Svi problemi su bili, eto, u sparini, a nijedan u tome što je Luka Modrić igrao na poziciji desetke i nije se mogao spojiti s loptom. Doslovno, lopta nije dolazila do njega i Modrić je, kao najbolji hrvatski organizator igre, imao po 20-ak dodavanja na utakmici umjesto 90-ak koliko ima u normalnim uvjetima kada igra na svojoj poziciji, a ne zagušen u uskom prostoru između suparničkih linija koji ne traži pregled igre i smirenost, nego eksplozivnost koja nikad nije bila Modrićeva jača strana. Domagoj Vida je malo igrao lijevog beka, pa malo desnog i eksperimenti su se gomilali.

U Rusiji Dalić nije izmišljao toplu vodu. Stavio je bekove na bekove, stopere na stopere i nije više bilo improvizacija s Modrićem iza napadača ili s Marcelom Brozovićem na krilu jer se u momčad po svaku cijenu pokušavalo utrpati i Modrića i Ivana Rakitića i Matea Kovačića. Vedran Ćorluka je završio na klupi iako je protiv Senegala igrao svih 90 minuta, jer bilo je jasno da više nije u stanju pratiti ritam, a Nikola Kalinić je poslan kući jer je bio nezadovoljan svojim statusom. Svatko je zauzeo svoje mjesto.

Ako više od godinu dana idemo s jednom idejom, zašto odjednom sve presložiti? Je li stvarno toliko teško učiti iz pobjeda i shvatiti što je u Rusiji bilo presudno?

Nisu sve utakmice na Svjetskom prvenstvu bile savršeno pripremljene niti je taktika uvijek funkcionirala. Recimo, u osmini finala protiv Danske je suparnički izbornik Åge Hareide u početnu postavu nagurao sedmoricu igrača viših od 190 centimetara i kao primarni plan igre je izabrao napucavanje dugih lopti prema naprijed. U Hrvatskoj su od 190 centimetara viši bili samo Danijel Subašić i Mario Mandžukić, a Hrvatska je odigrala samo dvije duge lopte manje od Danaca. Ta taktika je potpuno promašena iz svakog mogućeg kuta gledanja, a bilo je i još utakmica u kojima je Hrvatska nedovoljno koristila vlastite kvalitete i u kojima je imala sreće. Na kraju krajeva, triput je igrala produžetke, dvaput i pucala penale.

Međutim, Daliću se nikako ne može oduzeti to da su uloge uvijek bile logično raspodijeljene, svi su bili na svom mjestu, izmjene su bile pravovremene i nije bilo nikakvih nepotrebnih eksperimenata. Možete ga simpatizirati ili ne, ali on je bio šef i pod njim su neke stvari bile drugačije nego prije. Logičnije.

Iz te perspektive je još čudnije da je Dalić na Euru odlučio ignorirati sve ono što je radio u Rusiji.

Hrvati kao da kolektivno odbijaju učiti iz pobjeda i kao jedinu legitimnu literaturu za usvajanje lekcija prihvaćaju bolne poraze za koje se čude kako su odjednom došli, iako je bilo dovoljno znakova upozorenja koji su ignorirani. Ispada kako su porazi pedagoška nužnost i jedini način kako bismo sutra bili bolji jer se inače sve pomete pod tepih. Ante Rebić je to sažeo u to da smo dvije ili tri godine govno i da mu je žao potrošenog potencijala reprezentacije, ali njegov je istup bio samo poput primjera žabe koja je vidjela da se konji kuju, pa je i ona digla nogu.

Andrej Kramarić je krajem svibnja Sportskim novostima dao intervju u kojem je rekao kako je svojim igrama u klubu dao odgovor na pitanje treba li biti džoker u reprezentaciji i poručio da svi skupa razmislimo o tome što bi Davor Šuker u igračkim danima rekao na to da je njega izbornik stavio u ulogu džokera nakon što je zabio 20 golova u prvenstvu. Usto je naglasio da i bake sa sela znaju koja je njegova pozicija i što igra u klubu.

Od tog trenutka, smisao Europskog prvenstva za Hrvatsku se pretvorio u traženje mjesta za Kramarića.

Odnosno, Dalić je Euro pretvorio u veliki eksperiment, pokušavajući pronaći kompromis koji bi zadovoljio one koji su se bunili. Prvo je Rebić igrao napadača, pa je Ivan Perišić preseljen na desno krilo kako bi Josip Brekalo mogao igrati na lijevom krilu koje preferira, a onda je desno krilo zauzeo Nikola Vlašić. I sve to je uigravano na samom prvenstvu — kao što je uigravan i Joško Gvardiol koji je, prije nego je startao u sve četiri utakmice, u reprezentaciji odigrao 45 minuta i odradio pet treninga — jer ništa od toga nismo mogli vidjeti ni u jednoj dosadašnjoj utakmici.

Rebić je napravio gotovo istu stvar kao Kramarić. Sirovije, u lošijem trenutku i s puno manje pameti, ali suština je vrlo slična. Rebić je iz prve ruke vidio da pritisak preko medija pali i potakne to da se na samom prvenstvu pokušava eksperimentirati. Vidio je i to da neki suigrači mogu birati na kojoj poziciji bi igrali i da izbornik pomiče Perišića sa 100 nastupa kako bi im udovoljio, a njega prebacuju okolo. Pa je onda i Rebić pokušao nešto u tom stilu. To što je time nije postigao ono što Kramatić jest stvar je tajminga. Kramarić je izašao u javnost nakon što je zabio 20 golova u sezoni i to je zamotao u prilično svjetlucav celofan, a Rebić je taman odigrao četiri loše utakmice i istresao je svoje emocije na sirov i glup način.

Međutim, puno važnije je to što Dalić nije uspio biti šef kakav je bio u Rusiji. Svi eksperimenti i kompromisi nisu donijeli ništa posebno. Izuzev dijela utakmice protiv Škotske, kada su Vlašić i Bruno Petković dobro kombinirali s Modrićem i Kovačićem u sredini jer je Josip Juranović svojim podizanjem omogućio Vlašiću ulazak u sredinu, te u zadnjih 10 minuta protiv Španjolske kada je Mislav Oršić preuzeo lijevu stranu i kada se prešlo na centaršutove prema Anti Budimiru i Mariju Pašaliću, Hrvatska nije imala logike u svojoj igri.

Dalićev aksiom iz Rusije, po kojem su svi igrali gdje im je mjesto, promijenjen je u nešto što smo mogli gledati u onim pripremnim utakmicama, kao i prije Dalićeve ere — eksperimente i stihiju u kojoj godinu i pol dana uigravaš 4-2-3-1 s Vlašićem koji je počeo sve utakmice Lige nacija, a onda prve dvije krene s klupe i dobije mrvice od minutaže.

Ako više od godinu dana idemo s jednom idejom, zašto odjednom sve presložiti? I sve da ta prva ideja nije funkcionirala, otkud samopouzdanje da ćemo ad hoc presložiti sve i staviti igrače na neprirodne pozicije te time odjednom dobiti nešto što funkcionira, kad godinu i pol dana nismo bili u stanju uigrati igrače na njihovim prirodnim pozicijama? Je li stvarno toliko teško učiti iz pobjeda i shvatiti što je u Rusiji bilo presudno?

“Nisam bio dosljedan, nisam bio čvrst i nisam bio hrabar”, izjavio je Dalić u posebnom izdanju emisije Europeo. “Moram se riješiti nekih uspomena i moram riskirati. Sve polazi od mene osobno. Prihvaćam sve kritike i moram se resetirati. Moram ući hrabrije, odlučnije i odgovornije jer nema previše vremena za neke druge stvari.”

Dalić je, u suštini, potvrdio kako nije bio dosljedan onome što je radio u Rusiji. Međutim, to je komentar nakon Rebićeva istupa. Prije je bila nešto drugačija priča, puno manje odlučna.

“Sjest ću s Lukom Modrićem i razmisliti što ćemo dalje, ostati ili otići”, odgovorio je Dalić Saši Lugonjiću s Nove TV na pitanje hoće li ostati izbornik dok se Rebić još nije zaigrao na Instagramu. “On mora biti primjer svima. Bio je tužan i razočaran, ali osjetio je tu podršku i to ga vuče dalje. Prvi moj razgovor je s Lukom.”

Iz toga ispada kako Modrić odlučuje o tome hoće li Dalić ostati izbornik.

Tu se lome teorija i praksa. U teoriji, koliko god igrač bio važan, ne može ga se pitati oko izbornika. Izbornik je šef igraču i tu prestaje svaka priča, ako igrač bira izbornika, onda sve ide u potpuni raspad hijerarhije. To je u svakoj ozbiljnoj momčadi nedopustivo. Međutim, praksa kaže da je ovo Modrićeva momčad i da mu je potrebno podrediti sve, a u to spada i to ima li Modrić i dalje povjerenja u Dalića i misli li da je on prava osoba — ne za reprezentaciju, nego za njega. Ako on zbilja misli da bi Dalić trebao ostati do Svjetskog prvenstva u Kataru, onda je Dalić vjerojatno najbolja osoba za voditi Hrvatsku u idućih godinu i pol dana, bez obzira na sve što je pokazao na Euru.

Međutim, taj aspekt priče ima jednu važnu dimenziju o kojoj mora razmišljati taj netko tko je iznad Dalića i Modrića te tko donosi konačnu odluku. Nominalno, Svjetsko prvenstvo u Kataru je iduće godine, ali do prve utakmice je ostalo točno 16 mjeseci i 20 dana. To znači da će u trenutku početka prvenstva Modriću biti malo preko 37 godina. Netko treba preuzeti odgovornost na sebe i ocijeniti hoće li Modrić moći izdržati napore profesionalnog nogometa kroz iduće dvije godine i može li biti temelj momčadi za Svjetsko prvenstvo. Ne hoće li Modrić zaboraviti igrati nogomet i doći na razinu trećeligaškog igrača, nego hoće li moći zadržati ovu razinu i biti istinski nositelj momčadi. Pitanje je strateške odluke.

Ukratko, netko mora odlučiti je li Modrić još uvijek opcija na kojoj će Hrvatska graditi budućnost, barem tu kratkoročnu koja će kulminirati u Kataru.

Odluka nije laka, ali neke stvari treba uzeti u obzir. Ove sezone je za Real Madrid odigrao 2.743 minute ligaškog nogometa, najveću brojku još od 2011./12. kada mu je bilo 26 godina. S obzirom na stanje kadra u Real Madridu, očekuje ga još jedna slična sezona, pa skraćena ljetna stanka, onda još pola zgusnute sezone prije SP-a koji je uguran u zimsku pauzu.

Da priču svedemo na brojke, Modrić će u periodu idućih 508 dana, koliko ima do početka Svjetskog prvenstva u Kataru, odraditi između 95 i 110 utakmica za klub i reprezentaciju. Ako bude pravi Luka Modrić — dakle, rang nositelja momčadi i razina na kojoj je sada, bez većih padova u efikasnosti izvedbe — odigrat će barem 80 od tih stotinjak utakmica.

Prema zajedničkom istraživanju nekolicine europskih instituta iz 2010., potrebno je između 96 i 120 sati odmora kako bi se mišićni tonus i posljedični učinak vratili na razinu koju imaju uoči početka utakmice. Ono što čini glavnu razliku između starijeg i mlađeg igrača je upravo sposobnost oporavka, a to ne ide u prilog Modriću. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako je Modrić izgledao u produžecima utakmice protiv Španjolske i onda to usporediti sa svim produžecima koje je odigrao u Rusiji. Koliko se god Modrić zasad dobro držao, godine neminovno rade svoje.

Dobra je stvar to što je kondicijska priprema najegzaktniji segment nogometnog treninga. U reprezentaciji je dovoljno kineziologa i kondicijskih trenera da znaju u kakvom se fizičkom stanju nalazi Modrić te koliko je realno očekivati da izdrži napore gustog rasporeda koji ga čeka bez značajnijeg pada u učinku.

No, teško je očekivati da će HNS napraviti nešto toliko racionalno i strukturirano kada uzmemo u obzir da nam je starter na svim utakmicama na poziciji lijevog beka bio dečko za kojeg svi kažu da će biti stoper i koji, umjesto da prolazi pripreme s momčadi čiji dio nikad nije bio, vrijeme provodi igrajući za mladu reprezentaciju. Upitno je čak i to tko je uopće Dalićev šef, a samim time i tko bi trebao donijeti odluku.

Ali kad sve ogolimo, odluka počiva na jednostavnim temeljima koji nemaju veze s Eurom.

Možemo sukobljavati argumente da je Hrvatska igrala loše i argumente da je ispunila postavljeni rezultatski imperativ, pa i one da treba pokazati lojalnost prema čovjeku koji je ostvario najveći rezultat u hrvatskom nogometu. Sva tri viđenja itekako imaju uporište, ali su u suštini nebitni. Jedino što je bitno je HNS-ova strateška odluka.

Ako se po objektivnim parametrima procijeni da Modrić može nositi momčad u Kataru i ako on želi nastaviti surađivati s Dalićem, onda Dalić treba ostati. Ako su veće šanse da Modrić neće moći održati formu barem na razini na kojoj je igrao na Euru, onda je vrijeme za okretanje novog lista na kojem nema mjesta za Dalića. A vrlo vjerojatno ni za Modrića, jer dok god je on u kadru ovo će biti njegova reprezentacija i on će biti šef, a u ozbiljnim momčadima šef je uvijek trener — što Dalić na Euru sa svim eksperimentima i kompromisima jednostavno nije mogao biti.