Prva prilika koju je Antonio Conte dobio kad je iz Leccea prešao u Juventus bila je utakmica protiv Bayerna; obična pripremna utakmica puno prije početka sezone u kojoj je Giovanni Trapattoni odlučio isprobati opcije koje ima na raspolaganju, između ostalih i pojačanja koja je tog ljeta doveo. Jedno od njih bio je i Conte, koji je već na prvom treningu shvatio što znači to da više nije u Lecceu. Ondje je bio glavni igrač momčadi i šef svlačionice, a ovdje se našao u okruženju vrhunskih nogometaša i stvarne elite europskog nogometa u čijoj hijerarhiji je tek trebao pronaći svoje mjesto. Zato je protiv Bayerna odlučio pokazati Trapattoniju i suigračima da talentom pripada u Juventus; da može biti dio momčadi u kojoj igraju Toto Schillaci i Roberto Baggio.
Primio je dodavanje s igračem na leđima i odlučio je vratiti loptu svom vrataru Stefanu Tacconiju. Valjda negdje u pola zamaha shvatio je da Baggio ne bi vraćao loptu do golmana s polovice terena, ali bilo je prekasno da odustane od dodavanja i krene u dribling. Bio je loše pozicioniran, lopta mu je išla u krivom smjeru i dribling nije bio opcija. Sve što mu je preostalo je izvesti to dodavanje tako da bude samouvjereno i da ne izgleda kao da je paničario nego da ga je odradio rutinski. Problem je bio u tome što je u izvedbi bio malo previše ležeran i lopta nikad nije stigla do vratara. Suparnički napadač ju je presjekao, zabio je gol i Bayern je riješio utakmicu.
Conte je u tom trenutku naučio dvije lekcije.
Prva je bila da je nogomet, jednom kad dođeš do Juventusove razine, ozbiljan posao u kojem ležerno ne prolazi. Sutra su svi novinski naslovi bili fokusirani na taj njegov kiks. Bila je to samo obična nebitna prijateljska utakmica, on je tek stigao u Juventus i bilo mu je samo 20 godina, što je u to vrijeme bilo ekstremno malo za jedan tako veliki klub, ali Conteova je pogreška bila glavna tema.
Conte ovisi o svojim krilnim bekovima i oni su mu možda i najbitniji taktički kotačići u strojevima koje gradi, ali i ti krilni bekovi ovise o Conteu
Druga je lekcija bila da ne može igrati kao Baggio. Određeni broj igrača možda može doći u Juventus, ali nitko neće biti Baggio i nema potrebe uspoređivati se s njim.
“Odmah sam shvatio da nisam talentiran kao Zinédine Zidane ili Roberto Baggio”, prisjetio se Conte svojih igračkih dana u Torinu. “Igrao sam s obojicom, trenirali smo skupa i svih tih godina sam gledao kako mogu stvoriti zanimljive situacije čak i kad su potpuno okruženi suparnicima. Kad sam se susreo s njima dvojicom, shvatio sam koliko je to rijetka kvaliteta i da su moje glavne snage discipliniranost, radna etika i trud. U suštini, igrao sam u Juventusu jer sam bio spreman žrtvovati svoje tijelo za momčad. Međutim, ako nisam imao suigrača pored sebe kojem sam mogao predati posjed, gubio bih loptu. Zidane bi je mogao sačuvati i izvući se iz problema, ali svi mi ostali smo je gubili. Kao treneru, moja prva misao je bila da želim pronaći opcije za svoje igrače kad lopta dođe do njih. Želim im olakšati, ponuditi im suigrače kojima mogu predati loptu.”
Zato Conte igra 3-4-3; da bi olakšao svojim igračima.
Kad otvara napade, trojica stopera ispred sebe imaju još dvijicu veznih igrača koji im nude opcije i takvu strukturu je gotovo nemoguće staviti pod pritisak jer se otvaraju linije dodavanja. Centralni veznjaci iza sebe imaju trojicu stopera kojima mogu vratiti loptu bez obzira na to s koje strane dolazi pritisak, a centralnom napadaču pomažu dva krila koja stoje usko i s kojima može kombinirati, ili koji su tu dovoljno blizu da mogu pokupiti odbijenu loptu nakon zračnog duela ili neuspješnog driblinga.
U suštini, Conte se s formacijom 3-4-3 vraća na ono čime je Herbert Chapman 1920-ih u Arsenalu revolucionizirao nogometnu taktiku i udario temelje modernih pozicijskih napada. Trojica stopera i dvojica veznih u centralnoj zoni i oba halfspacea čine ‘M’ strukturu u otvaranju napada s tri ‘točke’ dolje i dvije gore, a dvojica veznih i trojica napadača čine ‘W’ u završnici napada. Centralne zone su odlično povezane, igrači sa svih strana imaju suigrače kojima mogu predati loptu i nude im se opcije za predaju lopte na koju god stranu krenu. Conte im je maksimalno olakšao situaciju i doveo ih u uvjete u kojima ne trebaju biti Zidane ili Baggio da bi se izvukli iz problema. Sve je pojednostavljeno, opcije se nude same od sebe, a onda je lagano uigravati i šablonizirane akcije kojima Conteove momčadi osvajaju teren.
Ali da bi to postigao, u probleme je bacio bočne igrače. Svi ostali igrači imaju neposrednu podršku oko sebe, jedino bočni moraju pokriti punu dužinu terena te stići odraditi i obrambene i napadačke zadatke. Da bi dobio stabilnost u sredini i maksimalnu kontrolu centralnih zona, Conte je žrtvovao bočne igrače na koje je natovario dodatnu odgovornost u time ih učinio možda i najbitnijim kotačićima u svojoj momčadi.
Conte je ove sezone istresao 58 milijuna eura na Richarlisona i još 50 milijuna na Christiana Romera, a Yvesa Bissoumu je platio 30 milijuna eura. Međutim, nijedan od njih trojica zbog različitih razloga u dosadašnjem dijelu sezone nisu odradili niti 50 posto dostupne minutaže. Sve njih je zasjenio Ivan Perišić koji je došao besplatno, a već ima tri asistencije u Premier ligi i jednu u Ligi prvaka. Sve je opet palo na bočne igrače.
“Pogurao nas je do limita”, ispričao je Victor Moses kako se Conte odnosi prema bočnim igračima još dok je vodio Chelsea. “Dao mi je priliku i nakon toga se više nisam osvrtao iza sebe. Kod Contea se sve temelji na napornom radu. Nikad u životu nisam toliko naporno radio i osjećam da se popravljam na poziciji na koju me trener stavio. Podigao je moju igru na novu razinu i pogurao me do ruba.”
To je taj paradoks u cijeloj priči. Conte najviše tjera upravo bočne igrače, traži od njih fanatični rad, a oni su mu najzahvalniji.
Međutim, nakon što je Conte utrostručio Mosesovu vrijednost, ovaj je nakon njegova odlaska iz Chelseaja bio na posudbi u Fenerbahçeu, pa u Interu gdje ga je Conte uzeo u zimskom prijelaznom roku da popuni rupu na boku, a onda u Spartaku iz Moskve. I to je dobra ilustracija onoga što Conte daje svojim bekovima. S jedne strane, postoji velik volumen zadataka koje trebaju obavljati i imaju ogromnu energetsku potrošnju kako bi pokrili cijeli teren. S druge strane, imaju obrambenu potporu trećeg stopera i potpunu slobodu da se priključuju napadu, da driblaju, probijaju stranu i pokušavaju doći u završnicu napada.
Uostalom, dovoljno je analizirati s kakvim bekovima je Conte radio i s kakvima radi.
Victor Moses i Marcos Alonso u Chelseaju, Achraf Hakimi u Interu, Kwadwo Asamoah, Simone Pepe i Stephan Lichtsteiner u Juventusu. Conte je na bočne pozicije uvijek stavljao ili jako ofenzivne bekove kojima je obrana bila slabija strana ili ‘reformirana’ krila kojima je forte bila direktnost u napadanju prostora. Njegov je Inter osvojio naslov tako što su bočni igrači zabili 13 posto golova u Serie A. Oni su mu bili ključna snaga za lomljenje suparničkih obrana.
Na kraju krajeva, u Tottenham je doveo Perišića jer je imao samo Ryana Sessegnona. Imao je i Bena Daviesa koji je veći dio karijere igrao klasičnog lijevog beka, ali Conteu niti u jednom trenutku nije palo na pamet pokušati zatvoriti rotaciju s njim nakon što je otpisao Sergija Reguilóna. Trebao je nekoga tko može dati impuls u napadu; nekoga kome ima smisla dati slobodu, nekoga tko može dati opipljivi napadački učinak kroz golove i asistencije.
Tottenham u ovom trenutku na lijevoj strani ima Perišića i Sessegnona, a na desnoj Emersona Royala i Matta Dohertyja, a njima je pridružen još i Djed Spence koji, usprkos gomili nedostataka za ovu razinu nogometa, donosi potencijal trikova koji mogu otključati Tottenhamov napad.
Tu dolazimo do poante: Conte ovisi o svojim krilnim bekovima i oni su mu možda i najbitniji taktički kotačići u strojevima koje gradi, ali i ti krilni bekovi ovise o Conteu i slobodi koju im on daje da idu prema naprijed i da lome utakmice, a to čini Tottenham opasnim suparnikom.
Od sutrašnjeg derbija protiv Arsenala pa nadalje, jer bočni su igrači upravo ono što Conteove momčadi čini karakterističnima.
