Ali čak i tada su kladionice i analitičke kuće predviđale veću šansu da će Dinamo izgubiti nego što je bio slučaj jučer protiv Ballkanija. Dinamo je uoči utakmice u Prištini bio ogromni favorit.

I trebala je to biti najlakša europska prepreka s kojom se Dinamo ikad susreo u jednoj od grupa UEFA-inih natjecanja, nakon čega mu na Maksimir dolazi Istra, pa se ide na još jednu reprezentativnu pauzu. To je odličan raspored za ponovo hvatanje stabilnosti nakon bolnog poraza na Poljudu, ali za taj su scenarij bile potrebne dvije uvjerljive pobjede. Ovako se na pauzu ide s upitnikom, ma kako završio preostali prvenstveni susret.

Jakirović ima alibije u slabijem kadru, ali kad sjedneš na Dinamovu klupu glupost je pričati o dva ili tri prijelazna roka u kojima ćeš ponovo izgraditi momčad

Jedan od tih upitnika podigao je i sam Sergej Jakirović. Nakon utakmice je rekao da će prespavati i onda donijeti odluku je li utakmica protiv Ballkanija bila zadnja koju je odradio na Dinamovoj klupi.

Jasno je da Jakirović osjeća moralnu odgovornost. Postoje one utakmice u kojima igraš dobro, stvaraš šanse, ali lopta neće u gol i izgubiš tako da suparnik jednom prijeđe centar. Ovo nije bila takva. Najkraće moguće rečeno, Ballkani je bio bolja momčad. Igrao je smislenije, osvojio je 67 duela naspram Dinamovih 40, držao se plana i potpuno je nadigrao Dinamo, koji nije stvorio poštenu priliku. Koliko je Ballkani bio više u utakmici najbolje ilustrira činjenica da je Dinamo pokušao 19 driblinga, a prošao je u samo tri slučaja. S druge strane, momčad koja nema niti desetinu Dinamova budžeta imala je 11 uspješnih driblinga iz 22 pokušaja. Domaći su igrači bili odlučniji, fokusiraniji i bolje pripremljeni za utakmicu od Dinamovih.

Kad momčad koja je višestruko kvalitetnija od suparnika — a Dinamo to jest, čak i u ovom sastavu, jer nitko u Ballkaniju nema ni blizu plaće kakve imaju Luka Menalo, Antonio Marin, Gabrijel Rukavina ili Mahir Emreli — izgleda toliko nemoćno, onda nešto nije u redu. A kad mu momčad dvije utakmice zaredom ne zapuca na suparnički gol, onda se trener mora zapitati nad svojom ulogom u svemu tome. Jakirović je to napravio, ali njegova ostavka nije prihvaćena niti je rješenje za probleme koje Dinamo ima.

Jakirović je u Prištinu išao bez Brune Petkovića i Stefana Ristovskog, a unaprijed je najavio da zbog zdravstvenih problema neće igrati ni Josip Drmić. Tome treba pridodati da su već ranije iz kluba otišli Dominik Livaković, Josip Šutalo i Luka Ivanušec. To znači da je Jakirović protiv Ballkanija — gledamo li one istinske nositelje igre koji su proteklih godina iznosili teret europskih epizoda — na raspolaganju imao samo Josipa Mišića, a rupe je krpao igračima koji su već dulje vrijeme na rubu rotacije.

Kad je Jakirović preuzeo momčad, novinari bliski Dinamu redom su pisali o promjeni koja je unijela novu energiju u momčad, ratničkom Dinamu, lavljim srcima, atomskoj bombi, inspiraciji i treninzima koji se odrađuju kao na steroidima.

I nije da se promjena nije dogodila. Ali nije ni da je to neko veliko čudo.

Recimo, kada je Igor Bišćan preuzeo ekipu, u prvih je sedam utakmica primio samo jedan gol. Za usporedbu, Dinamo je u zadnjih 25 utakmica mandata Ante Čačića čistu mrežu zadržao tek pet puta i jasno je da je Bišćan popravio taj dio. Jednako kao što je Dinamo u zadnjih 10 utakmica mandata Željka Kopića u šest navrata zabio jedan ili nijedan gol, pa je s Čačićem u uvodnih 10 čak pet puta zabio tri ili više. Svaki će dobar trener prvo adresirati glavni problem iz mandata svog prethodnika, a za Jakirovića je to bila energija koja je Bišćanu nedostajala.

Ali jednako kao što je Bišćan u jednom trenutku počeo primati golove, Čačić ih prestao zabijati, tako se i kod Jakirovića potrošila čarolija novog trenera i stvari su se vratile u prosjek. Na što se Jakirović može osloniti u tom prosjeku? Na momčad koja je puno slabija nego što je bila prethodnih godina.

Ali postoji i druga strana. Jakirović ima objektivne alibije u slabijem kadru, ali jednom kad sjedneš na Dinamovu klupu glupost je pričati o dva ili tri prijelazna roka u kojima ćeš ponovo izgraditi momčad. Taj luksuz ne postoji, imaš to što imaš i s tim moraš raditi.

Vrlo je izgledno da će Dario Šimić biti prvi među onima koji će platiti cijenu neuspjeha. Ruku na srce, on je od starta bio neka vrsta kompromisa. S njim je Mirko Barišić zamazao oči navijačima nakon one prve Skupštine, dao mu je ulogu nominalnog šefa sportske politike, ali nitko u klubu nije ga zapravo podržao niti je ikome bilo drago vidjeti da je ondje. Sad je pravo vrijeme da se Šimića se torpedira, tim više što nema niti potporu javnosti, u kojoj bi barem pola navijača prežvakalo i povratak Zdravka Mamića. Bez obzira na to što nijednu odluku nije mogao sam potpisati i bez obzira na to što je minirano nekoliko njegovih ključnih prijedloga, Šimić će biti prva žrtva u novom rasporedu.

Šimićevo preuzimanje krivice Jakiroviću će dati dovoljno manevarskog prostora da pronađe rješenja. Ali mora ih pronaći, jer čak i među ovakvim kadrom ima dovoljno opcija. Nisu Gabrijel Vidović ili Martin Baturina baš Luka Ivanušec, ali ni Ivanušec nekoć nije bio baš onaj Ivanušec koji je otišao u Nizozemsku. Rastao je, razvijao se i imao bolje i lošije periode. Dinamo ne može očekivati da će zadržavati zvijezde; on mora stvarati nove, mora izvlačiti kvalitetu iz kadra koji ima i tu konstantno plakanje da su otišla trojica reprezentativaca neće donijeti ama baš ništa osim novih problema.

Jakiroviću je prošao medeni mjesec u kojem se stvari poprave same od sebe, isto kao što je prolazio i njegovim prethodnicima. Radijacija atomske bombe se razišla, a forme su kliznule natrag prema prosjeku. Nije kriv za to, ali sad mora dokazati da može stvoriti nešto više.