Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Čuvari poretka

Štite li UEFA i FIFA integritet nogometa ili se bave politikanstvom?

U proljeće 2018. PAOK i AEK su igrali derbi u kojem je Fernando Varela u 90. minuti zabio gol za PAOK-ovo vodstvo 1:0. Sudac je pogodak prvo priznao, a onda ga nakon konzultacija s pomoćnim sucem poništio jer je jedan od Varelinih suigrača bio u zaleđu. PAOK-ovi igrači su protestirali i stručni stožer je ušao u teren objasniti se sa sucem, navijači su zasuli teren hrpom predmeta, ali stvari su eskalirale kada je u teren utrčao vlasnik njihova kluba Ivan Savvidis koji je za pojasom nosio pištolj, a za njim je išla satnija tjelohranitelja. AEK-ovi igrači su pobjegli u svlačionicu, a sudac se našao u bezizlaznoj situaciji — priznao je gol i prekinuo utakmicu.

Reakcija grčke Vlade na izgred u Solunu bila je oštra i prvenstvo je prekinuto dekretom ministra kulture i sporta.

“Odlučili smo prekinuti prvenstvo“, izjavio je dva dana kasnije zamjenik ministra kulture i sporta Georgios Vassiliadis koji je inicirao odluku. “Natjecanje neće ponovo krenuti dok se ne postigne zajednički dogovor kako bi se krenulo s posve jasnim uvjetima i pravilima koje će spriječiti ovakve divljačke ispade. Ugrožena je sigurnost i integritet cijele zemlje, a naša odgovornost je da pobjedi nogomet, a ne oružje i prijetnje.”

Reagirala je i FIFA, koja je Grčkoj zaprijetila izbacivanjem iz svih međunarodnih natjecanja. Međutim, FIFA nije reagirala zato što je predsjednik klub šetao terenom s pištoljem za pasom u maniri razbojnika s Divljeg zapada. Ono što je glavešinama bilo sporno i zbog čega su bili prisiljeni reagirati bila je činjenica da je Vlada zaustavila prvenstvo. Između ministra i revolveraša, FIFA je odlučila stati na Savvidisovu stranu i na taj način zaštititi ‘neovisnost’ nogometa.

Pričati o izbacivanju politike iz nogometa je licemjerno, jer nogomet uredno dobro zarađuje upravo na politici

FIFA i UEFA oduvijek imaju nultu stopu tolerancije prema miješanju politike u nogomet. FIFA-in statut u člancima 13 i 17 jasno propisuje da svi članovi organizacije moraju svojim poslovima upravljati neovisno i bez utjecanja trećih strana, a sankcije impliciraju izbacivanje klubova i reprezentacija iz međunarodnih natjecanja, u krajnjoj instanci i brisanje spornog saveza iz FIFA-ina i UEFA-ina članstva. Načelno je takva praksa dugo bila jedini način da se integritet nogometa zaštiti od diktatora koji bi provodili svoje hirove koristeći političku moć kako bi utjecali na nogometne rezultate.

Međutim, FIFA svako toliko pobrka lončiće i bianco podrškom stane na stranu naoružanih ljudi, kriminalaca i ostalog polusvijeta samo zato što su dio “nogometne obitelji” i zato što imaju jak status u lokalnom savezu. Jednostavno, FIFA želi zadržati monopol nad kontrolom nogometa i njegovih organizacijskih struktura, čak i kad to znači da implicira postavljanje sebe ili mutnih likova izvan dosega lokalnog zakonodavstva.

“Nećemo promijeniti filozofiju novih sportskih zakona”, izjavio je zamjenik grčkog ministra kulture i sporta. “Nadzor koji su FIFA i UEFA pokušali provesti nad grčkim nogometom nije uspio. Razgovarat ćemo ponovno krajem travnja, ali nećemo pristati ni na kakav ultimatum jer ovo radimo u interesu svih naših građana i nogometa općenito.”

Vassiliadis je ovaj put bio potpuno u pravu. Grčka Vlada je donijela odluku koja može biti ovakva ili onakva, ali u svom korijenu je donesena jer FIFA i UEFA nisu bili u stanju samostalno riješiti probleme u grčkom nogometu. Uostalom, ako FIFA i UEFA automatski odbijaju svaki oblik uplitanja politike, onda samim time na sebe preuzimaju odgovornost za stanje u nogometu. Ako nitko drugi ne smije aktivno reagirati na išta što se dogodi jer time krši neovisnost nogometa i članak 13 Statuta, onda bi oni trebali biti ti koji snose odgovornost za sve neriješene probleme. Sve drugo je čisto politikantstvo.

Međutim, ovo što se prije dvije godine dogodilo u Grčkoj s privremenom suspenzijom danas je zanimljivo u kontekstu nečega što se upravo događa u Nizozemskoj.

UEFA je svojim članicama poslala snažne upute da je prioritet završiti prvenstva i da je to nužno napraviti čim prije bude moguće kako bi se zaštitio imidž kontinentalnih natjecanja. Još jasnija je naredba da o trajnom obustavljanju natjecanja može odlučiti samo UEFA.

Međutim, Nizozemska je odlučila kako nogometa neće biti do 1. rujna. Ni pred praznim tribinama, ni s dezinficiranom loptom, ni poštujući pravila socijalne distance u duelima. Dok sve druge zemlje otpuštaju mjere opreza — uključujući Njemačku koja priprema povratak Bundeslige, pa i Hrvatsku u kojoj prvoligaši kreću s treninzima i u kojoj je upravo dopušten trening individualnim vrhunskim sportašima i ekipnim seniorskim momčadima u najvišim rangovima natjecanja — nizozemski premijer Mark Rutte suspendirao je nogomet najmanje do rujna i na taj način je nizozemska Vlada de facto onemogućila da se prvenstvo dovrši bez da je ponudila znanstveno obrazloženje u čemu je situacija drugačija nego, recimo, u Njemačkoj.

Po svim vlastitim pravilima i dosadašnjim obrascima ponašanja u kojima je ultimatumima vršila pritisak na izvršnu vlast u zemljama članicama, FIFA bi na ovo trebala reagirati suspenzijom nizozemskog nogometa, ali naravno da se to neće dogoditi. Situacija je izvanredna, u državi vrijede posebne epidemiološke mjere, nema uvjeta za odigravanje utakmica i zdrav razum nalaže da se nogomet prilagodi stanju, a da FIFA ima razumijevanja za Vladinu odluku, iako se u susjednim zemljama sve priprema za odigravanje utakmica. Međutim, i situacija u Grčkoj je bila izvanredna i tu su vrijedili neki posebni uvjeti, pa je FIFA odlučila biti rigidna u svojim odlukama.

Ono što FIFA ovdje napokon može napraviti jest da sama sebi prizna kako sport i politika uvijek idu zajedno i da situacije moraju gledati specifično, a ne gurati svaku “političku“ odluku u isti koš kako bi spasila “nogometnu obitelj“.

Uostalom, nogomet nije politički neutralno okruženje. Navijači sa sobom donose svoja politička i ideološka uvjerenja koja se prelijevaju na sam klub i to kako djeluje u vlastitoj lokalnoj zajednici. Simbolika nekih klubova je izjednačena s političkom porukom koju nose, a granica između navijačkog i političkog identiteta često jako fluidna. Na kraju krajeva, odreći se politike u nogometu znači i odreći se dijela novca, jer financiranje mnogih klubova u praksi ovisi upravo o politici, a nijedno veliko natjecanje ne bi se organiziralo bez političke volje i pomoći vladajućih. Dakle, pričati o izbacivanju politike iz nogometa je licemjerno, jer nogomet uredno dobro zarađuje upravo na politici.

U suštini, FIFA nikad nije ni čuvala nogomet od politike. Sve što je ona radila svojim ultimatumima značilo je čuvati status quo, onemogućavati da politika napravi promjenu unutar sustava i da se tako stvori neravnoteža u glasačkoj mašineriji u samoj FIFA-i. Kad je politika već bila unutra, a obično je bila, onda nikome nije smetala.

Ne pričamo sad nužno o ekstremnim primjerima kao što je činjenica da je u Hrvatskom nogometnom savezu zastupljen isključivo HDZ ili da su Rusija i Katar podmićivali FIFA-ina Izvršnog odbora kako bi došli do domaćinstva Svjetskog prvenstva. Čak i kad maknemo korupcijske skandale i pripadajući kriminal koji se trudi zataškati, kad nam ostane samo ono što je legalno — nogomet je i dalje živi organizam koji postoji u društvu i o tom društvu ovisi, tako da nikad ne može biti odvojen od politike.

FIFA tu može jedino pažljivije birati strane, koristiti zdravi razum i štititi integritet nogometa kroz odluke kojima će braniti pravednost, a ne činjenicu da je netko već unutar sustava i da ga to štiti na način da ga nitko izvana ne može taknuti bez obzira na to šetao s pištoljem po terenu, krao ili širio korupciju, jer će u protivnom FIFA i UEFA emocionalno ucijeniti cijelu javnost ultimatumima o izbacivanju iz međunarodnih natjecanja.

Politika i sport, posebno nogomet, uvijek su bili i uvijek će biti isprepleteni i ovisni jedni od drugima. To pokazuje i trenutna situacija u Nizozemskoj, a FIFA-ina praksa da selektivno provodi mjere i da parcijalno prihvaća samo ono što joj odgovara nije ništa drugo nego obično politikantstvo.