Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Čemu Hrvatima služi rukomet?

I ima li smisla organizirati ovakva prvenstva?

Taman kad se očekivao vrhunac rukometne euforije, dogodio se potpuni antiklimaks. Prošle godine u ovo vrijeme su bujale rasprave zašto smo izgubili medalju i zabavljali smo se traženjem krivca. Bili smo toliko blizu finala i onda brončane medalje da se emocionalno pražnjenje, kod pristojnog postotka ljudi, jednostavno odgodilo da rasprave potraju. Ove godine je Francuska bila toliko moćna da je razbila iluziju kako medalje, u svojoj imaginarnoj veličini, unaprijed podrazumijevamo.

Budimo ozbiljni, Hrvati ne vole rukomet.

Hrvati vole biti rezultatski relevantni, što rukomet itekako nudi. Ovo je tek prvo polufinale Europskog prvenstva u kojem nas nema, nakon što smo u sedam prethodnih navrata dospjeli do te faze. Takav niz nema niti Francuska, najdominantnija ekipa u povijesti ovog sporta. Hrvati vole hepeninge i ivente, vole euforiju, glamur i šušur koji se pojavi kod ambicioznih momčadi, a sve to rukomet svako malo ponudi.

Malo je drugih sportova u kojima možemo organizirati velika natjecanja i na njima konkurirati za medalje, što je preduvjet euforije. Vole Hrvati i fer odnos rukometnih reprezentativaca koji mogu igrati bolje ili lošije, ali se pristup nikada nije doveo u pitanje. Nema otkaza kao u košarkaškoj reprezentaciji ni bezvoljnih utakmica kakve je nogometna reprezentacija imala protiv Škotske kad je odletio Igor Štimac, protiv Norveške koja je presudila Niki Kovaču, ili protiv Finske gdje je zabijen zadnji čavao u izbornički lijes Ante Čačića.

I sve je to ljudski. Svi vole biti relevantni, svi vole glamur i šušur, svi vole borbenost i pošten pristup. Ali sve to ne znači da Hrvati vole rukomet.

Prvenstvo služi kako bi savez napunio blagajnu i kako bi narod dobio instant-zabavu koja traje otprilike koliko i napadačke obaveze Jakova Gojuna

Da vole rukomet, dvorane ne bi bile prazne. Dvorane u Premijer ligi, jelte, jer tu se pokazuje koliko nam je do rukometa stalo izvan reprezentacije i borbe za medalje. Što se tiče prvenstva, jednako stoji priča o finalu koje će se igrati u sablasno nepopunjenoj Areni jer tu nema Hrvatske i nismo relevantni, a i o utakmici protiv Bjelorusije u kojoj je barem svako druga stolica bila slobodna jer utakmica nije dovoljno glamurozna, koliko stoji obrazloženje kako je nepopunjenost direktna posljedica toga što su ulaznice objektivno vrlo skupe. Uostalom, Europsko prvenstvo je sporedni i izvanredni događaj.

Međutim, Hrvatski rukometni savez trebao je iskoristiti to prvenstvo da ljudi zavole rukomet.

Ne tako davno, u Hrvatskoj je održano Svjetsko prvenstvo u rukometu. Potrošili smo milijarde kuna na dvorane koje su, u pravilu, jednostavno neisplative. Kad kažem ‘mi’, mislim na državnu i lokalnu zajednicu, s obzirom na to da sam rukometni savez to prvenstvo nije koštalo gotovo ništa. Međutim, tom je prilikom HRS solidno zaradio jer je samo od gradova domaćina dobio 20,5 milijuna kuna. Dodajmo tome sve prihode od prodaje ulaznica, suvenira i sponzora i procjenjuje se da HRS uprihodio oko 100 milijuna kuna.

Ne samo to, nego je – prema podacima koje je u svom istraživanju objavio Božo Skoko – Svjetsko prvenstvo iz Hrvatske 2009. pratilo 293 milijuna gledatelja diljem svijeta, a čak 392.550 gledatelja  je bilo prisutno u arenama. Dakle, HRS je dobio i novčana sredstva i prilično dobar publicitet, što su svi resursi koji su potrebni za dodatnu ekspanziju i promociju sporta.

Naravno, ekspanzija se nije dogodila i sama poanta organiziranja prvenstva je promašena.

Rukometno prvenstvo neće privući toliki broj ljudi kao što to rade Olimpijske igre ili Svjetsko i Europsko prvenstvo u nogometu da bi moglo dati turistički impuls ekonomiji. Dok na svaku utakmicu nogometnog prvenstva dolaze stotine tisuća turista, dobar dio njih i bez ulaznica, na finale rukometnog neće doći više od 2.000 stranih navijača. Dakle, uz dio promidžbe i dizanja ugleda države u svijetu, izostaje drugi ključni oblik koristi za širu društvenu zajednicu.

Imajući to na umu, savezu koji organizira prvenstvo ostaje samo iskoristiti taj događaj za spajanje profesionalnog sporta na najvišoj razini s amaterskim sportom u samoj bazi. Ukratko, prvenstvo bi imalo dugoročni značaj i nekakvu korist samo kada bi postojao projekt kojim bi se moglo iskoristiti održano prvenstvo da ljudi zaista zavole rukomet. Potrebna je strategija – jasna ideja kojom će pozicija rukometa u društvu ojačati i plan koji će u rukomet privući što više djece i napuniti dvorane u domaćim natjecanjima.

Projekt ne postoji i strategije nema, tako da prvenstvo ostaje jednokratna zabava; sporedni i izvanredni događaj koji služi kako bi savez napunio blagajnu i kako bi narod dobio instant-zabavu koja traje otprilike koliko i napadačke obaveze Jakova Gojuna.

A stvari se stvarno ne moraju tako odvijati.

Osobno, da nije bilo medalje iz Atene, vjerojatno nikad ne bih bacio rukometnu loptu. Prirodno je da veliki rezultatski uspjesi, posebno ako su iznenadni kao što je taj bio, generiraju pozornost i djeca se upisuju na rukomet sasvim organski. Taj uspjeh nitko nije službeno iskoristio, nitko nije došao u moju školu na sat tjelesnog odgoja i pokazao nam kako se igra taj rukomet, prezentirao nam zašto je ta igra stvarno zanimljiva. Svi koji su se u mojoj generaciji počeli baviti rukometom, a neki od njih su dio aktualne reprezentacije, došli su na trening stihijski.

Strategija razvoja rukometa mora uključivati djecu u osnovnoškolskom uzrastu. Resurse u novcu i pozornosti koje HRS u ovom trenutku ima trebalo je uložiti u trenere koji bi u suradnji s nastavnicima tjelesnog održavali pokazne treninge u školama, koji bi radili s djecom i pružili strukturu. Spojili bi time profesionalni i amaterski sport, najvišu razinu rukometa s rekreativnim bavljenjem sportom.

Rukomet je specifičan sport, ne može se igrati na ulici između dva kamena kao nogomet ili na jedan koš kao košarka. Traži strukturu, traži potpun broj igrača i uvjete, inače se pretvori u nezanimljivo napucavanje. Zbog toga većina djece nikad zapravo ni ne zaigra rukomet niti se ikad nauči gledati taj sport. Da bi se to promijenilo, potrebno da netko dođe toj djeci i privuče je u dvorane. Potrebno je da se obrazuju treneri i instruktori, da se napravi suradnja sa školama i da se radi po nekom smislenom planu. Potrebno je rukometu prilaziti sistematično, u kontinuitetu i s jasnom strategijom koja će biti isplanirana u detalje, koja će koristiti resurse koji postoje.

Postoje dvije opcije zašto to nije tako.

U prvoj, šefovi HRS-a su zapravo dobri ljudi. Znate li koliko je naporno grijati rukometnu loptu fenom i čistiti je od ljepila nožićem? I koliko se ta prokleta smola koja se natracka po rukama hvata za sve živo? Šefovi HRS-a samo žele poštedjeti djecu tog iskustva, žele ih spasiti od svih udaraca koje će dobiti i omogućiti im da rukomet vole izdaleka.

Druga je opcija da su šefovi HRS-a ljudi bez ideje koje ne zanima puno više od udobnosti vlastite fotelje. U toj organizaciji, kao uostalom i u HNS-u ili HKS-u, postoje ljudi koji su istinski zaljubljenici u svoj sport i koji svoje dužnosti obavljaju na vrhunskoj razini. Problem je što su takvi ljudi prenisko u zapovjednom lancu. Ovi koji su na vrhu svi dijele istu karakteristiku – nije ih briga voli li tko rukomet ili ne. Razvojna strategija ne postoji, nema niti govora da nam je potrebna. Resursi koji postoje ulažu se u dovođenje polovnih igrača u klub koji je sinonim za hrvatski rukomet, a najbolji igrači zapravo postaju najbolji tek kad odu van. Proizvodne sredine nikoga ni ne zanimaju, amaterski sport ne donosi novac u njihove džepove, a jedino što je bitno je održati svoju dominantnu poziciju.

Zna se tko je gazda hrvatskog rukometa. Za sve loše rezultate netko je odgovarao, tako ćemo ubrzo i u reprezentaciji dobiti trećeg izbornika u godinu dana, jednako kao što je PPD Zagreb dobio petog trenera u godinu dana. Tako to ide, ovi na vrhu su nedodirljivi u svojoj umišljenoj veličini. Nemaju ideje ni plana nositi se s problemima koje vjerojatno i ne vide sa svog trona. A kad već postoje ljudi koji odgovaraju za rezultate, pa ima li itko od nadležnih odgovarati za to što nemamo niti približnu strategiju razvoja rukometa? Ima li itko odgovarati za to što će 31. lipnja u klubovima biti isti broj djece koji je bio i 1. siječnja? Ima li tko odgovoriti na to zašto su tribine prazne?

Nema. Jer iako svi raspravljamo o konceptu sedmog igrača i kapacitetima reprezentativaca, nije da ikoga zapravo zanima suština. To je i normalno, jer koliko god se pretvarali, budimo ozbiljni, Hrvati ne vole rukomet.