U međuvremenu je Chelsea igrao protiv Leedsa i upisao tri boda Jorginhovim golom iz kaznenog udarca u četvrtoj minuti sudačke nadoknade. Međutim, problematični obrazac se ponovio. Protiv Evertona je Chelsea ponovo vodio i opet nije uspio pobijediti. A to je nešto s čime Tuchel ne može biti sretan, jer Chelsea gubi korak s vrhom ljestvice.

Za početak, koliko je uopće realno bilo očekivati od Chelseaja da drži taj korak? Stoji da je Tuchel preporodio momčad; osvojio je Ligu prvaka, iskrcao je 100 milijuna eura za Romelua Lukakua i jako dobro je krenuo u novu sezonu. Ali isto tako stoji i to da je jezgra ove momčadi ista kao prošle sezone, kada je Chelsea za prvakom zaostao 19 bodova te vrlo slična onoj od pretprošle s 33 i one tamo s 26 bodova minusa. Imperativ borbe za naslov jednostavno nije pošten, jer kada je Tuchel prošle godine preuzimao momčad nikome nije padalo na pamet da Chelsea može biti u priči za osvajanje titule. Međutim, prvih desetak kola Chelsea je izgledao kao najozbiljniji konkurent za prvo mjesto i kao momčad koju je nemoguće poljuljati.

Za očekivati je da će se Chelseajeva loša forma zaustaviti, a igra stabilizirati. Ono što ipak predstavlja problem je činjenica da City i Liverpool ne prosipaju bodove

Što se točno dogodilo da su se stvari promijenile?

Dogodilo se upravo to da je ovo ista momčad kao i lani uz dodatak Lukakua, a on nakon osmog kola u suštini nije ni igrao. Utakmica protiv Evertona je bila 17. kolo, lani je Chelsea nakon 17. kola bio deveta momčad s 11 bodova manje nego ove godine, a Lukaku je od prve minute počeo u samo sedam utakmica. Prvo je ozlijedio gležanj, a trenutno je u Covid-izolaciji i zadnji ligaški gol koji je zabio bio je 11. rujna. Chelsea je uložio 100 milijuna eura u igrača koji od sredine listopada naprosto nije faktor.

Kada igra, Lukaku je sjajan dodatak momčadi. Nije nužno ni da zabija — tri gola u gotovo 700 premijerligaških minuta, uostalom, nisu neki sjajan individualni učinak — njegova prisutnost na travnjaku i sposobnost da bude centralna točka napada dovoljno olakšava kontekst za ostatak momčadi.

Na kraju krajeva, teško je povjerovati da Lukaku ne bi zabio u utakmici protiv Evertona. Chelsea je imao 80 posto posjeda lopte, nanizao je 23 udarca, 21 put je s loptom čisto ušao u suparnički kazneni prostor i prema Understatu je očekivana vrijednost zabijenih golova iz svih tih udaraca je bila 3,20. Ako ne bi zabio Lukaku, vjerojatno bi otvorio više prostora za suigrače vežući suparnike, jer se ponovila priča slična onoj kao protiv Watforda i West Hama. U tim utakmicama nije bilo Time Wernera i prednja linija je bila previše statična, tako da su suparnici bez previše problema mogli čuvati Tuchelov napad.

Jasno, ponekad će obrambeni igrači izgubiti individualne duele, jer i Hakim Ziyech i Kai Havertz i Christian Pulisic i Mason Mount su iznimno talentirani igrači, tako da će Chelsea u svakoj utakmici periodično dolaziti u šanse. Međutim, nedostaje sustavnog stvaranja viška bez obzira na olakotne okolnosti brojnih izostanaka. Prednja linija je potpuno statična u posjedu lopte. A to su, kao i činjenica da Chelsea treći put u četiri utakmice gubi stečeno vodstvo, već problemi koje mora riješiti Tuchel, neovisno o tome je li borba za naslov uopće realan cilj.

Manchester City često igra bez klasičnog napadača, kao što je Chelsea igrao protiv Evertona. Sličnost je i to što obje momčadi imaju stabilan posjed lopte u prvoj fazi izgradnje napada s kojim bez problema prebacuju težište igre pred suparnička vrata. Matematika je jednostavna: ako kontinuirano držite loptu pred suparničkim golom i konstantno dovodite igru do igrača koji vrijede 50 ili 70 milijuna eura, u jednom trenutku ćete stvoriti višak na račun individualne klase čak i bez Lukakua kojeg trebaju čuvati dvojica. Razlika je u tome što City ima puno raznovrsnije kretnje u napadu, puno je fluidniji ulazak u završnicu, stvaraju se situacije u kojima City ima brojčanu prednost i zato dolazi u izglednije šanse.

Chelsea taj aspekt napadačke igre koji se odnosi na kvalitetu samih šansi nije uspio podignuti na razinu kakvu imaju City i Liverpool i tu je počeo gubiti korak u borbi za naslov.

I nije problem u jednoj izoliranoj utakmici. Nekad volumen udaraca bude dobar, ali nema sreće — kao što je bio protiv Manchester Uniteda ili Evertona kad je Chelsea zaslužio pobjedu, pa iz 47 udaraca u te dvije utakmice uzeo samo dva boda. Međutim, nekad volumen bude loš, ali bude malo sreće, kao protiv Watforda ili Brentforda — Chelsea je protiv njih imao 13 udaraca i uzeo svih šest bodova, nasuprot 31 udarcu koje su u toj utakmici imali njegovi suparnici.

Ali upravo u tome i jest poanta: u konstantnosti napadačkog sustava bez obzira na prostor koji suparnici ostave kroz svih 38 utakmica, onome što se već neko vrijeme ponavlja kao ključ osvajanja naslova prvaka u Engleskoj, jer Liverpool i City su u zadnjih par godina izbrisali frazu kako napad dobiva utakmice, a obrana osvaja prvenstva. U Engleskoj prvenstva osvajaju sistemski jasno definirani napadi s preciznim stilom, potpuno otporni na suparničke prilagodbe. Tuchel još nije našao način kako da mu momčad bude otporna na suparničke prilagodbe i to je najveći nedostatak u njegovu londonskom mandatu.

Zapravo, početna točka tih sistemskih problema koji rade razliku između Chelseaja te Cityja i Liverpoola je utakmica protiv Aston Ville. Chelsea je na kraju tu utakmicu dobio 3:0 i to na prvi pogled izgleda kao rutinska demonstracija moći, ali ta je utakmica pokazala dvije ključne stvari za nastavak sezone.

Prva je ta da Tuchel u ovom trenutku ne može dobiti apsolutno ništa od Saúla Ñígueza. Čovjek je blijeda kopija samog sebe i izgleda kao da je zalutao na travnjak, neovisno stavio ga Tuchel u sredinu ili na bok. To je bitno zbog rotacija unutar momčadi i nemogućnosti da Tuchel dobije veznog igrača kojeg može staviti uz Jorginha, nekoga tko kombinira kvalitete Matea Kovačića i N’Gola Kantéa.

Druga stvar se pokazala dugoročno još bitnijom. Dean Smith je prešao iz 4-2-3-1 u 3-5-2. Promjena u formaciji je sporedna stvar; bitno je ono što je Smith tom rotacijom postigao na terenu. Podigao je bekove i pustio ih da igraju jedan-na-jedan s Callumom Hudson-Odoijem i Marcosom Alonsom koje je Tuchel stavio na bočne pozicije, a sredinu terena je branio s trojicom veznih i dvojicom napadača koji su bila pozicionirani tako da položajem tijela brane protok lopte od stopera prema veznom redu.

Na kraju su Kovačić i Lukaku prelomili utakmicu, ali tu se počelo nadzirati rješenje koje je postalo posebno učinkovito kada je Tuchel ostao bez njih dvojice, pogotovo što je Tottenham u idućem kolu napravio nešto slično.

Dovoljno je ponovo se vratiti na utakmicu protiv Evertona. Prema podacima s WyScouta, Chelsea je protiv Evertona loptu u svojim nogama držao 42 minute i 29 sekundi čistog vremena. U te 42 i pol minute lopta je do Jorginha došla u 127 navrata. Jorginho je, što se tiče napadačkih brojki, imao 105 točnih dodavanja, jedno ključno i jedan udarac koji je završio u okviru gola, a 73 posto svojih dodira s loptom je imao na suparničkoj polovici. Međutim, tih 127 puta koliko je lopta došla do njega, Jorginho je imao nula uspješnih driblinga iz nula pokušaja.

To je ključna stavka utakmice. Chelsea je bio bolji i zaslužio je pobijediti. Ali činjenica je da nije imao penetraciju iz veznog reda, nekoga tko će driblingom urušiti suparničku sredinu terena koja čuva prilaz međulinijskom prostoru i dodati loptu u tu najosjetljiviju zonu. To, doduše nema ni City, jer Rodri jednako rijetko dribla kao i Jorginho, ali se zato prednja trojka puno bolje kreće i kroz napadački sustav stvara uvjete da u povoljnoj situaciji može primiti loptu iz vezne linije.

Tuchel ne može biti sretan, ali nije ni u velikom problemu.

Vratit će mu se Lukaku koji će kompenzirati dio problema u napadačkoj liniji, a vratit će mu se i Kovačić koji će biti rješenje kada suparničke momčadi stanu onako kao što je stala Smithova Villa, ali i Kanté koji ima odličnu frekvenciju dubinskih kretnji i utrčavanja iz drugog plana.

Na kraju krajeva, da bi mu radili to što rade, suparnički treneri trebaju riskirati i pristati na igru jedan-na-jedan u bočnim pozicijama. Tu je problem lijeva strana, na kojoj Tuchel ne može naći pravu ravnotežu otkad mu Ben Chilwell nije na raspolaganju, ali desno ima Reecea Jamesa i određeni broj bodova će dobiti samo na njegovu individualnu kvalitetu te suparnički rizik da mu dozvole izolacije. Igračke kvalitete ima jer, na kraju krajeva, i tu Aston Villu koja služi kao predložak drugima slomio je individualnom klasom, tako da je u dugoročnom planu za očekivati da će se Chelseajeva loša forma zaustaviti, igra će se stabilizirati te vratiti na ono prikazano u prvih desetak kola.

Ono što ipak predstavlja problem je činjenica da City i Liverpool ne prosipaju bodove.

Njihovi napadi gaze, imaju svoj kurs i precizno ga se drže. A onda se svaki izgubljeni lagani bod, kao što su ova dva protiv C momčadi Evertona, vrlo lako može pokazati kao ključni gubitak koraka u borbi za naslov, bez obzira na to je li taj cilj uopće realan.