Prošlog svibnja NK Rijeka je svoju sezonu završila utakmicom protiv Gorice u susretu koji je izravno odlučivao o plasmanu u Europu. Franko Andrijašević zabio je za 1:0, Luka Menalo je ugurao loptu u mrežu za 2:1 i Rijeka je završila sezonu uspješno, u zoni kvalifikacija za Konferencijsku ligu. Niti dva mjeseca kasnije, Rijeka je otvorila novu sezonu onako kako je zatvorila staru: utakmicom protiv Gorice.
Puno toga se promijenilo u ta dva mjeseca. Od 11 igrača iz prve postave u zadnjoj utakmici prošle sezone, čak petorica više nisu bila u klubu na otvaranju nove sezone, uključujući i obojicu strijelaca u odlučujućoj utakmici. Zapravo, Rijeka je u prošloj sezoni na svom kontu imala ukupno 51 ligaški gol: jedan je bio autogol, a ostalih 50 podijelilo se tako da je u svlačionici ove sezone ostalo 20 golova, dok su strijelci 30 komada iz prošle sezone napustili Rujevicu. Kada se zbroje utakmice u HNL-u, osam je igrača prošle sezone prebacilo granicu od 2.000 odigranih ligaških minuta. Od tih osam, samo su Nino Galović, Ivan Tomečak i Adam Gnezda Čerin ostali u klubu, sve ostalo je trebalo izgraditi nanovo.
Važan faktor u tom procesu gradnje je Goran Tomić, koji je odradio ogroman posao. Nevjerojatno je koliko je brzo u sustav uklopio toliko novih elemenata i koliko dobro taj sustav funkcionira. Međutim, Tomić je važan faktor, ali nije najvažniji.
Najveći dio posla u cijelom procesu pada na Roberta Palikuću, jer on je taj koji je Tomiću morao omogućiti dovoljno elemenata na kojima može graditi igru. Ukratko, prvo je on morao odraditi svoj dio posla da bi Tomić mogao odraditi svoj.
Da se ne lažemo, Kopić nije Dinamov sportski direktor, kao što to nije bio ni Krznar. Dinamova sportska politika se još uvijek određuje na obiteljskom ručku braće Mamić
“Izgubili smo manje-više cijelu ofenzivu u odnosu na prošlu sezonu i tu smo se trebali brzo posložiti kako bismo bili konkurentni za Europu”, objasnio je Palikuća proces slaganja momčadi gostujući u emisiji Pod stijenama Kantride na Radio Rijeci. “Ekipa je u redu što se tiče balansa i imamo dobrih igrača s puno vrlina. Htjeli smo brzu i agresivnu ekipu i u tome smo uspjeli.”
Time je, zapravo, u najkraćim mogućim crtama sažeo posao sportskog direktora i njegovu važnost: prvo je odredio kakav stil nogometa želi da njegova momčad igra, a onda je prema tome našao brze i agresivne igrače. Sportski direktor je direktor. Prva razina njegovog posla je planiranje ciljeva i postavljanje okvira rada cijele organizacije, a tek onda dolazi operativa.
Damir Krznar nije imao takvu sreću kao Goran Tomić.
Njegov mu je sportski direktor — također Damir Krznar, barem službeno — rasprodao jezgru momčadi, a zamjene su loše planirane i nisu obuhvaćene zajedničkim nazivnikom koji bi odgovarao stilu nogometa.
Krznarova ljetna pojačanja zapravo su vrlo korektni igrači. Možda malo preskupi, s obzirom na to da su za Ivana Nevistića, recimo, iskrcana tri milijuna eura, ali definitivno nisu neupotrebljivi kada ih gledamo izolirano od svakog konteksta. Recimo, Marku Bulatu će trebati još puno iskustva i razvijanja svojih potencijala da dođe na razinu koju je držao Kristijan Jakić kada je odlazio u Njemačku, ali ima talent. Bulat je trenutno bolji igrač nego što je Jakić bio u njegovim godinama. Ali i Federico Valverde ima više nogometnog talenta od Édera Militãa, ali Carlu Ancelottiju ne pada na pamet staviti njega na stopera jer jednostavno ne može odraditi posao na toj poziciji.
Razlog zbog kojeg Issah Abass igra bolje od Krznarovih pojačanja nije u tome što je bolji igrač. Ako za primjer uzmemo Darija Špikića, onda je u 90 posto taktičkih i tehničkih elemenata Špikić bolji igrač od Abassa, ali kontekst ekipe daje prednost Abassu. Palikuća i Tomić isplanirali su da Rijeka igra brzo i agresivno, a tu Abassova direktnost dolazi do izražaja. U nekim drugim okolnostima bi do izražaja došle mane u pozicioniranju i odlukama u posjedu lopte, ali u ovim uvjetima je on savršen dodatak Tomićevoj momčadi.
Sportski direktor je centralna točka uspjeha svakog nogometnog kluba. On je ishodište sportskog sustava; on prvenstveno određuje što klub želi, a onda prema tome bira dostupnog trenera i odgovarajuće igrače koji mogu ispuniti postavljene ciljeve.
Ako stvari postavimo na taj način, logično bi bilo pretpostaviti da trener najbolje zna što mu treba. Izabereš trenera i odmah mu daš da bude sportski direktor, kao što je u Dinamu bio Zoran Mamić, Krznar i kao što je sada Željko Kopić, kojem je ukinut prefiks “v.d.” pred trenerskom titulom i koji je uz fotelju trenera gratis dobio mjesto sportskog direktora.
Međutim, to i nije baš tako, jer treneri su u pravilu najbolji kad su oslobođeni svih šumova i kada su — treneri. Rijetki su oni koji u modernom nogometu mogu pokriti obje pozicije. Kvragu, čak i u Engleskoj, koja je domovina “menadžera engleskog tipa”, dominiraju treneri koji su fokusirani na travnjak i kojima u pozadini posao odrađuju sportskih direktori. Zadnjih sedam godina su naslov prvaka osvajali Manchester City, Chelsea, Liverpool i Leicester, a svaki od njih je imao sportskog direktora formalno nadređenog treneru. Uostalom, kako očekivati od Kopića da u 24 sata sam odradi jednaku količinu posla kao Palikuća i Tomić zajedno?
Upravo to je glavna mana angažmana koji Nenad Bjelica ima u Osijeku. On je kreator sportske politike kluba; on nije samo ishodište, on je alfa i omega cijelog procesa. Međutim, i njegov dan traje samo 24 sata. Bjelica zna što želi, postavio je jasne okvire igre te je definirao stil koji je efikasan i stabilan. Ne mora se taj stil igre svima sviđati, ali donosi rezultate. Problem je u tome da kad Bjelica odradi svoj posao na travnjaku, ne ostaje mu baš puno vremena da odrađuje sve dodatno što mu je palo na leđa.
Da se ne lažemo, Kopić nije Dinamov sportski direktor, kao što to nije bio ni Krznar.
Čovjek je dobar trener, ali i netko tko još od Slaven Belupa pokazuje da zna što mu treba od pojačanja i kako modelirati okvire igre. Međutim, titulu sportskog direktora ima isključivo zato što je Zoran Mamić u bijegu. Dinamova sportska politika se još uvijek određuje na obiteljskom ručku braće Mamić.
I nije uopće sporno da je sportski direktor centralna točka kluba. Najbolji primjer su upravo Mamići koji zadržavaju stvarnu moć u svojim rukama, a Krznaru i Kopiću daju dodatnu fotelju kojom se ispunjava forma i oduzima im se svaki alibi jer oni su, barem službeno, formirali svoje momčadi.
Tomićevu momčad je formirao Palikuća. Složili su se oko toga što su željeli odraditi, odredili su jasan cilj i dali su momčadi identitet u kojem nema proturječnih tonova jer na nogomet gledaju na isti način.
To je nešto o čemu Hajduk treba razmisliti. Mindaugas Nikoličius je sportski direktor i bitan faktor, definitivno ključan u izboru zadnje dvojice trenera, pogotovo Valdasa Dambrauskasa s kojim je i prethodno radio. Međutim, na nekim odlukama se vidi jasan potpis Lukše Jakobušića i njegove politike o pojačanjima koja “ne treba guglati”, koja sa sobom donose zacementirani status zvijezde bez jasne odrednice o stilu igre.
Nikoličiusov uzorak ponašanja je suprotan tome; on je do sada prakticirao moneyball. Riskirao je s nepoznatima jer njegova je temeljna operativna kvaliteta bila traženje skrivene vrijednosti, a fokus u selekciji bio je na karakter koji je spreman zapeti i pokazati glad za radom, što će ga u široj slici dovesti do toga da preskoči konkurenta koji je imao početnu prednost. Kombinacija Jakobušića i Nikoličiusa daje situaciju u kojoj imate dva kreatora sportske politike koji nogomet gledaju na različit način. Ne potpuno suprotan, ali ipak dovoljno različit da bude jasno kako nije riječ o istoj valnoj duljini da bi se dogodio kohezijski efekt po kojem će konačni produkt biti veći od zbroja svih zasebnih dijelova, što je u partnerstvu između Nikoličiusa i Dambrauskasa ranije bio slučaj.
Na kraju krajeva, tako je i u slučaju Palikuće i Tomića. Kada pogledamo četvorku na vrhu prvenstvene ljestvice, objektivno je Rijeka ta koja najviše prebacuje očekivanja. Promijenila je pola momčadi u odnosu na prošlu sezonu, izgubila je trojicu najvažnijih igrača i složila je jeftiniju momčad od svih konkurenata, ali ipak je polusezonu dočekala na diobi prvog mjesta. Ima pojedinačno lošija imena, ali dobru igru koja donosi rezultat.
Možda je razlog za to upravo u tome što je hijerarhija najjasnije posložena i što je sportski direktor odradio svoj posao onako kako treba — prvo je isplanirao ciljeve i postavio okvire rada cijele organizacije tako da su svi znali kako Rijeka želi igrati i kakve igrače traži, a tek je onda na red došla operativa, dokazavši kako je sportski direktor centralna točka uspjeha svakog nogometnog kluba.
