Koliko god mi bili pristrani, Balić neće ostati upamćen kao najbolji rukometaš svih vremena. Mogao je više, mogao je svašta, ali valjda je više volio živjeti ─ crveni Marlboro i popodnevni san za ubijanje fjake. Bez toga ne bi bio isti. Možda bi bio bolji, a možda bi izgubio dio svoje draži.

Istovremeno, Nikola Karabatić je čovjek koji samo jednom u profesionalnoj karijeri nije osvojio prvenstvo, a igrao je sve tri najjače lige. Tome je dodao tri Lige prvaka, nekih dvadesetak kupova, osam zlata s reprezentacijom s velikih natjecanja, uz kusur ovih bezveznih srebara i bronci. Ta dominacija, ta suluda uspješnost stavit će ga u povijest kao najboljeg rukometaša svijeta. I to bez ikakve dileme, osporavati to mogu samo oni koje su uvelike oprali kompleksi.

Ako je on najbolji, Balić je najveći. Samo, kako uopće možemo uspoređivati nekoga tko igra rukomet s nekim tko se rukometa ─ igrao?

Ivano Balić je bio rukometni Ronaldinho, njegov je potez bio važniji od komada metala koji je simbolizirao pobjedu. Šase udarac koji iznenadi i redatelja sa sedam kamera, asistencija iza leđa pivotu kojemu trebaju tri sekunde da shvati odakle mu lopta i svi oni čuvari kojima je iskrivio kralježnicu toliko da su trebali kiropraktičara. Balić je simbolizirao rukomet. Doduše, nije ga uspio promijeniti, jer to je i dalje gruba i siledžijska igra u kojoj sirova snaga ima prednost pred imaginacijom velikana. No, postao je pridjev, mjerna jedinica za ljepotu rukometa.

Ipak, ovo nije priča o Baliću rukometašu. Zaista nije potrebno pisati o njegovoj igračkoj karijeri. Ovo je priča o Baliću kao rukometnom dužnosniku i njegovim odlukama.

U pravilu, nisam baš obožavatelj toga da veliki sportaši preuzimaju uloge u sportu nakon svoje karijere. To obično završi loše, neovisno radi li se o trenerskim, menadžerskim ili upraviteljskim pozicijama. Pobogu, veliki igrački talent ni po čemu osobu ne kvalificira da bude dobar voditelj saveza ili organizator posla. Pa čak niti trener. Jasno, poznaje sport i ima kontakte, ali riječ je o sasvim drugim poslovima koji traže sasvim jasne kvalitete. A savršeni šase ili eret oko neke skandinavske gromade mišića koja prijeti lomom kostiju nisu te kvalitete.

Međutim, obavljajući posao koordinatora za muške selekcije, Balić je pokazao jednaku hrabrost kao i kad je jurišao na skandinavske gromade mišića.

Hrvatska je na Olimpijskim igrama izgubila od Poljske u četvrtfinalu. Šok i vjeverica, izgubismo od Poljske koja je bila motivirana da se osveti za jedan od najsramotnijih poraza. Izgubismo od Poljske protiv koje smo prije te utakmice imali omjer 9:1. Nominalno jesmo jači od Poljske, ali nismo toliko jači da podrazumijevamo 10:1. Pa pobogu, radi se o reprezentaciji koja je konstantno unutar najboljih osam, a ne o Hobitima iz Shirea koji rekreativno igraju rukomet na tjelesnom. Čak i ovih 9:2 prilično loše odražava kolika je razlika između dvije momčadi. Međutim, u tom trenutku više ništa nije bilo bitno. Izgubili smo priliku za presudnu medalju, medalju koja će riješiti sve probleme u državi, obnoviti zdravstvo, restrukturirati školstvo, vratiti dugove i podignuti BDP. Izgubili smo medalju koja valjda i rak liječi, barem po količini prašine koja se digla.

Cilj Balićeve vizije je promjena šarlatanske paradigme po kojoj je u redu promijeniti zastavu, odbaciti suradnika, filozofiju i dogovoreni plan kako bi se spasila vlastita koža

Ne čudi to, imamo jako bolestan odnos prema rukometu. Nakon prve utakmice turnira i poraza, jedan od vodećih domaćih portala to je okarakterizirao kao „povijesni debakl“. Da, bio je to težak poraz, ali kako je moguće da poraz od aktualnog svjetskog viceprvaka svijeta bude bačen pod egidu povijesnog debakla? Svjetski viceprvaci, ne Hobiti iz Shirea. Nakon ispadanja u četvrtfinalu, jedan (bez sumnje najbolji hrvatski rukometni) novinar imao je seriju tekstova na dnevnoj bazi na kojima je pozivao na smjenu izbornika, nekad ga i prilično ružno opisujući kao nedoraslog.

Sve to i nije toliki problem. Sasvim je luzerski i nepotrebno slaviti poraze, to bi bilo tragičnije nego sam poraz. Dapače, sasvim je legitimno kritizirati, pa i uprijeti prstom u krivca. Ali još je bitnije nakon poraza napraviti analizu i izvući pouke.

Hrvatska je na Olimpijskim igrama dobila oba finalista, upisane su pobjede i protiv strašne Francuske i protiv moćne Danske. To je djelo „nedoraslog“ Željka Babića, baš kao što su njegovo djelo i porazi. Ozbiljna analiza, kad bi ona ikoga zanimala, pokazala bi kako su porazi na Olimpijskim igrama upisani protiv Katara i Poljske, dok se na Euru nakon rastavljanja te iste Poljske u polufinalu ispriječila Španjolska. Zajednički nazivnik ova tri poraza je mnogo značajniji od tek trivijalnog podatka kako ih vode španjolski treneri.

Željko Babić je od Ivana Balića dobio mandat u kojem mu je kao prioritet zadan Euro 2018. u Hrvatskoj. Za taj zahtjev Babić se odlučio drastično izmijeniti stilove igre, i u napadu i u obrani. Nije se radilo samo o evoluciji, već o kopernikanskom obratu u paradigmi.

Od jake obrane naglasak je prešao na napad, dok je napad dobio sasvim novi dizajn. Hrvatska je dobila moderan kolektivni rukometni napad koji nije zasnovan isključivo na individualnoj kvaliteti. Kroz čitavu se utakmicu forsira brzi centar, a na postavljenu se obranu igraju složeni napadački setovi. Babić traži bekove koji stoje široko, ali napadaju kroz puno križanja vanjskih igrača. Srednji igra jedan-na-jedan ili u križanju radi blok za beka, a česti su ulasci krila na crtu pa i igranje s dva pivota.

Babić je Hrvatskoj donio tzv. španjolski stil napada. Kad smo to definirali, čudi li ikoga da su upravo španjolski treneri najlakše našli penicilin za naš napad? Problem je u startu bio što nitko to nije uspio definirati, pa su se epiteti blamaže i nedoraslog dijelili bez ikakve ozbiljne analize. Kao i obično.

I poslije analize stoji pitanje odgovornosti. Samo, to je pitanje tada puno jasnije, mnogo je manje podložno individualnom tumačenju. Pa i zloupotrebi.

Po pitanju odgovornosti, prvi je reagirao baš Željko Babić. Preuzeo je odgovornost i ponudio je ostavku. I onda se dogodilo nešto što naš sport ne pamti. Zapravo, rijetko takav primjer postoji uopće u našem društvu. Umjesto da ostavku prihvati, spasi svoju glavu i maksimalno si smanji rizik, Ivano Balić je ostavku ─ odbio.

Ivano Balić, ovaj put rukometni dužnosnik, pokazao je nevjerojatni integritet, riskirao je i sa svojim ugledom i sa svojom pozicijom i pokazao da vjeruje u viziju. Mogao je krenuti lakšim putem, gotovo svi drugi bi tako napravili, ali Ivano Balić nije svi. On je velikan i kao dužnosnik.

Izjavio je da još od 2003. svi mislimo da vrijedimo za zlato, ali da je potrebno stati i realno sagledati situaciju. Jasno je iskomunicirao kako je izbornik dobio mandat za ciklus čiji je cilj Euro 2018. i kako u objektivnim očekivanjima nisu bile zadane medalje, nego igrački napredak reprezentacije ─ pomlađivanje, dodatna selekcija i moderniziranje stila.

Lako je moguće i da je Balić, rukometni dužnosnik, time donio lošu odluku. Ne možemo to još znati. Ipak, iskoristio je svoj autoritet i pokazao vjeru u plan i program, viziju koja ne trpi smjene i improvizacije u hodu, nego za cilj ima promjenu šarlatanske paradigme po kojoj je u redu promijeniti zastavu, odbaciti suradnika, filozofiju i dogovoreni plan kako bi se spasila vlastita koža. Fantastična je to promjena u odnosu na praksu na koju smo navikli. Praksu plitkih uhljeba koji su naučili plivati kroz kaljužu partikularnih interesa.

Što će nam o Balićevoj odluci reći Svjetsko prvenstvo u Francuskoj? Nadam se, ništa definitivno.

Da smo imalo realni, ne bismo imali ikakva rezultatska očekivanja od reprezentacije koja ide na prvenstvo bez oba startna beka i pivota, te sa slomljenim Domagojem Duvnjakom. Babić je najavio da će iskoristiti nova pravila i 75 posto vremena forsirati igru sa sedam igrača, dakle bez vratara. Svjestan je kako u igri 6 na 6 Hrvatska u ovom sastavu nema kvalitetu za medalju i hvata se za slamku. Mora riskirati, jer čak i 5 primljenih golova na prazna vrata statistički opravdavaju igru s igračem više u utakmici prosječnog tempa. Malo avangardan pristup, ali u svojoj biti jako logičan.

Ono gdje Babiću treba veliki napredak, ironično, nije napad nego obrana.

Temelj igre je obrana 5-1. U promjeni obrambenih sustava Babić od igrača traži dosta više kompleksnih kretanja: iskakanja s crte u udvajanja, preuzimanja u križanjima i napadanja linija dodavanja. Takav se stil ne zasniva na blokovima, u čemu su ranije naše obrane bile elitne, nego na presječenim loptama. Ono što je sasvim atipično za ovaj sport, radimo jako malo prekršaja. Ponekad prođe i 25 sekundi suparničkog napada s nekoliko dodavanja bez ijednog prekršaja. Zbog malo prekida i puno preuzimanja, obrana je jako osjetljiva na pucanja i napade s krila te posebno od strane pivota.

Babićev sistem možda jest moderan i uvelike preslikan iz košarke, ali ima jedan jako velik problem. U rukometu je jedini način igre obrane ─ prekršaj. Pod ovim pravilima, nemoguće je braniti se bez napravljenog faula. To je naprosto univerzalni način zaustavljanja suparnika i bez obzira što je to smrt ovog sporta, tome se hitno treba adaptirati.

Nema potrebe ignorirati slona u sobi. I ovaj tekst će možda izazvati hrpu neduhovitih komentara o Gospi. Na stranu statistika o 86% katolika i ustavom zajamčena sloboda govora, zar je naša sportska kultura toliko plitka da cjeloživotni rad jednog čovjeka može stati u jednu emotivnu izjavu nakon jedne od najvećih pobjeda u povijesti hrvatskog sporta? Zar smo toliko nisko pali da je sve objektivno dobro i sve objektivno loše prikazanog na terenu potpuno zanemareno i da je bitna jedna izjava ili komad metala na nekom konopcu – jer to je ono čime mi ocjenjujemo čovjeka?

E pa, dopustite da vam predstavim Ivana Balića, lika koji ima jedno pošteno prvenstvo i dva reprezentativna zlata. Čovjeka koji je usprkos tome na terenu bio najveći i koji nam i iz ureda pokazuje da može drugačije. Neka nam svima bude uzor. Predstavljam vam čovjeka koji je mjerna jedinica za ljepotu rukometa i mjerna jedinica za integritet u hrvatskom sportu.