Nakon što je ispao iz Lige prvaka, Antonio Conte je pred medijima pokušao malo uljepšati situaciju u kojoj se našao.
“Činjenica da nam je do kraja sezone preostala samo domaća liga i Coppa Italia je vrlo bolna za mene”, izjavio je prije utakmice s Cagliarijem. “Morali smo zabiti Šahtaru, eliminacija iz Lige prvaka peče i svi koji me znaju su svjesni kako se osjećam vezano uz to, ali imamo još dva natjecanja u kojima smo još živi i u kojima ćemo pokušati dati sve od sebe.”
Conte je izbacio fraze koje je morao izbaciti u takvoj situaciji, ali i on je svjestan da Inter ove sezone zapravo ima još samo jedno natjecanje. Eventualno osvajanje Kupa sezonu ne bi spasilo sezonu. Zadnji naslov koji je Inter osvojio je bila Coppa Italia 2011. i klub je već 10 godina bez ijednog trofeja, tako da bi i taj trofej bio određeni napredak, ali jedini način da sezona bude okarakterizirana kao uspješna jest da Conte osvoji naslov prvaka.
Conteu je Serie A biti ili ne biti, sve ostalo je tek utješna nagrada i to on jako dobro zna.
Na ovim igračima se ne gradi budućnost. Dovedeni da budu korisni odmah sad
“Ne možete jesti za 10 eura u restoranu u kojem jela koštaju 100 eura”, objasnio je Conte za La Gazzettu dello Sport razloge zbog kojih je napustio Juventus. Sada već legendarna rečenica bila je simbol njegova neslaganja s klupskom politikom klua i potezima uprave koja je radila na prodaji Artura Vidala umjesto da mu dovedu Alexisa Sáncheza, koji je završio u Arsenalu. U Juventusu ga nije zadovoljavalo održavati razinu koju je dosegao, bio je ambiciozan i tražio je pojačanja. Kad ih nije dobio, digao je sidro.
U Interu je Conte dobio sve što je tražio. Dobio je stožer od 11 ljudi koje je sam izabrao da vode trening proces. Dobio je Romelua Lukakua jer mu je trebao takav fizički moćan napadač koji je opasan u tranziciji; dobio je Achrafa Hakimija jer je on profil igrača kakav je idealan za Conteov napadački sistem — u Dortmundu je dokazao da može razigravati momčad kao što to radi Trent Alexander-Arnold, ali i biti opasan po suparnička vrata, s obzirom na to da je prošle godine zabio devet golova za Borussiju.
Inter je zadržao jezgru momčadi, iz uprave Conteu nisu prodali ni Marcela Brozovića, ni Lautara Martíneza, ni Milana Škriniara, igrače koji su se u prošloj sezoni imali prilike adaptirati na zahtjeve. Uza sve njih, dobio je Ashleyja Younga koji se navikao igrati lijevog bočnog u formacijama s trojicom natrag i Aleksandra Kolarova koji je u Romi odlično pokrivao lijevog stopera u sličnom sustavu. Nisu njih dvojica Cristiano Ronaldo, ali su iskoristivi kotačići u servisiranju stroja, plug-and-play opcije koje su naviknule igrati u ulogama koje Conte traži. Uostalom, u klubu su mu trenutno i Vidal i Sánchez, koji su daleko od forme u kojoj su bili onda kada ih je 2014. tražio u Juventus, ali su tu jer je on tako želio, jer su dio njegove vizije.
Time su otpali svi Conteovi alibiji.
Možda nije dobio 100 eura za večeru u restoranu jer dosta ovih pojačanja — osim Lukakua, koji je plaćen 74 milijuna eura plus bonuse, skuplje nego što je “rastrošni” Pep Guardiola ikad potrošio za ijednog igrača — nije u gornjem ešalonu cijena kakve plaćaju Englezi ili Real Madrid i Barcelona, ali je dobio 80 eura i kupon za popust koji je izrezao iz novina u vidu toga što igra u Italiji u kojoj se na igrače troši razmjerno malo novca.
Jedino opravdanje koje bi eventualno mogao imati jest ono da je Juventus moćniji, da je naletio na boljeg jer je momčad iz Torina uigranija i ne može se nositi protiv nje, ali to naprosto nije istina. Juventus ove godine neće osvojiti 95 bodova kao 2018. kada je bježao Napoliju pod Mauriziom Sarrijem; Juventus je u svojoj krizi i ako je ikada postojalo vrijeme da ga Conte skine, to je ove sezone. Doveden je da osvoji naslov, klub mu je pružio sve uvjete ili barem nešto vrlo blizu toga, ima suparnika koji luta i stvarno nema prostora za alibije. Želi li proglasiti sezonu uspješnom, Inter mora osvojiti scudetto.
U tom kontekstu su izjave koje Conte šalje relativno čudne i zvuče kao stvaranje alibija ondje gdje za njega nema realne osnove.
“Previše je negativnosti, iako razumijem nestrpljivost”, rekao je u nastavku presice prije Cagliarija, a poslije ispadanja iz Lige prvaka od Šahtara. “Želim poslati poruku Interovim navijačima da se ne predaju onima koji žele uništiti ono što pokušavamo izgraditi nakon samo godinu i pol posla. Krenuli smo od dna, a jednom kada izgradiš temelje, tek onda možeš razmišljati o neboderu.”
Conte je do neke mjere u pravu. Inter je već 10 godina bez trofeja, a dok s njim prošle sezone nije osvojio drugo mjesto, bio je devet godina i bez njega. U tom kontekstu, ambicije su visoke, a slika o vlastitoj vrijednosti pomalo nerealna, jer 10 godina prije Contea Intera nije bilo nigdje. Odnosno, gotovo nigdje — jer kriterij su trofeji i borba za njih, pa se opet vraćamo na činjenicu da između 2011. i 2020. Inter nije bio niti drugi u Serie A.
Međutim, Conte nije doveden da gradi nebodere. Na čemu da ih uopće gradi?
Kolarov, Young, Vidal, Sánchez, Matteo Darmian. Samir Handanović, Danilo D’Ambrosio, Andrea Ranocchia, Ivan Perišić. Prvi niz imena je doveo sam Conte, drugi su standardni članovi rotacije, a ono što ih povezuje jest to da su svi stariji od 30 godina. Na njima se ne gradi budućnost i na njima se ne stvaraju temelji za nebodere; to su igrači koji su dovedeni da budu korisni odmah sad. Lukaku, Brozović, Martínez, Škriniar i Hakimi su nositelji u najboljim igračkim godinama koji iza sebe imaju iskustvo međunarodnog nogometa. Uostalom, najmlađi igrač koji je ove sezone igrao za Inter je Andrea Pinamonti s 21 godinom, a odigrao je ukupno 45 minuta — dva nastupa u Serie A od 18, odnosno 22 minute te pet minuta koje je dobio protiv Šahtara u Ligi prvaka.
Conte je doveden da pobjeđuje, a toga je i on sam svjestan. Jednako kao što je svjestan toga da mu rano ispadanje iz Lige prvaka stvara ozbiljne probleme.
Doduše, to mu natjecanje nikad baš nije leglo. Od kolovoza 2013. i prijelaznog roka koji je odradio u Juventusu, momčadi koje je Conte vodio u grupnu fazu Lige prvaka potrošile su više od 500 milijuna eura u ljetnim prijelaznim rokovima prije nego što bi poveo momčad u europsku sezonu. S Juventusom je u sezoni 2013./14. izletio iz Lige prvaka u grupi s Real Madridom, Galatasarayom i F.C. Københavnom, onda je preuzeo Italiju, a u idućem plasmanu u Ligu prvaka prošao s Chelseajem u grupi u kojoj su bili Atlético Madrid, Roma i Qarabağ, da bi ispao u osmini finala. S Interom je ispao već u grupnoj fazi i prošle i ove sezone, zaokružujući prilično loš skor od 12 pobjeda u 34 utakmice .
Nitko ozbiljan nije računao da Inter mora osvojiti Ligu prvaka ili da je imperativ doći do polufinala, ali ispadanje u grupnoj fazi je ipak neuspjeh koji traži kompenzaciju u vidu domaćeg prvenstva. Inter u Serie A stoji dobro, bod je iza AC Milana koji je na prvom mjestu i tri boda ispred Juventusa koji s trećeg mjesta prati milanski dvojac. Ispred sebe ima raspored koji mu donosi Speziju, Hellas Veronu, Crotone i Sampdoriju, dok će Milan i Juventus u ta četiri kola igrati međusobno, tako da je lako moguće da Inter na početku 2021. bude na vrhu ljestvice Serie A.
“Moram naučiti uživati u putovanju”, izjavio je Conte na početku sezone kad su novinari primijetili da izgleda puno smireniji uz aut liniju nego što je to bio ranije u karijeri, kad su njegovo skakanje i čupanje kose bili dio imidža koji ga je pratio.
Razlika između putovanja i lutanja je u tome što u putovanju imate odredište. Za Inter je to osvajanje Serie A i da bi uživao u uspjehu i da bi sezona u kojoj je ovako rano ispao iz Lige prvaka bila prolazna, Conte mora Interu donijeti domaći naslov. Za njega je to naprosto biti ili ne biti, a relativno lagane utakmice koje ga čekaju u tom kontekstu postaju nevjerojatno teške, jer u njima više nema mjesta za pogrešku.
