Druga se dogodila jučer. Dinamo je izgubio u Šibeniku, održan je krizni sastanak Uprave i donesena je odluka da Čačić više neće biti trener. Za tu su odluku znali svi; izašla je u medije, bili su je svjesni igrači, ali i konkurenti za posao koji se otvorio. Jedini čovjek koji, izgleda, nije znao je Ante Čačić. On je u četvrtak ujutro najnormalnije došao na posao, obukao radnu trenirku i izveo igrače na trening. Na kraju krajeva, sve je odradio prema pravilima. Trenerska kabina je njegovo radno mjesto, a dok ne potpiše raskid ugovora, dužan je dolaziti na posao. S obzirom na to da ga nitko nije pozvao na raskid ugovora, Čačić je došao na svoje radno mjesto, skinuo se u svoju radnu uniformu i najnormalnije počeo svoj radni dan.

Zašto te dvije slike savršeno opisuju Čačića?

Čačića sad cipelare i oni koji su ga godinama nekritički uzdizali. Je li to pošteno? Iz neke humane perspektive, nije. Ali iz društvene, pa, zapravo, i jest

Zato što on nije naivan. On jako dobro zna što se događa oko njega i pitanje je samo koliko će se praviti slijepim. A može se praviti slijep jer kod njega nalazimo ono što se u psihologiji naziva profilom čuvara koncentracijskog logora. On radi ono što mu se kaže, ne krši postavljena pravila i ispunjava naredbe s vrha. Nije on taj koji je stvorio sustav, on je samo naučio snalaziti se u njemu. Kad ga se nagazi, onda i on ima što reći, ali dok god ga se ostavlja na miru, nastavit će se praviti slijepim bez obzira na cijenu.

A cijena postoji. Konkretno, Čačić je godinu dana radio s Brunom Petkovićem, Lukom Ivanušecom, Josipom Šutalom i ostatkom momčadi. Zajedno su proveli hrpu vremena, dijelili su emotivne trenutke i među njima su se razvili neki odnosi. Igrači ga vjerojatno neće zvati na kavu i privatna druženja, ali postoje zajedničke uspomene i doza poštovanja. Čačić je bio svjestan toga da će njegov dolazak na trening u četvrtak izbrisati dobar dio tog poštovanja i da mu potez očajnika neće donijeti simpatije njegovih dojučerašnjih igrača. Nije se došao oprostiti i održati neki oproštajni govor, spustio se na teren održati trening kao da se ništa nije dogodilo.

Nije Čačić od jučer u nogometu pa da nije znao kako će igrači reagirati. Samo ga nije bila briga; njemu je vjerojatno bilo važno da ga ne mogu uhvatiti na taj jedan trening u pregovorima oko otpremnine; ili je proradio ego pa je odlučio da neće on nikoga zvati dok ne nazovu njega, pa makar se osramotio pred igračima. Isto tako, nije realno očekivati da Čačić nije znao kakve će biti reakcije javnosti kada ga je Mamić postavio za izbornika hrvatske seniorske reprezentacije. Imala je Hrvatska na svojoj klupi i veće nogometne neznalice od Čačića i lošije karaktere, ali nikad javnost nije na nekoga reagirala toliko negativno kao na Čačića.

Njega nije bilo previše briga. On je prihvatio klupu, pravio se slijep na kritike i sa sobom je na Europsko prvenstvo poveo Antu Ćorića, koji je te sezone u svim natjecanjima imao pet golova, šest asistencija i 34 posto osvojenih duela. U šest utakmica grupne faze Lige prvaka dobio je ukupno 86 minuta, bio je u startnoj postavi na samo pola Dinamovih ligaških utakmica, ali to je bilo dovoljno da ga Čačić uvrsti u među 23 putnika za Europsko prvenstvo. Nije Čačić taj koji je stvorio sustav, on se samo naučio snalaziti u njemu; nimalo naivno i daleko od komičnog kakvim se često prikazuje.

Zapravo, Čačić je u neku ruku tragični lik hrvatskog nogometa.

Zašto tragični? Zato što Ante Čačić, gledamo li strogo nogometno, nije loš trener. Čovjek je u prvoligaško društvo uveo Inter i Dubravu, a još prije toga je u Jugoslaviji sa Zadrom osvojio Međurepubličku ligu Zapad. Znao je sastaviti funkcionalnu igru, nije bio bunkeraš i dosta je uspješno pratio trendove u metodologiji treninga. Rijetko ćete naći trenera kojemu je skoro 70 godina da je toliko uspješno ispratio napredak trenažnog procesa i konstantno nadograđivao ono što je radio prije 10, 20 ili 30 godina.

Na kraju krajeva i cijela ta priča o TV serviseru dio je njegove tragičnosti. Recimo, Igor Bišćan je imao puno bolju startnu poziciju za trenersku karijeru od Čačića. To što je bio Dinamov kapetan i što je s Liverpoolom osvojio Ligu prvaka otvorilo mu je luksuz da povremeno ima svoje mišljenje, da tu i tamo bude buntovnik i da prihvati ulogu izgnanika. Jednostavno je preveliko igračko ime da ne bi dobio svoju šansu kao trener i da ne bi mogao pokazati što zapravo zna. Čačićev put je krenuo s dna i on se morao probiti do vrha, a to što nije bio igračka legenda nego TV serviser još više daje na važnosti njegovu trenerskom genu.

Negdje na putu prema vrhu poljubio je prsten i pristao biti dio sustava kako bi se snalazio u njemu, ali bilo je i drugih s puno boljim startnim pozicijama koji su bili spremni poljubiti puno gore stvari od prstena, pa svejedno nisu došli do vrha. I to je indikator da Čačić zaista ima taj trenerski gen.

U nekom normalnom svijetu on vjerojatno ne bi došao ni blizu pozicija koje mu je u ovom našem svijetu dao Mamić. Ali, tko zna, možda bi u nekom drugom, malo normalnijem svijetu u kojima se visoke pozicije dobivaju koliko-toliko po zaslugama, a ne po hirovima velikog vožda koji je sustav posložio u svoju korist, napredovao još i dalje. Njega su pravila koja su vrijedila u hrvatskom nogometu osudila da bude ovo što jest i zato je, zapravo, tragični lik. Ništa drugo nije ni mogao biti jer da je imao drugačiji kompas, ne bi postojao kao trener. Opcije su bile ili ovo ili ništa.

U ovom je svijetu Čačić došao do vrhunca. Naučio je plivati u tim vodama i dobro se snalazio u sustavu čija su pravila vrijedila. Dvostruki nacionalni prvak, sudionik Lige prvaka i izbornik hrvatske seniorske reprezentacije — teško da se moglo više. Cijenu svojih pozicija platio je negativnim statusom u javnosti, podsmijehom i kritikama. Zato je, na kraju, često bio sarkastičan, bahat i raspoložen dijeliti lekcije svima oko sebe. Osjećao je da nije dobio poštovanje i priznanje koje je, barem prema njegovoj percepciji, trebao dobiti. U ovom trenutku on je dežurni krivac za loše rezultate u Dinamu dok je, recimo, Mirko Barišić okrenuo kaput i dobio novi imidž. Danas će Čačića cipelariti i oni koji su ga godinama nekritički uzdizali samo zato što je sad na podu.

Je li to pošteno? Iz neke humane perspektive, nije. Ali iz društvene, pa, zapravo, i jest. Sve što se dogodilo dio je Čačićeva identiteta. Njegov je izbornički mandat došao s cijenom koju treba platiti, a potraživanje ne staje onog trenutka kad je skinut s klupe. To je kredit koji traje i trajat će još dugo vremena. Čačić se možda voli praviti slijep, ali sigurno nije naivan da to ne shvaća.

On je naprosto čovjek Mamićeva sustava, njegov trener na feder. Tragičan lik jer je sve posloženo tako da ne može postati više od ovoga, ali istovremeno mu je baš taj sustav omogućio da dođe do ove razine.