Prva utakmica koju je Antonio Conte odradio u Juventusovu dresu je bio prijateljski susret s Bayernom. Giovanni Trapattoni je mladom pridošlici iz Leccea dao priliku da pokaže što zna, a Conte se odužio tako što je išao glumiti mangupa. Pokušao je pokazati da svojim talentom pripada u tu momčad i da može odraditi sve što se traži od njega, pa je jednu loptu vratio prema Stefanu Tacconiju malo previše ležerno i puno previše samouvjereno. Lopta nikad nije stigla do vratara, suparnički napadač ju je presjekao i Bayern je riješio utakmicu.
Conteu je jedan pogled na kiosk bio dovoljan da shvati kako je nogomet ozbiljan posao u kojem ležerno ne prolazi. Svi novinski naslovi bili su fokusirani na taj kiks. Bila je to samo obična nebitna prijateljska utakmica, tek je došao u Juventus i bilo mu je samo 20 godina, što je u to vrijeme bilo ekstremno malo za jedan tako veliki klub. Sve racionalno je upućivalo da je to normalno i da se pogreške događaju, ali to nikoga nije pretjerano zanimalo. Sav fokus je bio na tom poklonu, a Conte je naučio da se pogreške ne mogu događati i da u nogometu ne postoji nebitno.
Sve je bitno; svaki trening, svaka utakmica, svako dodavanje.
Doduše, iza sebe je imao Trapattonija koji mu je dao novu šansu i za kojeg je znao da mu vjeruje. Ali isto tako je znao da mu preostaje borba jer klub u koji je došao ne tolerira pogreške. Kad je to naučio, njegovo je mjesto u Juventusu bilo osigurano. Conte se u klubu koji je uvijek imao svjetske klase od igrača zadržao 10 punih sezona. Bilo je boljih nogometaša od njega, a ako i nije bilo, Juventus je uvijek imao dovoljno novca i ugleda da dovede nekoga boljeg, nekoga tko će ono dodavanje iz okreta zaista vratiti do Tacconija. Međutim, Trapattoni, ali i Marcello Lippi i Carlo Ancelotti koristili su upravo Contea jer su u njemu imali nekoga tko će podsjetiti sve te svoje talentirane suigrače da je nogomet ozbiljan posao i da je svako dodavanje bitno. U Conteu su uvijek imali kapetana, imali su svog čovjeka na travnjaku preko kojeg su mogli upravljati ekipom.
Conte je postao prvak. Jednostavno, morao je. Najprije radi sebe i svog mira
“Previše vičem, trebam ove za grlo”, ispričao je za Daily Mail stavljajući pastile u usta kad je tek počinjao s poslom u Chelseaju. “Glas je vrlo važan. Moram zvati igrače u ovom periodu kada počinjemo raditi zajedno s novom metodom i na novoj ideji nogometa. Volim pratiti igrače svojim glasom na treninzima, zvati ih i objasniti im moje razloge i ideje koje imam. Važno je da im objasnim tako da razumiju kada se kretati, kako tempirati poteze i što je ispravno, a što nije.”
To je ono što je Conte naučio u Juventusu i to je ono igračko što je ponio sa sobom u trenersku karijeru. On je tu da vodi i svi na travnjaku ga moraju čuti.
Imate puno trenera koji su aktivni uz aut liniju, koji vode i kojih se čuje. Recimo, kad je José Mourinho stvarao paniku i momčad uvodio u opsadni mentalitet tumačeći igračima kako su svi protiv njih, on je to radio proračunato. Znao je kada pritisnuti suce, kada se sukobiti sa suparničkom klupom i kada vikati na svoje igrače. Radio je to kao element psihološke sfere nogometa. Baš kao i Sir Alex Ferguson ili Arsene Wenger, uvijek je znao što može time dobiti i što može izgubiti.
Conte je drugačiji.
Njegova dernjava uz aut liniju je autentična i iza nje nema skrivene agende osim čiste želje za pobjedom. Kada se Conte onako zacrveni, kad počne čupati kosu i kada mu sako poleti oko tijela, možete biti sigurni da je stvarno na rubu srčanog udara. On to ne radi zbog igrača, on to radi jer si ne može pomoći.
“Kad pobijedim, nalazim mir u sebi”, ispričao je za The Telegraph. “To je razlog zašto želim naporno raditi i tražiti različite opcije koje mogu dati svojim igračima. Važno je da ponekad izgubite jer tada učite, tada tražite razloge zašto niste pobijedili. Iz poraza naučite puno, ali pobijediti je predivno. Samo kada pobijedim sam opušten i zaista mogu naći mir.”
Conte je jednostavno takav — on ima patološku potrebu za pobjeđivanjem. Tvrdoglav je, težak je, iscrpljuje sve oko sebe i samog sebe, ne tolerira pogreške, želi kontrolirati apsolutno sve, ali je riječ o treneru koji je pobjednik.
Upravo zato ga je Giuseppe Marotta doveo u Inter. Znao ga je, radio je s njim u Juventusu i sasvim je svjestan da Conte nije rješenje za idućih 10 godina. Svjestan je svih njegovih mana i zna da s Conteom nećete planirati dugoročno, ali isto tako zna da vam on na toj klupi garantira da će osvojiti trofej. Mora, inače se neće smiriti i neće moći živjeti sam sa sobom. A to je ono što je Interu bilo potrebno. Još tamo od 2011. i osvajanja talijanskog kupa, Inter čeka trofej i trebao je nekoga tko će naučiti tu momčad da je nogomet ozbiljan posao u kojem ležerno ne prolazi i da se pogreške ne toleriraju.
Marotta je Conteu omogućio sve što mu je trebalo jer Conte je takav lik da će ono što je bilo prije njega izbrisati i sve ponovno posložiti prema svojoj ideji. Zato se Marotta nije ni borio protiv toga ni tražio dugoročnu viziju. Doveo mu je Romelua Lukakua i ostavio je Lautara Martíneza s kojima je mogao graditi takav napad kakav će biti opasan u tranziciji i fizički moćan za opsadu suparničkih bunkera. Doveo mu je dobio je Achrafa Hakimija jer je on idealni profil igrača za Conteov napadački sistem i igru s trojicom stopera.
Ostavio mu je jezgru momčadi i doveo mu je Ashleyja Younga koji se navikao igrati lijevog bočnog u formacijama s trojicom natrag te Aleksandra Kolarova koji je u Romi odlično pokrivao lijevog stopera u sličnom sustavu. Nisu njih dvojica Virgil van Dijk ili Roberto Carlos iz najboljih dana, ali su iskoristivi kotačići u servisiranju stroja, plug-and-play opcije koje su naviknule igrati u ulogama koje Conte traži. Uostalom, u klubu su mu trenutno i Arturo Vidal i Alexis Sánchez, koji su daleko od forme u kakvoj su bili onda kada ih je 2014. tražio u Juventus, ali su tu jer je Conte tako želio, jer su dio njegove vizije.
To je važno jer svjedoči o tome kako vjerojatno nigdje dosad Conte nije imao toliko slobode koliko u Interu. Dobio je sve što je želio, apsolutnu slobodu u izboru suradnika, stožer od gotovo 20 ljudi, najveću trenersku plaću u Serie A i to da klupska politika bude izjednačena s njegovim željama. A njegove želje nisu imati dobre igrače, nego prvenstveno imati stroj koji će gaziti po njegovim pravilima.
Realno, Inter je na tržištu za novac koji je spiskao na plaće ovih veterana kao što su Young, Vidal ili Alexis mogao naći mlade igrače s visokim potencijalom na kojima se može graditi budućnost. Uostalom, pogledajte samo Atalantu koja isto igra s trojicom natrag i koja u pravilu nalazi takve igrače. Međutim, Conte nije trebao igrače koje će potencijalno razviti u zvijezde. Njemu su trebali kotačići s kojima će stroj funkcionirati, a sve što je klub sustavno radio u zadnje dvije godine bilo je podređeno samo jednom cilju — da Conte donese scudetto.
I Conte je to ispunio. Postao je prvak.
Jednostavno, morao je. Najprije radi sebe i svog mira. A onda i zato jer se konkurencija glupira i ležerno shvaća nogomet, oslonjena na talent koji ima, dok je Conte itekako svjestan da je nogomet ozbiljan posao u kojem ležernost ne prolazi. On je cijelo vrijeme ozbiljno radio, stavljao naglasak na svako dodavanje i na svaki trening.
Conte jest bio igrač koji je nastupao na vrhunskoj razini, ali nikad nije bio vrhunski igrač. U svojoj trenerskoj karijeri je zato savršeno iskombinirao shvaćanje tog svijeta koji je iskusio iz prve ruke i onaj autsajderski gen koji imaju ‘laptop treneri’. To je ono što Contea čini zapravo posebnim: on je dijelio svlačionicu s najvećim zvijezdama i razumije o čemu razmišljaju, ali i dalje je tip koji provodi sate u videoanalizama, analiziranju podataka i traženju znanstvenih rješenja kako bi razvio efikasnu metodologiju.
To i činjenica da je patološki pobjednik.
