao dovoljno isprika za ispadanje, ali ovo je nova situacija za njega jer njegove su momčadi generalno imale jako malu stopu ozljeda.
To nema veze sa srećom.
Najvažniji razlog za to je činjenica da je Mourinho u vrhunski nogomet donio princip taktičke periodizacije. Ukratko, koncept se sastoji od toga da se eliminira zasebni kondicijski trening i da se svi elementi vježbaju kroz simulaciju realnih situacija koje se događaju na terenu, koristeći vježbe koje podižu fizičke kvalitete radeći s loptom. Jer, kao što je to Mourinho jednom izjavio kad su Chelseajevi igrači ostali šokirani time da je prvi dan priprema postavio nogometni, a ne kondicijski trening, “pijanist ne vježba za koncert tako da trči oko klavira” — tako je potvrdio ono što je rekao Luka Kaliterna 60-ak godina ranije kad se usprotivio komentarima i odbio slati igrače da trče na Marjan jer “nisu lugari nego nogometaši”.
“Vítor Frade je mozak koji stoji iza svega”, izjavio je za Sky Sports Carlos Carvalhal, trener koji je vodio Beşiktaş, portugalski Sporting i Swansea te studirao zajedno s Mourinhom. “On je mozak koji je smislio taktičku periodizaciju. Možete ga nazvati znanstvenikom, ali on je vrlo praktičan znanstvenik jer ima iskustvo rada u Portu sa Sir Bobbyjem Robsonom i radio je na terenu.”
Ako napadači redom imaju problema s mišićima i tetivama, onda je jasno da je Mourinho promijenio način na koji napadači rade
Ukratko, Fradeov princip sastavljanja treninga se oslanja na intenzivne igre s loptom u malom prostoru, pri čemu se događa velika energetska potrošnja slična onoj na utakmici, kao i na dugoročno planiranje opterećenja kako bi se izbjegle ozljede.
Danas je fitness postao ogromna industrija, a to — osim razvoja suplemenata, odjeće i teretana na svakom kutu — znači i znanstveni pristup. Fradeova periodizacija treninga koristi koncept jako sličan HIIT-u, koji u današnjem fitnesu predstavlja standard jer su istraživanja pokazala da trening koji se bazira na intervalima visokog intenziteta u kojem se mijenjaju faze maksimalnog opterećenja i odmora u pola sata troši jednak broj kalorija kao dva sata jednoličnog trčanja u aerobnoj zoni otkucaja srca.
Mourinho je cijelu karijeru računao upravo na to. Igrači su mu radili nešto što je u fitnes ušlo tek 15-ak godina kasnije, a on ih je držao spremnima jer nisu lugari koji trče po šumama s obzirom da to nema praktičnu primjenu u utakmici, ali držao ih je i odmornima jer su treninzi bili kraći i dobro strukturirani kako ne bi došlo do prevelikog opterećenja.
Jedan od zadnjih trenera koji je preuzeo takvu metodologiju rada bio je Jürgen Klopp, koji je dugogodišnjeg suradnika Željka Buvača zamijenio Pepijnom Lijndersom, Nizozemcem koji je radio u Portovu omladinskom pogonu. Posljedica je da Klopp, čiji je stil trošio igrače do krajnjih granica, u zadnje dvije sezone ima mnogo manju stopu ozljeda i — slučajno ili ne, to ne možemo znati — dvije sezone zaredom dolazi u finale Lige prvaka, a ove godine ima ogromnu prednost na čelu prvenstva uz jako malo ozljeda, bez obzira što glavni igrači igraju jako puno utakmica.
Međutim, jednako kao što Mourinhova povijest malog broja ozljeda kroz karijeru nije slučajna nego je plod dobrog i strukturiranog rada, tako pitanje svih ozljeda koje je naslagao u zadnjih nekoliko mjeseci nije pitanje nesreće. To što se Tottenhamov kamp u Enfieldu na samom sjeveru Londona pretvorio u bolnicu na kraju grada ima svoje racionalno objašnjenje.
Nogomet je često čudan sport. Svako toliko se dogodi utakmica kao što je bila ova između Liverpoola i Atlético Madrida u kojoj jedna momčad dominira, ali druga odnese pobjedu. Toliko toga se ne može mjeriti ili se mora gledati unutar ispravnog konteksta da ljudi to isključivo tumače kao sreću ili nesreću, ali kondicijska sfera nogometa je sasvim druga stvar i tu nema puno mjesta za rasprave i ezoteriju. Ona je svedena na znanost, stvari su tu medicinski precizne i mogu se jako dobro mjeriti.
Gürhan Dönmez je sa svojim suradnicima za Clinical Journal of Sport Medicine mjerio broj ozljeda i došao je do zaključka kako se u prva dva tjedna nakon promjene trenera povećava za 2,3 puta, onda u druga dva tjedna pada na 1,2 puta, a onda nakon mjesec dana ponovo raste na 1,9 puta veću vjerojatnost za ozljedu sve do kraja sezone i novog ciklusa priprema, kad odmor između sezone bude ključan za regeneraciju i stvaranje novih obrazaca mišićne memorije.
Ključna odrednica ovdje je kontinuitet. Igrači i njihovi mišići postanu naviknuti na određeni režim rada, stvori se mišićna memorija nekih pokreta i razine opterećenja, a onda promjena metodologije — na bolje ili na lošije, svejedno — uzrokuje drastični rast broja ozljeda. Ako često mijenjate trenere, igrači ne stignu razviti tu naviku trenažnog procesa. Međutim, ako nekoga tko je dugo vremena radio po istoj metodologiji promijenite i dovedete drugog trenera koji će sa sobom dovesti svog kondicijskog trenera i novu metodologiju, ozljede su očekivane.
Najbolje je to bilo vidljivo u HNL-u kada je Igor Bišćan zamijenio Matjaža Keka.
Kek je proveo pet godina u Rijeci i koliko se god kadar konstantno mijenjao, način treninga je bio jasan i nije bilo puno varijacija. Kad je Bišćan preuzeo Rijeku, broj ozljeda se povećao — odokativnom procjenom — čak i više od ovih 1,9 puta koje navodi Dönmez. Ne radi se tu o tome je li Kek radio kvalitetnije nego Bišćan, niti se radilo o tome jesu li igrači “radili kao konji i trčali kao babe”. Iz ove perspektive to ne možemo znati jer, za razliku od stranih trenera čiji su programi najčešće dostupni online, nemamo uvid u ono što su Kek i Bišćan točno radili. Međutim, to je ionako nevažno, jer radi se isključivo o tome da su metodologije toliko različite i ozljede dolaze same od sebe, sve da je Bišćan radio i neusporedivo bolje od Keka.
Ista stvar je i s Mourinhom.
Nekad stvarno moraš imati sreće, pa Son neće slomiti ruku, ali generalno broj ozljeda nema toliko veze sa slučajnosti i srećom. Ako napadači redom imaju problema s mišićima i tetivama, onda je jasno da je Mourinho promijenio način na koji napadači rade. Godine rada pod Mauriciom Pochettinom su ostavile jednu naviku, a nagla promjena metodologije u radu uzrokovala je ozljede. To ne mora nužno značiti da Mourinho radi lošije, jer iza sebe ima niz poslova u kojima je u ovom segmentu, najmjerljivijem u nogometu, bio savršen; znači samo da Mourinho radi drugačije i da to što je protiv Leipziga imao bolnicu na kraju grada nije nimalo slučajno.
Uostalom, koliko god pokušali sebi pojednostavniti stvari, događaji u nogometu rijetko imaju veze sa srećom i nesrećom.
