Otkako je Liga prvaka 2003. dobila današnji format u kojem natjecanje počinju 32 momčadi podijeljene u osam skupina, izvučeno je 160 različitih grupa. Ona u kojoj su Barcelona, Bayern, Inter i Viktoria Plzeň je prema ELO ratingu 16. najjača skupina u povijesti. Da iz četvrtog pota izvučena nije izvučena Viktoria koja je bila druga najslabija momčad u ždrijebu, nego netko tipa Marseille ili Club Brugge, kumulativni bi rejting narastao do razine da bi to bila jedna od najjačih grupa u povijesti natjecanja. S druge strane, grupa u kojoj su Atlético Madrid, Porto i Bayer Leverkusen je 87. najjača grupa u povijesti, usprkos tome što je iz četvrtog pota došao Brugge koji je podigao rejting.
Međutim, kad u grupi imate momčad poput Viktorije iz Plzeňa, onda taj četvrti nije faktor za prolazak dalje. Česi su u pet utakmica upisali nula bodova i inkasirali su 20 golova, a onda se sve odlučuje u međusobnim dvobojima prvih triju momčadi — one koje su među najjačima u povijesti natjecanja. Bayern je bio uvjerljivi favorit analitičkih kuća, a drugo su mjesto u omjeru 60-40 dijelili Barcelona i Inter. U uvjetima s izraženim autsajderom koji nikome ne može poremetiti računicu Barcelona je ispala iz grupe. Dvaput je uvjerljivo izgubila od Bayerna i sve je palo na dvije utakmice protiv Intera u kojima je bila slabija i to je bio kraj priče.
Ali iz svoje je grupe ispao i Atlético Madrid. I to iz grupe koja je, kad se kumulativno gleda snaga svih četiriju momčadi, tek prosječne snage; a kad se gleda borba za prva dva mjesta, onda je ispodprosječna. Atlético je izbjegao prvake preostalih liga Petice iz prvog pota, a iz trećeg je izvukao momčad s najmanjim koeficijentom. U grupi nije imao dominantnog suparnika, a ni nekoga tko bi bio kanta za napucavanje i nametao se samo jedan jedini favorit: Atlético Madrid.
Zapravo, da nema Barcelone, Diego Simeone bi bio u ozbiljnim problemima.
Izgubljeni Atlético nije ni Simeoneova momčad koja igra obranu krvavih koljena, ni atraktivna ekipa kakvu je uprava željela stvoriti
Cijeli svijet se fokusirao na činjenicu da je Barcelona ispala iz Lige prvaka. Nekako je u drugom planu ostala činjenica da ni Atlético nije prošao, iako je imao puno lakše suparnike nego što su to Bayern i Inter.
Slično se dogodilo i prošle sezone. Atlético je pretprošle sezone osvojio naslov u La Ligi i u sezonu u kojoj je branio titulu ušao je prilično slabo. Nakon pola prvenstva Simeoneova je momčad imala devet pobjeda i pet poraza, držala je šesto mjesto i jedino što je maskiralo to koliko je Atlético zapravo loš bilo je to što je Barcelona bila još lošija. Sve su se kritike lijepile za nju, ona je bila prva tema razgovora i Simeone je nekako prošao pošteđen jačih kritika; i prošle sezone, kad je u prvenstvu odradio najslabiju kampanju u zadnjih 10 godina, ali i ove u Ligi prvaka, u kojoj nije uspio proći grupu koju je morao proći.
“Ovo je težak trenutak, grub za našu momčad i potpuno neočekivan”, rekao je trener na konferenciji za medije poslije utakmice protiv Leverkusena u kojoj je Yannick Carrasco u 99. minuti promašio kazneni udarac za pobjedu koja je značila zadržavanje šansi za prolazak. “Mislim da smo zaslužili više, mislim da smo zaslužili proći dalje i boli nas činjenica da na proljeće nećemo biti dio Lige prvaka u kojoj imamo puno toga za reći. Iako više ne možemo proći dalje, stvari još uvijek nisu gotove. Možemo zauzeti treće ili četvrto mjesto, igrati u Europa ligi ili potpuno ispasti. Na nama je odluka i možemo se ponašati kao žrtve ili možemo nastaviti raditi. Ja biram nastavak rada, to je moj karakter i želim ga pokušati prenijeti na svoju momčad.”
Pravo pitanje nije je li Simeone napravio pravi izbor ili nije. Pravo je pitanje na čemu će točno nastaviti raditi jer Atlético Madrid u ovom trenutku izgleda kao momčad koja nema pojma u kojem pravcu ide.
Kad je Atlético 2017./18. posljednji put ispao u grupnoj fazi Lige prvaka, Simeone je napravio redizajn momčadi. Atlético je osvojio Europa ligu, ali ispadanje iz Lige prvaka bilo je toliko jak podražaj da je klub povukao već spremna produženja ugovora s Gabijem, Juanfranom i Diegom Godínom. Kévin Gameiro je prodan, Šime Vrsaljko poslan na posudbu u Inter, a Diogo Jota je proslijeđen u Englesku bez da je dobio pravu priliku. Atlético je uložio 70 milijuna eura u Thomasa Lemara, Álvaro Morata je iz Chelseaja doveden na posudbu koja je plaćena 18 milijuna eura, a Gabijeva borbenost u sredini terena zamijenjena je za kvalitetu u izgradnji napada koju je donosio Rodri.
Na kraju krajeva, samo godinu dana kasnije doveden je João Félix oko kojeg je Simeone trebao graditi momčad, a u zadnju liniju su dovedeni Mario Hermoso kao stoper koji je odličan u izgradnji napada te Kieran Trippier i Renan Lodi kao vrlo ofenzivni bekovi.
Problem je u tome što ta tranzicija kojoj je okidač bio ispadanje iz grupne faze Lige prvaka 2017. nikad nije dobila svoj konačni izgled.
Atlético definitivno više nije onaj stari koji je nemoguće slomiti i koji ima beton u obrani temeljen na tome da su zadnji vezni, bekovi i stoperi svi redom natprosječno kvalitetni obrambeni igrači. Hermoso nije Godín, nema beka koji uzima lopte kao što ih je uzimao Filipe Luís, a João Félix je drugačiji karakter od Diega Coste ili Marija Mandžukića i na njemu je teško graditi ratničku momčad koja na travnjak izlazi “s nožem u zubima”. Ali Atlético definitivno nije postao ni ono što je uprava imala na umu kad je krenula ulagati u igrače s individualnim talentom dokazanim u drugim klubovima.
Simeone je odustao od svojih 4-4-2, sustava koji je bio karakteristika prve faze njegova mandata, eksperimentirao je s različitim sustavima i tražio je drugačija rješenja, ali ni u jednom trenutku nije napravio funkcionalan napadački sustav kakav Atlético može igrati. Zato je nejasno kad kaže da će nastaviti raditi. Nastaviti raditi na čemu točno?
Atlético će biti jedan od favorita za osvajanje Europske lige. To je dobra momčad s nekoliko vrhunskih igrača koji su jedan kapital i s vrhunskim trenerom koji je drugi kapital. Ni jedno ni drugo nije sporno; Simeone je vrhunski trener, a pojedinci poput Félixa, Lemara ili Antoinea Griezmanna su s razlogom koštali 100-tinjak milijuna eura, svi oni imaju elitne karakteristike na koje se može nasloniti neka od faza igre. Problem je u tome što igrači i trener nisu kompatibilni. Simeone je defenzivni genij, a talentirani igrači traže slobodu i napadački sustav kakav im on ne može pružiti.
Rezultat je upravo ovo što možemo vidjeti: izgubljeni Atlético nije ni Simeoneova momčad koja igra obranu krvavih koljena, ni atraktivna ekipa kakvu je uprava željela stvoriti da bi izbjegla nova ispadanja iz Lige prvaka. Atlético je danas nešto između; momčad će biti favorit za osvajanje Europske lige jer ima ogroman potencijal, ali to je i momčad koja bez problema izleti iz sasvim prosječne grupe Lige prvaka. Momčad koja je nedefinirana i nema pojma u kojem smjeru ide.
Jedino što spašava Atlético i Simeonea da ne dođu na prvu liniju udara kritika je činjenica da je fokus javnosti pao na Barcelonu i probleme koje ona ima, što onda maskira to da je Atlético zbroj dvaju mrtvih kapitala koji teško mogu jedni s drugim.
