Međutim, te 2006. je nogometni svijet bio nešto drugačije mjesto. Tih 30 milijuna funti koje je Chelsea isplatio Milanu je u tom trenutku bio najveći iznos koji je neki engleski klub potrošio na igrača. Ševčenko je skinuo rekord koji je 2002. postavio Manchester United transferom Rija Ferdinanda iz Leedsa, ali to je bilo sasvim u skladu s imidžom igrača. Ševčenko je 2004. osvojio Zlatnu loptu, 2003. je bio četvrti na glasovanju, 2005. završio kao peti u poretku i imao je kontinuitet kao jedan od pet najboljih igrača svijeta, bio je zvijezda, a to je trebalo platiti.

Chelsea je platio. Da bismo dobili još bolju perspektivu koliko je Ševčenkov transfer stvarno bio ogroman, možda je najbolji podatak koji može ilustrirati okolnosti onaj da je Real Madrid to isto ljeto platio Ruuda van Nistelrooya 15 milijuna eura. Ševčenko je bio elita, ali za 15 milijuna eura ste mogli dobiti isto tako elitnog napadača, tipa njegovog vršnjaka koji je sezonu ranije u Premier ligi zabio 21 gol, a onda je po prelasku u Madrid u Primeri nakrcao 25 komada u prvenstvu.

U životu poslije novca moraš stvarati dodatnu vrijednost, ne možeš samo trošiti

Chelsea je, dakle trošio ozbiljnu lovu na ozbiljne igrače. Kad je Roman Abramovič preuzeo klub, sa sobom je donio kapital od sedam milijardi funti i bio je daleko najbogatiji vlasnik nekog kluba u Premier ligi. U okruženju u kojem nijedan drugi vlasnik nije imao bogatstvo procijenjeno na više od dvije milijarde, Abramovič je mogao preplatiti igrače i na taj način ugurati Chelsea u elitu.

Na neki način to je obrazac ponašanja karakterističan za ruske oligarhe koji je preslikan na funkcioniranje nogometnog kluba. Nije dovoljno biti bogat i uspješan, potrebno je bogatstvo pokazati drugima i postati poznat. Kada kupuješ jahtu, to mora biti najveća jahta na svijetu i mora se o njoj pričati jer bez toga si je kupio sam sebi, a to nije dovoljno.

Dio logike iza transfera bio je jednostavan – Abramovič je inzistirao na Ševčenku mimo želja Joséa Mourinha i bio je spreman srušiti transferni rekord jer je bio Ševčenkov obožavatelj još od najranijih dana, došli su iz sličnog područja i osjećao je povezanost s njim. Međutim, drugi dio logike je bio poslovna odluka koju je Abramovič donio po uzoru na Galácticose Florentina Péreza. Plaćajući igrače poput Ševčenka, Abramovič je u suštini plaćao imidž. Dovodio je zvijezde, plaćao ih je više nego ijedan konkurent jer na taj način je Chelseaju stvarao auru moćnog kluba koji ne gubi bitke i o kojem se priča.

Međutim, vrijeme se promijenilo.

Prva stvar je Financijski fair play koji je instalirala UEFA i koji je promijenio pravila igre što se tiče financiranja transfera. Druga stvar je zabrana transfera kojom je UEFA kaznila Chelsea i na taj način mu poremetila poslovne prakse. Treća i najbitnija stvar je činjenica da trenutno u Premier ligi čak šestorica vlasnika klubova raspolažu bogatstvom koje je procijenjeno na preko pet milijardi funti i Abramovič nije više sam u svojoj klasi, a saudijski princ koji ulazi u Newcastle ima oko 230 milijardi funti. U usporedbi s njim, ono što ima Abramovič djeluje kao sitniš.

Naravno, to nije relevantna usporedba jer to je samo jedan čovjek čiji utjecaj na Premier ligu tek trebamo vidjeti, ali to svejedno ne mijenja činjenicu da je Chelseajeva tržišna pozicija drastično drugačija nego što je bila prije 15 godina, kada je Abramovič bio daleko najbogatiji čovjek na tržištu koje je bilo znatno manje regulirano nego što je danas.

Koliko se pozicija promijenila i koliko je danas više igrača na tržištu najbolje pokazuju transferi na koje se Bluesi oslanjaju.

Chelsea je upravo završio posao s RB Leipzigom oko dovođenja Tima Wernera, a još prije toga je za iduću sezonu zakapario Hakima Ziyecha iz Ajaxa. Werner je plaćen 53 milijuna eura, Ziyech 40 i oni su u suštini nastavak načina rada po kojem su dovedeni Mateo Kovačić, Christian Pulisic, Álvaro Morata, Tiemoué Bakayoko i Michy Batshuayi.

Kepa Arrizabalaga je bio panična kupnja u trenutku kada je Chelsea ostao bez vratara na samom kraju prijelaznog roka i kad je on bio opcija zbog odštetne klauzule koju je imao, a koja je garantirala brz završetak posla bez puno pregovora. Jorginho je bio izričita želja novog trenera kojemu je bio ključan faktor u izgradnji novog sustava igre, ali njih dvojica su zapravo jedini koji odudaraju od prakse na koju se Chelsea oslanja zadnjih par godina. Sva druga pojačanja su iznimno slična jedno drugome i prate jasan obrazac: baziraju se u dovođenju igrača mlađih od 25 godina na koje Chelsea troši između 40 i 60 milijuna eura.

Werner i Ziyech su dobri mladi igrači koji trenutnu kvalitetu kombiniraju sa zanimljivim potencijalom, jednako kao što su to bili Kovačić, Pulisic, Morata, Bakayoko i Batshuayi. Neki od njih će uspjeti, neki se neće snaći, neki jednostavno nisu toliko dobri koliko im je u starim klubovima odgovarao kontekst zbog kojeg su izgledali puno bolje i na taj način su zavarali sve oko sebe oko svoje vrijednosti. Međutim, to je u ovoj priči sporedna stvar, s obzirom da ni Ševčenko, Fernando Torres ili Hernán Crespo nisu uspjeli, a došli su kao velike zvijezde. Poanta je to da nitko od njih nije prava zvijezda i dokazan igrač vrhunske kvalitete kakve je Chelsea prije kupovao i na kojima je gradio imidž.

Jer Chelsea više ne troši. Danas napraviti posao u rangu onoga kad je 2006. Abramovič doveo Ševčenka značilo bi dati 150 milijuna eura za Roberta Lewandowskog ili 200 milijuna za Kyliana Mbappéa, a Chelsea nije niti blizu takve moći.

Na neki način, Chelsea živi život poslije novca.

Ne znači to da je Chelsea pred bankrotom i da nema za plaće; samo to da je prošlo vrijeme kada je bio najmoćniji kupac na tržištu. Onako kao što je nekoć diktirao ritam trošenja, uzimajući sebi ono što želi i šaljući poruku drugima da ne gubi bitke, tako sada čeka svoju priliku u drugom redu i bira među igračima koji ostaju nakon što najveći potrošači proberu ono što im odgovara.

Werner je, bez obzira na to što ga je Chelsea oteo Liverpoolu, najbolji primjer za novu poziciju na tržištu jer on je Jürgenu Kloppu trebao biti igrač u napadačkoj rotaciji, a u Chelsea dolazi kao igrač kojem su minute praktički zagarantirane.

Važna figura u cijeloj priči je Marina Granovskaja, žena od Abramovičeva potpunog povjerenja koja iz pozadine vuče konce sportske politike. Ona je već dugo vremena glavni Abramovičev operativac u klubu i njena ideja je bila napraviti trening centar Cobham, kao i kupiti nizozemski klub Vitesse. Na kraju krajeva, upravo je ona arhitekt sportske strategije koja se zasnivala na stvaranju čitave mreže monopola na mlade talente prije nego što se afirmiraju; mreže u koju se uhvatio i dio hrvatskih igrača kao što su Matej Delač, Stipe Perica i Mario Pašalić, ali i Kevin De Bruyne i Mohamed Salah, koji trenutno dominiraju Premier ligom kao nositelji igre Manchester Cityja, odnosno Liverpoola.

Problem je bio u tome što Chelsea nije koristio svoju poziciju koju je imao kad je ostvario monopol na talent kako bi gradio svoju momčad. Dio tih igrača je propao, a dio se afirmirao okolnim putovima i došao na razinu De Bruynea i Salaha koji konkuriraju za Zlatnu loptu, ali i Pašalića koji je standardni član Atalante, momčadi koja igra Ligu prvaka.

Doduše, primarni zadatak plana nije ni bio usmjeren na mlade igrače nego na konkurentske klubove. Osnovni cilj je bio onemogućiti situaciju u kojoj će se netko od njih razviti u superzvijezdu i postati pojačanje za konkurenciju. I to je bila suština iza projekta mreže monopola — nitko od tih talentiranih igrača nije morao donositi bodove Chelseaju i osvajati mu naslove, sve dok im ih nije oduzimao.

Ako izuzmemo De Bruynea i Salaha — a koliko god ih je teško izuzeti, jer obojica su ključni igrači rekordnih momčadi Premier lige, opet to moramo napraviti jer su obojica veliki izuzetak od pravila koji je nastao zbog specifičnih okolnosti — plan koji je Granovskaja imala je ipak upalio. Igrači koji su prošli kroz Chelseajev sistem nisu pomogli konkurenciji i tu je tog konkurenciji oduzeta mogućnost da razvija vrhunske talente. Njezin cilj nije bio da itko od tih igrača propadne, to se dogodilo kao nuspojava svih okolnosti. Međutim, takav način rada ima efekta samo ako si gazda na tržištu, ako prvi biraš pojačanja i možeš dovesti onoga koga želiš, pa te nije briga što se događa s njima.

U životu poslije novca moraš stvarati dodatnu vrijednost, ne možeš samo trošiti.

Kupovina Wernera, Ziyecha, Pulisica, Kovačića i ostalih generalno ide u tom smjeru razvijanja projekata koji još uvijek nisu elitni igrači. Samo, stvar je u tome da Chelsea mora pokazati da zaista može sustavno podizati razinu tih igrača između 40 i 60 milijuna i da ih može planski razvijati u zvijezde od 150, da Eden Hazard nije iznimka nego da može biti pravilo. To je čitav proces koji je rizičan, čiji su rezultati nejasni do zadnjeg časa, ali koji usprkos svemu ima svoje zakonitosti i traži strpljenje u razvoju. Zasad Chelsea zasad nije bio uspješan u njemu i to je problem, jer oslanja se upravo na tu strategiju i ona će mu odrediti uspjeh u budućnosti.