Pet godina zaredom je nagrada koju njemački sportski novinar dodjeljuju najkomunikativnijem sportašu završavala u rukama Thomasa Müllera. On je naprosto savršen sugovornik; inteligentan je, relativno duhovit, ima reputaciju lidera, nikad ne okreće glavu od mikrofona i — što je, zapravo, najvažnija stvar — nema dlake na jeziku. Izravan je, ne suzdržava se nego će jasno i glasno reći ono što drugi misle, ali ostavljaju u sebi. Savršen primjer toga je njegova izjava nakon uzvratne utakmice protiv Manchester Cityja, kad je rekao da je Bayern odigrao dobro, ali je imao problem s 12., 13. i 14. igračem. Bila je to jasna referenca na sudačku ekipu na čelu s Clementom Turpinom.
Ispred Müllera je najduži red mikrofona jer će on reći ono što misli, bez velikih kalkulacija. Upravo zato su ga njemački novinari sačekali ispred svlačionice u Manchesteru nakon što je Bayern u prvom susretu izgubio od Cityja. Müller je igrao desetak minuta, Bayern je izgubio 3:0, a glavna je tema bio otkaz Julianu Nagelsmannu, kojeg je usred sezone zamijenio Thomas Tuchel.
“Ne znam”, odgovorio je Müller nekarakteristično suzdržano na pitanje novinara je li smjena trenera ispravan potez. “Uostalom, to nije pitanje za mene. To morate postaviti Hasanu Salihamidžiću.”
Od 2017., kada je preuzeo kormilo Bayernove sportske politike, Braco Salihamidžić je dežurna adresa za sva teška pitanja. Naizgled je to sasvim normalna stvar. Ipak je čovjek sportski direktor kluba i u opisu posla mu je preuzeti odgovornost za pogreške koje se događaju. Međutim, Bayern funkcionira na principu starogrčkog polisa. Postoji formalni predsjednik cijelog društva, formalni sportski direktor i formalni izvršni direktor kluba, ali sve ključne odluke donose se na vijeću mudraca, kroz zajednički dogovor ključnih ljudi.
Neuspjeh će se prvo lomiti preko Salihamidžićevih leđa. Da bi to izbjegao, mora pronaći nekoga tko može zamijeniti Lewandowskog
Uostalom, kada je trebalo dati intervju povodom osvajanja Bundeslige, pred kamere je stao Oliver Kahn kao najvažniji operativac kluba. Kad je trebalo predstaviti Sadija Manéa, dres je s jedne strane držao Kahn, a s druge predsjednik Bayernova Nadzornog odbora Herbert Hainer, dok je Salihamidžić bio treći, sa strane. Ista je stvar bila i kad je u klub dolazio Matthijs de Ligt, ali i mladi Mathys Tel; svaki je put baš Kahna dopala čast da javnosti predstavi klupski uspjeh.
Međutim, nitko nikad nije rekao da je neko pitanje za njega. Kad god je nešto škakljivo, uvijek se adresa vrati na Salihamidžića. Na kraju krajeva, kada je trebalo objasniti da Robert Lewandowski odlazi iz kluba, klub je pred kamere poslao Salihamidžića.
U tom su trenutku svi znali da Bayern gubi svog glavnog igrača i da je to nenadoknadiv gubitak. Lewandowski je bio uvjerljivi prvi favorit za Zlatnu loptu u onoj sezoni u kojoj zbog pandemije nije dodijeljena, onda je bio drugi, a u trenutku kada je odlazio bio je, i to bez ikakve dvojbe, jedan od petorice najboljih igrača na svijetu. Odlazak takvog igrača ogromni je udarac za svaku momčad, pa tako i za Bayern. Teško da bi Bayern s Lewom u sastavu protiv Cityja prvi gol zabio nakon dva sata i 53 minute igre. Od samog je starta bilo jasno da njegov odlazak predstavlja težak poraz cijelog kluba, a ispred navijača je tada stao Salihamidžić i pokušao objasniti ono što je, zapravo, neobjašnjivo.
Teško je povjerovati da je takav raspored dužnosti slučajan.
Superiornost u organizaciji rada ono je što Bayern izdvaja od svih ostalih klubova u Njemačkoj — pa i u Europi, pogotovo na razini najboljih među najboljima, što Bavarci definitivno jesu, s Lewandowskim ili bez njega.
Oko kluba je nevjerojatna buka; ono što Bayern čini FC Hollywoodom ogromni je broj ljudi koji imaju potrebu iznijeti svoje mišljenje oko svega što se događa, ali i imaju i legitimitet za to mišljenje. Hajduk ima Zorana Vulića koji koristi igračke i trenerske trofeje kao pokriće da bude dežurni komentator svakog novog trenera i aktualnog stanja u klubu, a Bayern ima 20-ak takvih vulića koji se izmjenjuju komentirajući svaku utakmicu, doslovno do razine napravljene izmjene. Od Lothara Matthäusa preko Jürgena Klinsmanna do Franza Beckenbauera, svaki od njih je dovoljno veliko ime da javnost stane i posluša što ima za reći.
U takvom je okruženju nužno imati precizno ustrojenu organizaciju, a Bayern je ima. Od predsjednika i direktora preko poslovnih ljudi koji se brinu o financijama do glasa sponzora i navijača, sve je toliko dobro usklađeno da ta vanjska buka ne utječe na procese unutar kluba.
Salihamidžić je u tom rasporedu poslova dežurni za sva teška pitanja. On će u nekom trenutku zaista morati odgovoriti na pitanje zašto je Nagelsmann otpušten i je li Tuchel bio dobar izbor, iako je odluka sigurno donesena na jednom od onih vijeća mudraca u kojem sudjeluju svi ključni ljudi u upravljačkoj hijerarhiji, baš kao i oni poslovnjaci koji djeluju u pozadini.
Tim je poslovnjacima Uli Hoeneß dao prilične ovlasti, čime je u Bayern uveo korporativnu organizaciju. Oni su dodatna vrijednost koja je Bayernu dala još jednu prednost u odnosu na konkurenciju u Njemačkoj, gdje klubovi počivaju na sprezi igračkih legendi i navijača. Bayern ima navijače kao podlogu, igračke legende kao lica kluba, a između njih je sloj atipičnih likova za nogometni svijet. Oni sudjeluju u donošenju ključnih odluka i teško da je otkaz Nagelsmannu bio toliko ishitren potez koliko se na prvu činilo.
I Nagelsmann i Tuchel sjajni su treneri i sa svojim momčadima igraju vrlo sličan nogomet. Imaju različite karaktere, drugačiji imidž u javnosti, ali između njih dvojice nema velike razlike. Ogolimo li stvari do kraja, sasvim je svejedno je li na klupi Nagelsmann ili Tuchel. To u, neku ruku, komplicira Salihamidžićevu poziciju jer ni Tuchel neće odnijeti čistu pobjedu, ali pravo pitanje zapravo nije tko će biti Bayernov trener.
Pravo je pitanje je s kim će raditi taj trener, zvao se on Tuchel ili Nagelsmann.
“Imamo osam igrača svjetske klase na četiri napadačke pozicije”, rekao je Salihamidžić objašnjavajući kako će se Bayern snaći nakon Lewandowskog. U suštini, Bayern nema osam igrača svjetske klase na četiri napadačke pozicije, ali – nakon što je doveo Manéa — ima četvoricu takvih i još dvojicu koji su vrlo blizu toga. U teoriji, to je dovoljno da Bayern u napadu ima hibridni sustav s četvoricom koji su dovoljno polivalentni da izmjenjuju pozicije i da stvaraju višak.
Praksa je pokazala da ta ideja ima potencijal. Bayern je razbio Paris Saint-Germain, ali je prije toga dominirao i protiv Intera i protiv Barcelone. No, isto tako, praksa je pokazala da to ne ide baš tako lako. Manchester City pokazao je mane takvog pristupa kad je s druge strane momčad koja ima superiorniji taktički pristup, a Bundesliga je pokazala da Bayern treba napadača. A tu nije baš svejedno izvodi li momčad na teren Eric Maxim Choupo-Moting ili Lewandowski — ili, danas-sutra, Harry Kane, Randal Kolo Muani, Victor Osimhen, Lautaro Martínez ili Julián Álvarez.
To će biti ultimativni ispit za Salihamidžića.
On je dežurna adresa za teške situacije, a Kahn je onaj koji javnosti predstavlja uspjehe, bez obzira na to što se sve odluke donose zajednički. Samim tim Salihamidžić ima puno manju potporu javnosti, a eventualni neuspjeh će se prvo lomiti preko njegovih leđa.
Da bi to izbjegao, mora pronaći nekoga tko može zamijeniti Lewandowskog i postati fokalna točka Tuchelova sustava. Tako će omogućiti Tuchelu da ostvari uspjeh, a onda nitko više neće pitati je li otkaz Nagelsmannu bio dobra odluka. pa će Salihamidžić upisati pobjedu. Ne onu klasičnu, kod koje se hvali njega jer takve su stvari u pravilu rezervirane za Kahna, ali i to da nitko ne postavlja pitanje situacija je u kojoj je Salihamidžić ostvario svoj maksimum.
