Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Čovjek koji nije obranio penal

Alkohol, kebab, tučnjave i požrtvovnost: priča o Kevinu Großkreutzu

Znate onaj filmski klišej, kad golman popije karton pa netko od igrača stane na gol, obrani penal i tako spasi stvar? Napravio je to Mladen Petrić i to u zadnjim sekundama utakmice i tako sačuvao bodove, a to će mu se pamtiti više nego ijedan klupski gol. Razumljivo je sve to, jer tako se stvara izvrsna podloga za priču koja diže doživljaj nogometa na nadnaravnu razinu i junaka pretvara u legendu.

Kad je protiv Hoffenheima Roman Weidenfeller srušio Svena Schipplocka, za svoju lošu reakciju dobio je opravdani crveni karton. Kako je Jürgen Klopp napravio sve zamjene, ispred Sejada Salihovića stao je Kevin Großkreutz. Upravo tim potezom se Großkreutz, koji je osvojio Svjetsko prvenstvo i dvaput bio njemački prvak s Borussijom, upisao u povijesti kao vjerojatno jedini igrač koji je odigrao minute na svih 11 pozicija u momčadi. Navlačeći rukavice, pljunuo je u njih kao da je želio poručiti stadionu da je spreman postati junak kojeg će pretvoriti u legendu.

Ali ne, nije obranio penal, jer ovo nije takva priča.

Großkreutzu je 28 godina i odnedavno je umirovljenik. Za razliku od mnogih koje je prerano prekinuta karijera pogurala prema statusu ikone, on je sam kriv za svoje probleme. Zapravo, imao je sve predispozicije da postane junak, ali izabrao je biti antijunak.

„Ne želim više ništa imati s profesionalnim nogometom“ pričao je novinarima kroz suze. „Pogriješio sam i žao mi je. Spreman sam snositi posljedice. Žao mi je što sam prijatelje i obitelj doveo u ovu situaciju. Žao mi je što odlazim iz Stuttgarta. Klubu i navijačima želim sve najbolje. Što dalje? Ne znam. Želim pobjeći od svega.“ I bio sam malo tužan, jer to je igrač kojega je posebnim činilo to što nikad nije bježao ni od koga. Nije bio grub ni prljav, samo nevjerojatno hrabar.

I nisam siguran jesu li mu to bogovi nogometa dovoljno platili.

Kaos je bilo njegovo dvorište i na terenu je uredno između dvije opcije birao bolju. Mnogo se slabije snalazio u kaosu koji mu se gomilao u privatnom životu

Realno, iza njegove je karijere ostalo mnogo više trofeja nego što ih imaju puno veći igrači. Ostalo je i sjećanje kako je Kloppu služio kao francuski ključ i time pokazao da se u vrhunskom nogometu može uspjeti i krpajući višestruke pozicije. Ali, ostao je i neki osjećaj nedorečenosti, jer imao je on još dosta toga za dati. Dobro, nije baš konvencionalno da se napadače trenira na golu, ali moderni nogomet sve više teži univerzalnosti.

Igra se ubrzala, postala je složenija i nogomet je danas naslonjen na promjenjivost uloga i sve veću kompleksnost zadataka koje igrači moraju ispunjavati u igri. Od igrača se traži fleksibilnost, njihova upotrebljivost na više različitih pozicija i s više različitih uloga. Da bi igrač imao takvu kameleonsku moć prilagodbe taktičkim zadacima, nužno je da bude savršeno tehnički potkovan i moćnih fizičkih predispozicija. Primjer takvog igrača je David Alaba, igrač koji je jedan od najboljih bekova na svijetu, u reprezentaciji igra na poziciji centralnog veznjaka, a uspješno je igrao i stopera.

Großkreutz je bio igrač kojeg je Klopp zaista mogao iskoristiti na svim pozicijama. Samo, za razliku od Alabe, nije imao ništa od navedenog. Prije bismo ga opisali kao sporog i zdepastog nego kao fizički dominantnog, a često se znao posvađati s loptom u pokušajima da je kontrolira. Niti je bio atleta niti se mogao osloniti na bogomdani talent. Dijete iz sjevernog Dortmunda moglo je računati samo na svoj fanatični rad i luđački intenzitet na terenu. Imao je srce i karakter borca koji nije znao bježati. Iz tog razloga, bio je idealan za Kloppov heavy metal nogomet i za gegenpressing.

„Ne znam, zapravo, imamo li ikad kontrolu“ govori Elliot u fantastičnoj prvoj sezoni serije Mr. Robot. „Samo izvlačimo najbolje iz onoga što dolazi, konstantno biramo između dvije opcije.“ Kloppova Borussia nije računala na kontrolu, stil igre se zasnivao na tome da izazovu kaos i da se u njemu onda snađu bolje nego suparnici. Bez nekog izrazitog talenta i s prosječnim fizikalijama, Großkreutz se u elitnom nogometu snalazio sasvim dobro. Kaos je bilo njegovo dvorište i na terenu je uredno između dvije opcije birao bolju.

Međutim, mnogo se slabije snalazio u kaosu koji mu se gomilao u privatnom životu i tu je uredno birao goru opciju.

Naznake problema su se vidjele na prvoj šampionskoj paradi u Dortmundu. Großkreutz se toliko izbio da su ga s pozornice iznijela dva zaštitara i pomogla mu da dođe do onih groznih kemijskih WC-ova iza pozornice da se ispovraća. Navijači mu nisu to uzeli za zlo. Na kraju, bio je njihov, jedan od najvjernijih i kako onda da mu uzmu za zlo što je pijan na proslavi titule nakon devet godina? Od svoje sedme godine imao je sezonsku kartu za Westfalenstadion, nosio je znojnik s BVB-ovim grbom i bojama oko lijevog zapešća i znao je sve pjesme. Nikad nije bio ni blizu najbolji igrač, ali uvijek je dobivao najglasnije ovacije. Na terenu je pokazivao predanost i požrtvovnost, tako da su mu oprostili ovakvo iskakanje iz kalupa vrhunskog sportaša.

Svi znaju da uz alkohol u kasnim izlascima ide i fast food. Großkreutz je tako u Kölnu nakon izlaska upao u sukob s navijačima 1. FC Kölna. U danom momentu mu se, iz nekog nepoznatog razloga, kao dobra ideja činilo gađati čovjeka kebabom. Za razliku od engleskog tabloidnog pristupa nogometu i američkih raskalašenih zvijezda, u Njemačkoj je prilično ozbiljna stvar kad neko vidno pripit kebabom gađa navijača s kojim se uspio zakačiti i Großkreutz je završio na svim naslovnicama.

Svega par dana nakon toga, Borussia je u Berlinu igrala finale Kupa protiv Bayerna. Trofej je otišao u Bavarsku, ali ne bez kontroverzi. U 64. minuti Mats Hummels je šutirao glavom, a Dante očistio loptu s gol-crte. Naknadnom je 3D analizom utvrđeno kako je lopta bila 40 centimetara iza linije i kako je Borussia trebala voditi 1:0. Međutim, sudac Florian Meyer nije priznao gol, a u produžecima je Bayern došao do pobjede.

Poraz je kod Großkreutza izazvao frustraciju, a nju je odlučio utopiti u pivu. Već ste mogli zaključiti, alkohol dobrog Kevina tjera da radi glupe stvari. Ovaj se put se odlučio spustiti u predvorje hotela i tamo, jelte, pomokriti. To više nisu mogli otrpjeti ni navijači ni Klopp, po prvi put klub je otvoreno kritizirao igrača koji je postao jedan od simbola nove Borussije. Međutim, kazna nije bila drastična. Na terenu je pokazivao predanost i požrtvovnost, tako da su mu oprostili ove sad već ozbiljne incidente.

Da je Großkreutz poslan na hlađenje nekoliko utakmica ili da su ga natjerali da potraži stručnu pomoć, do trećeg incidenta možda ne bi došlo i on bi vjerojatno još bio aktivan igrač. Naime, prije otprilike mjesec dana, u centru Stuttgarta se potukao iz još prilično nejasnih razloga. Međutim, jasno je kao dan da je on taj koji je pobrao dobre batine. Srećom, nije imao nikakve ozbiljnije ozljede osim par masnica, ali i to je bilo sasvim dovoljno da Stuttgart s njime raskine ugovor. Požrtvovnost više nije bila dovoljna i ni taj ‘penal’ nije obranio.

I tako, par gluposti, tri incidenta i jedna karijera se odjednom našla u ruševinama. A nije moralo biti tako. Großkreutz nikad nije bio fantastičan igrač, ali imao je srce i davao je sve od sebe. Bio je požrtvovan i nije mu bilo teško odigrati bilo što za momčad, čak ni kad su mu dali rukavice da Salihoviću pokuša obraniti penal. Nije mogao nikoga predriblati, ali je grizao i pokušavao. Nije bio nešto brz, ali bi preorao sve uz aut liniju. Nije bio pretjerano fin, ali je na terenu obično donosio ispravne odluke. Uostalom, pričamo o čovjeku koji je svjetski i dvaput njemački prvak.

Zato je izvan terena donosio sve loše odluke.

I možda, ali samo možda nije kriv isključivo on. Nije mu alibi, ali da mu zbog njegovog dopadljivog karaktera borca nisu gledali kroz prste, možda bi se ranije sjetio kako radi gluposti. Znate, nikad se dosad nije pokajao, sve do presice u Stuttgartu u kojoj je ronio suze. Ispričao se, ali i sam je svjestan da je gotovo. Od junaka je postao antijunak koji je uništio sam sebe.

Postao je i opomena. Barem bi trebao biti, ali ne samo onim igračima koji imaju sklonost glupostima. Treba biti opomena svim onim trenerima koji na ovakve i slične ekscese traže alibi mladima ili malo manje mladima zbog potencijala ili vrijednosti u momčadi. Trener će uvijek imati odgojnu dimenziju i kada se neke kazne učine prestrogima, zapravo mogu imati dalekosežne posljedice. Nogometaši nemaju samo društvenu odgovornost jer su idoli djeci, nego imaju i odgovornost prema vlastitom talentu; a kad kola krenu nizbrdo, teško ih je zaustaviti. Kad sve ode izvan kontrole, pijančevanje i riganje na proslavi ubrzo postanu bacanje kebaba i tučnjava na ulici. Od pomalo simpatičnog nestašluka od prekida karijere.

Šteta, jer Kevin Großkreutz mi je jedan od najdražih igrača. Nije imao neki poseban talenat, niti je fizički bio zvijer, ali imao je srce i sjajan karakter na terenu koji ga je izdvajao kao borca kojem je momčad na prvom mjestu. I ako je itko zaslužio obraniti onaj penal, on je zaslužio. Samo, život rijetko priča takve priče.