Topnički dnevnici

Čupić se nema kud vratiti

(P)ostao je Vardarlija. Kod nas ionako nema mjesta za tipove poput njega

Nakon što je PSG preko Daniela Narcissea zabio za izjednačenje u finalu Lige prvaka 2017., Vardaru je ostalo svega sedam sekundi da pokuša doći do pobjede. Kako je ispalo, tih sedam sekundi bilo je sasvim dovoljno vremena da Luka Cindrić izvede loptu s centra Alexu Dujshebaevu i da ovaj gurne Ivana Čupića u zicer na kojem je ostao oči u oči s Thierryjem Omeyerom.

“Na kraju je bilo sve toliko jednostavno“, derao se službeni komentator EHF-a dok je Vardar slavio naslov sa zvukom sirene. “Dajte loptu Ivanu Čupiću i pustite ga da zabije.“

Ukratko, to je bilo točno ono što je trebalo napraviti. Čupić do tog trenutka nije imao gol iz igre, zabio je dva sedmerca i proveo je relativno malo vremena na terenu, ali u zadnjem napadu je izašao na parket. To je vrijeme kad na teren izlaze vođe, tada igraju oni koji će loptu hladno provući u prvi kut, točno tamo gdje je Omeyer otvorio mrvicu prostora kako bi ga navukao na šut i onda zatvorio vrata.

Koliko je Čupić važan kao vođa još bolje se pokazalo lani kada je Vardar u Köln otišao kao topovsko meso. Igrači mjesecima nisu primili plaću, krpali su sami troškove odlaska na Final Four i taman kada je izgledalo da ludilo i entuzijazam ipak nisu dovoljni jer je Barcelona na poluvremenu vodila sa sedam razlike, u svlačionicu je ušetao Čupić i počeo skupljati komade razbijene vojske kako bi je poveo prema još jednom naslovu. To je navijačima bilo možda i značajnije od onog prvog naslova. U tom trenutku Čupić je pokazao da nije samo profesionalac, nego da mu je stalo. Pokazao je da je Vardarlija.

Hrvatskog ligaškog rukometa nema. Umjesto hrvatske, Čupić stvara makedonsku rukometnu budućnost jer se kod nas nema što oblikovati

Zbog toga nije bilo nikakvo iznenađenje kad je izašla vijest da će Čupić ostati u novom Vardaru nakon što je Mihajlo Mihajlovski odlučio preuzeti projekt koji je Sergej Samsonjenko napustio. Kuda da uopće ide? Čupić je navršio 34 godine, veći dio karijere je iza njega, ostvario se u svakom mogućem rukometnom smislu i došao je u godine kad bitne postanu neke druge stvari, tu su žena i djeca, neki novi način života koji će brzo postati stvarnost na koju nije navikao. Vardar je njegov dom i odlučio je ostati. Istu stvar su odlučili i Timur Dibirov, Stojanče Stoilov i Christian Dissinger, pristat će na manje novca i ostat će u Vardaru, ali stvar kod Čupića je u tome što je on to rekao prvi, a to šalje neku poruku.

Znao je Čupić da će svi ovi potpisati, ali on je time želio poručiti da će on ostati što god se dogodilo. Pokazao je svojim ponašanjem da je spreman odreći se dijela novca koji mu po svakom kriteriju pripada jer mu je stalo. Postavio se kao vođa i dao je drugima primjer koji mogu pratiti.

Međutim, ovo nije priča o Ivanu Čupiću. U konačnici, njegove priče su ispričane. Kadetsko Europsko prvenstvo 2004. i sve one utakmice koje je odigrao kao dijete Metkovića; tri Lige prvaka i sedam medalja koje je osvojio igrajući za Hrvatsku na velikim natjecanjima; svi oni sedmerci, suhi listovi i neuhvatljivi udarci; pa čak i ona ozljeda u kojoj je ostao bez pola prsta na šuterskoj ruci. Sve to skupa je već odavno poznato.

Ovo je priča o hrvatskom rukometu, ispričana kroz to da je Čupić postao Vardarlija.

Barem 350 dana godišnje rukomet je u Hrvatskoj nebitan sport koji se guši u vlastitoj autodestrukciji i suludim odlukama onih koji ga uporno pokušavaju dodatno uništiti, pokazujući da su u cijeloj priči samo oni važni i da rukomet postoji zbog njih. Kad maknemo onih 15 dana euforije u siječnju, sve što od rukometa ostaje jest improvizacija, krpanje i moćnici koji ne odgovaraju nikome osim samima sebi. Rezultat je to da je rukomet u Hrvatskoj, bez obzira na sve reprezentativne medalje i euforiju koju generira, sport koji malo koga zanima, a one nadležne zaboli neka stvar za rukomet sve dok je njima dobro.

Takav žalostan pristup najbolje ilustrira činjenica da PPD Zagreb i Nexe godišnje igraju po 10 utakmica u domaćem prvenstvu.

Očito je u interesu razvoja hrvatskog rukometa — jer tako su to odlučili oni koji odlučuju o svemu već zadnjih 30-ak godina — da Zagreb igra ligu u kojoj sudjeluje momčad Beijing Sport University, koja ima 10 čistih poraza i koja u tih 10 utakmica ima gol razliku -123, ili moskovski Spartak koji ima jednu pobjedu, devet poraza i gol razliku -73, nego da igra domaće prvenstvo s konkurencijom koja je, eto, preslaba. Za razliku od kineske mlade reprezentacije koja gubi utakmice s prosječno 12 golova razlike ili Rusa koji gube sa sedam golova razlike. To je ono što HRS vidi kao odluku kojom štiti male klubove i sredine koje stvaraju igrače — preusmjeravanje PPD-ova fokusa na privatnu ligu u kojoj igra protiv moćnih BSU-a i Spartaka, jer domaća konkurencija je preslaba.

Kad zbrojite to što je interes hrvatskog rukometa izjednačen s interesom PPD Zagreba s tim da klupski rukomet kod nas ne postoji i da mora još puno rasti da bi uopće došao na amatersku razinu, te male klubove ne treba žaliti. Ovo što se događa nije katastrofa ni poraz, to je samo logična posljedica toga da su, u velikoj većini slučajeva, 30 godina šutjeli i gledali što se događa sve dok se nije izravno ticalo njih. Uživali su u istim političkim povlasticama kao i ovi veliki, radili su iste gluposti samo na svojoj mikrorazini i tako gradili sustav koji je polako trunuo iznutra jer su međusobne veze itekako pokvarene.

Zapravo, najveći poraz hrvatskog rukometa i jedina šteta je u tome da doma nema mjesta za tipove kao što je Ivan Čupić.

Neće se svi čupići našeg rukometa vratiti doma u sredine iz kojih su potekli. Domagoj Duvnjak je, recimo, u Kielu već sedam godina i on je ondje izgradio svoj život i veze s ljudima kroz to što je posvetio veći dio svoje karijere Kielu, tako da je njegov dom na neki način upravo ondje i bilo bi shvatljivo da odluči ondje završiti karijeru. Neki naprosto nisu taj karakter i žele da ih se pusti na miru. Nekad je potrebno puno manje vremena da se igrači snađu i pronađu neko svoje zadovoljstvo koje prije toga nisu iskusili i zbog kojeg nađu novi dom, baš kao što je Čupić pronašao u Vardaru, ali puno je naših igrača koji se naprosto nemaju kud vratiti sve kad bi i željeli.

Hrvatskog ligaškog rukometa nema.

Čak i ako maknemo na stranu novac za koji je dokazao da mu nije bitan, Čupić se ne može vratiti u Metković kako bi odradio kraj karijere, bio vođa momčadi i odgojio mlađeg igrača koji s njim dijeli poziciju, kao što trenutno radi u Vardaru gdje ga čeka Tomi Jagurinoski kojemu služi kao mentor. Nema gdje doći, nema domaće lige i nema nikoga kome je stalo i tko se trudi, a čak i ako pokuša, establišment će ga sažvakati kao što je to napravio i s onim legendama koje nisu željele poljubiti prsten. U tom kontekstu, sasvim je logično da Čupić, umjesto hrvatske, na taj način stvara makedonsku rukometnu budućnost jer se kod nas nema što oblikovati.

Uostalom, on je ionako Vardarlija i u Makedoniji je našao razinu prihvaćanja koju kod nas danas ne može dobiti. Nekoć je možda i mogao, ali to su davno prošla vremena i svima odavno poznate priče o tome kako se hrvatski rukomet vodi ravno u propast. Barem onima koje zanima čuti.

Na kraju, rješenje je toliko jednostavno: dajte loptu Ivanu Čupiću i pustite ga da zabije. Problem je što kod nas nema tko dodati loptu Čupiću i svim čupićima hrvatskog rukometa, jer kod nas rukomet ionako postoji radi onih glavešina koji sve ovo vode.