Početkom 2020. po domaćim se medijima provukla priča kako je Ivan Lepinjica na Chelseajevoj meti. Teško je doznati koliko je bilo istine u tome; Chelsea sigurno redovito prati što se događa u HNL-u i vjerojatno je poslao nekoga da provjeri tog klinca koji je pod Igorom Bišćanom ušao u prvu momčad i počeo igrati jako dobar nogomet. Je li nakon toga zaista završio na nekom užem popisu ili je samo netko provalio priču, to i nije nešto pretjerano bitno. U cijeloj priči je iz ove perspektive važna jedino činjenica da se o Lepinjici pričalo u tom kontekstu i da je takva priča imala pokriće. To pokriće nije nužno vrijedilo za Chelsea i pogotovo nije vrijedilo za prvu postavu londonskog kluba, ali Lepinjica je generalno svojim igrama stvorio šušur koji privlači kupce.
“Lepinjicu prati dosta klubova, ali nema žurbe s transferima”, ispričao je Ivanu Žeželju s Indexa bivši zamjenik Rijekina sportskog direktora Ivan Mance na upit o Chelseajevu interesu. “Neke ponude smo već odbili, najbitnije je da se Ivan pravilno razvija u Rijeci i napreduje u nogometnoj karijeri.”
Međutim, on nije napredovao niti se pravilno razvijao. Dapače, nazadovao je.
Prošle sezone Lepinjica nije bio ozbiljnije ozlijeđen i bio je u zapisniku na svih 36 utakmica, ali je odigrao samo 370 minuta u HNL-u, što je jedva 11 posto ukupno dostupnog vremena koje je mogao dobiti. Samo četiri puta je počeo utakmicu u prvoj postavi, a čak 21 put je proveo čitavu utakmicu na klupi. To je najbolja slika koju možete dobiti o njegovu statusu u momčadi. U sezoni u kojoj s klupe možete uvesti petoricu igrača, onaj kojeg se godinu dana ranije povezivalo s Chelseajem je 21 put ostao neiskorištena zamjena i nije ušao niti među 16 igrača na koje trener računa.
Gol protiv PAOK-a može poslužiti kao prekretnica, jer i dalje je riječ o mladom igraču s hrpom potencijala koji može izaći na površinu čak iako više nije klupski projekt
Najlakše bi bilo za sve okriviti Simona Rožmana. Očito je bilo kako mu se Lepinjica nikad nije uklapao u viziju igre; Rožman je od centralnih veznih igrača tražio dinamiku, duel igru i priključivanje završnici kao što to rade Stjepan Lončar ili Tibor Halilović, a leđa im je radije štitio trećim stoperom nego zadnjim veznim. Lepinjica je upravo takav zadnji vezni kakav Rožmanu nije trebao — nekakva imitacija Sergija Busquetsa, visoki i sporiji igrač koji manjak brzine pokušava kompenzirati čitanjem igre i postavljanjem, a čija je temeljna karakteristika metodična izgradnja napada kratkim dodavanjima.
Istina je da Lepinjica nije bio igrač po trenerovu ukusu; u drugom dijelu druge Rožmanove sezone potpuno je ispao iz rotacije. Ali to nije cijela istina.
Nogometašev loš status nastavio se i nakon što je kormilo preuzeo Goran Tomić, koji je trener drugačijeg profila, tako da nije cijela odgovornost na Rožmanovim leđima. Podaci kažu da je Lepinjica u 14 utakmica koliko je Tomić vodio — a to nije zanemariv dio natjecanja, radi se o malo više od trećine prvenstva — odigrao 66 minuta i 10 puta je ostao sjediti na klupi. Kada se u obzir uzme samo taj Tomićev dio sezone, ispada da je odigrao pet posto dostupne minutaže. Kod Rožmana je ravnanjem prošle sezone dobio 14,7 posto minuta, pa ispada da je kod njega prošle sezone igrao triput više nego kod Tomića.
Odnos Rožmana i Lepinjice i traženje cijele istine ilustrira jedan zanimljiv detalj.
Stvorio se generalni dojam kako Lepinjica nije igrao kod Rožmana u cijelom mandatu. U početku zaista nije; prosjedio je na klupi zadnju Bišćanovu utakmicu protiv Istre, a onda je nastavio sjediti prve tri utakmice u Rožmanovu mandatu, da bi tek u četvrtoj ušao na 13 minuta. Međutim, nakon te početne četiri utakmice čovjek je bio standardan i u idućih 25 utakmica propustio je četiri HNL susreta, od čega dva zbog akumuliranih žutih kartona. Dakle, pod Rožmanom je odigrao 21 od 25 utakmica nastavka sezone; 15 puta je bio u početnoj postavi, a u sedam navrata je odradio svih 90 minuta. Ne možemo to sa sigurnošću znati, ali razumno je za pretpostaviti kako je Rožman nakon te četiri utakmice dobio uputu da Lepinjica jednostavno mora igrati jer u cijelom onom središnjem dijelu trenerova mandata je zaista igrao, budući da je cilj bio prodati igrača.
Riječ je naprosto o klupskom projektu. Čak da je i priča o Chelseajevu interesu potpuna izmišljotina, Lepinjica je i dalje bio najizgledniji kandidat za prodaju, a takvog igrača se ne drži na klupi. Ako nešto želite prodati, morate to staviti u izlog, a Rožman je to zaista radio s obzirom na činjenicu da je Lepinjica startao u prvoj postavi u 65 posto utakmica.
Međutim, kada se u zadnjim kolima sezone 2019./20. lomila bitka za drugo mjesto i izlazak u Ligu prvaka, Rožman je odlučio — ili je za to dobio dopuštenje iz vrha kluba, potpuno je svejedno — napraviti stvari na svoj način. Lepinjica je protiv Osijeka na Gradskom vrtu dobio 26 minuta, u pobjedi protiv Dinama na Rujevici je sudjelovao s osam minuta, a kolo iza toga je protiv Intera iz Zaprešića dobio minutu kao taktička zamjena u svrhu krađe vremena. U finalu kupa je također bio na klupi, jer tu je cilj bio pobijediti.
Ukratko, kada se igralo u nešto važno, Lepinjica je sjedio ili je igrao epizodnu ulogu. Kada su se igrale ‘obične’ utakmice, onda je u većem dijelu Rožmanova mandata igrao. Propustio je one četiri utakmice na početku i iz Rožmanovih planova je ispao u zadnjih 12 utakmica kada je pao interes stranih klubova i samim time Rijekin interes, jer ne zaboravimo da su Halilović i Lončar iz Rožmanova sistema prodani za ukupno četiri milijuna eura. Ali onih 50-ak utakmica između toga je igrao prilično redovito u svim natjecanjima.
Taj dio priče je zanimljivo gledati kroz izjavu Damira Miškovića od prije nekoliko dana kada je Sportskim novostima rekao da je Rijeka godinama gradila gard pobjednika.
I sam Mišković je dodao da se poklopilo malo sreće — od Stuttgarta, pa Københavna i sinoćnjeg PAOK-a, protiv kojeg je Rijeka jedva preživljavala cijelo drugo poluvrijeme nagurana u vlastiti kazneni prostor — ali taj gard se izgrađuje pobjedama. Normalno je da klub ima svoje projekte, Lepinjica je bio sasvim logičan izbor i gotovo je sigurno da je Rožman dobio zahtjev da ga stavlja u igru, pri čemu je nebitno je li taj zahtjev formalni ili se provukao kroz priču o strateškom planiranju. Viši cilj je dati takvom igraču malo više prostora jer on nosi potencijalno veći povrat od drugih.
Ali najviši cilj od svih je pobjeda i kada dođu one utakmice u kojima se izravno igra za plasman ili za trofej, tu više nema projekata i dolazimo do toga da — eksplicitno ili prešutno, tako svejedno — postoji dogovor po kojem trener stavlja onoga za koga misli da mu najviše odgovara.
Gol koji je Lepinjica zabio PAOK-u treba gledati kroz tu perspektivu. Niti je sam gol bio nešto posebno niti je Rijeka dominirala utakmicom, ali to je tip utakmice u kojem nema kalkuliranja. U njoj igraju najbolji i najspremniji, bez obzira na godine, potencijal i eventualne transfere jer je eventualni povrat prevelik da se svi strateški ciljevi odbaciju. Činjenica da je Lepinjica igrao u prvoj postavi na takvoj utakmici je ohrabrujuća za njega nakon iznimno teške sezone kakvu je imao.
Na stranu svi transferi koji su mu očistili konkurenciju, na stranu i ozljede koje su Tomiću skratile rotaciju; Lepinjica je u dvije utakmice protiv Hiberniana ukupno dobio jednu minutu. Gol protiv PAOK-a može poslužiti kao prekretnica u njegovu slučaju jer, iako sigurno više nije na Chelseajevu popisu pojačanja — i dalje je riječ o mladom igraču s hrpom potencijala koji može izaći na površinu čak iako više nije klupski projekt.
Uostalom, priča o transferima je ne tako davno imala pokriće i sada je na Tomiću da pokuša iskoristiti unutarnje rezerve momčadi i probuditi skrivene kapacitete kako bi zamijenio rasprodane nositelje iz prošle sezone, a tu je Lepinjica najveći potencijal. I to najmanje zbog gola koji je zabio.
