Topnički dnevnici

Čemu služi HNS?

Pozadina odluka saveza o povećanju kvote stranaca u momčadi sa šest na osam

Objektivnost je posve izmišljena kategorija.

Na stav utječe čitav niz iskustava, mišljenja, stereotipa, ako želite i svjetonazora. Oni sprječavaju da se objektivnost doslovno izjednači s realnošću. I koliko god bježali, teško se potpuno odmaknuti od onoga što je usađeno u vas odgojem, iskustvima i svjetonazorom. Zato, ne treba se pretvarati da se može apsolutno neutralno ocijeniti poteze HNS-a i stanje u HNL-u, jer svaki potez svatko od nas gleda kroz svoje jedinstvene naočale.

Analiza traži da se što više primaknemo realnosti, traži od nas da dođemo opasno blizu nemogućem idealu objektivnosti. Ponekad, pogrešni ljudi (ili oni za koje smatramo da su pogrešni) mogu napraviti dobre odluke. Kad se to dogodi, bitno je priznati bez ikakvih problema. Tada objektivnost dolazi jako blizu realnosti.

Međutim, svako toliko naiđe situacija u kojoj se moraš zapitati se koliko neki ljudi zaslužuju išta više od konstantnog hejtanja i nekritičkog napadanja.

Jedna je od takvih situacija odluka HNS-a da odjednom, bez ikakve javne rasprave i ikakve objave javnosti, promijeni odluku o broju stranaca u momčadi.

Dosad je vrijedilo pravilo kako za momčad u 1. HNL može nastupiti šest stranih igrača. Naravno, primajući pravnu stečevinu Europske unije, pod strance ne računamo državljane Europske unije. Novom odlukom broj stranih igrača koji će moći igrati podignut je na osam.

Bez objašnjenja i bez ikakvog opipljivog razloga, samo diskrecijskom odlukom nekolicine, donesena je odluka koja neposredno i vrlo negativno utječe na razvoj nogometa u Hrvatskoj. Paradoksalno, HRVATSKI nogometni savez radi protiv Hrvata.

Prije tri godine HNL je imala 13,5 posto stranih igrača, danas ih je 31,3 posto. Opravdano je zapitati se kakve su posljedice tog trenda

Teško je, uz sav trud, uopće doći do suvislog objašnjenja. HNS nam sa svog oblaka uzvišenosti sigurno neće ponuditi obrazloženje odluke. Ako se ipak udostoje gasiti nastali PR požar, eventualni proglas će ionako biti samo naslagane fraze bez ikakvog pravog značenja. Uostalom, čime smo i zaslužili ikakva objašnjenja? Zna se da je domaći nogomet tu da služi vrhu HNS-a, a ne obrnuto.

Naravno, nemam ništa protiv stranaca.

Međutim, svrha dovođenja stranih igrača trebala bi biti u tome da podigne kvalitetu lige; da stranci budu pojačanja na ključnim mjestima, a ne jeftinija opcija kojom će se zamijeniti domaćeg igrača slične kvalitete. Još manje je opravdano dovođenje igrača u statusu instant-srećke, nekog neotkrivenog i neizbrušenog talenta kojim će se kompenzirati manjak rada u omladinskim kategorijama. Jer stvaranje igrača traje, zahtijeva znanje i trud, a ovaj način poslovanja zahtjeva sreću i suradnju s menadžerima.

Većina drugih saveza trudi se smanjiti broj stranaca u vlastitim ligama, kako bi oni koji dođu zaista bili kvaliteta više. Recimo, u Premier ligi su dva od tri igrača stranci. Naravno da takvo stanje guši napredak domaćih igrača, koji imaju malo mjesta za razvoj. Ipak, Premier ligom ne upravlja Savez nego sami klubovi, svojevrsna Udruga prvoligaša. Ne brinu se o interesima engleskog nogometa, nego o vlastitim interesima kao lige i njenih članova. U tome je njihova računica jasna: svaki od tih klubova cilja na rezultat, kratkoročnu dobit u kojoj nema mjesta luksuzu razvijanja igrača. Premiership je jednostavno liga rezultata.

S druge strane HNL je razvojna liga u kojoj rezultat ne donosi mnogo. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da je rezultat primarni motiv sporta, ali klubovi ne mogu opstati na tim temeljima. Nagrade za plasman ne postoje, TV prava su smiješno mala, a sponzorstva zanemariva i rijetko ovisna o uspješnosti na terenu. Zato, čak i u lovu na rezultat, klubovi moraju misliti na razvoj svojih mladih igrača, čija će prodaja biti oslonac daljnje izgradnje momčadi. Ili suštog preživljavanja.

Možda ružno zvuči, ali naša liga opstaje kao farma talenata.

A to kristalno jasno dočarava činjenica da su najboljeg igrača iz prošle sezone prodali Dinamo, Rijeka, Hajduk, Lokomotiva, Inter, RNK Split i Slaven Belupo. Dakle, 7 od prvih 7 klubova na ljestvici, oni koji su ostvarili rezultat, prodali su barem najboljeg igrača, a obično i njegove prve pratitelje. To je okvir u kojem funkcionira naša liga. Bilo bi lijepo da je drugačije, ali pokušajmo se približiti realnosti.

Trenutno je u 1. HNL 31,3 posto stranaca. Ne tako davno, prije malo više od tri godine, HNL je imala najmanji postotak stranaca od svih liga koje su davale predstavnike u grupe europskih natjecanja. Imali smo tada samo 13,5 posto stranih igrača unutar momčadi. Danas je taj broj više nego udvostručen. Opravdano je zapitati se kakve su posljedice tog trenda.

S povećanjem broja igrača sa strane liga obično postane zanimljivija i bolja. Zato su u Engleskoj doveli Paula Pogbu ili Granita Xhaku. Trebali su kvalitetu više, jer nemaju ekvivalentnu domaću klasu, a ne isplati se razvijati je jer razlikom u nagradama za plasman isplate razliku u trošku.

No, usprkos golemom povećanju udjela stranaca, u HNL-u se sigurno ne igra bolji nogomet nego prije tri godine. Barem ne osjetno bolji. Doduše, igra se izjednačenije, ali nemojmo to miješati s boljim.

Dakle, većina stranaca koji dolaze nisu vrijednost više, nešto što obogaćuje ligu. Velika većina stranaca nisu uopće pojačanja nego obične prinove. U pravilu se transferi stranaca pretvaraju u privremena i generička rješenja u svrhu jeftinog krpanja kadra ili je posrijedi kockarska želja za ubadanjem jackpota iz Afrike ili Južne Amerike, igrača kojeg baš nitko prije nije otkrio i koji će za male novce u maniri instant-srećke donijeti veliki profit klubu i/ili menadžeru s kojim surađuje.

I zapravo se baš u tome krije motivacija ovog poteza. Promjena koja je donesena zbog partikularnih interesa pojedinaca: s jedne strane instantnog uspjeha i krpanja rupa u klubu čija momčadi ima višak stranaca, a prvenstvo bježi; s druge strane lovaca u mutnom, koji žele pronaći jackpot ili barem jeftiniju zamjenu slične učinkovitosti.

Može vam zvučati nepopularno, ali to je pravo klubova. Sasvim legitimno je da rade što god misle da im je u interesu, premda je dokazano da tako ne mogu opstati na duge staze. Svaki klub ima pravo poći prečicom i dovesti stranca umjesto da stvara i razvija domaće talente, jer klub skrbi samo o svom interesu i svojoj računici.

Međutim, vlastiti Statut jasno obvezuje HNS da radi u interesu hrvatskog nogometa. A interes hrvatskog nogometa nije isto što i interes hrvatskih nogometnih klubova. Nažalost, navikli smo se već da vrhu HNS-a formalni propisi ne stvaraju prevelik pritisak, tako da će to i dalje ostati mrtvo slovo na papiru.

Kad bi bilo neko bolje vrijeme, u interesu budućnosti hrvatskog nogometa bi bilo da što više mladih igrača dobije prostor za razvijanje, da se ulažu sredstva i trud u njihov rast. Pa čak i da hrvatski igrač bude favoriziran u odnosu na stranog ako su približno slične kvalitete, makar domaći igrač imao i višu cijenu. Jer stranac dugoročno ne donosi puno hrvatskom nogometu ako nije kvaliteta više. Dakle, način zaštite hrvatskih nogometaša nije podizanje kvote stranaca na osam (gdje ne ubrajamo igrače iz EU koje je ionako nemoguće financijski privući) nego dodatno smanjenje.

Međutim, za takav potez postoji preduvjet: primarni cilj vodstva HNS-a trebao bi biti hrvatski nogomet, a ne privatni interesi. A to je objektivno daleko od realnosti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.