Prije nego što je došao u Rijeku, on je zadnju utakmicu koju je počeo u prvoj postavi odigrao još početkom ožujka za drugu momčad Borussije Dortmund. Nakon toga je triput ušao s klupe, još je triput ostao na klupi kao neiskorištena zamjena, a još sedam puta nije niti bio u zapisniku. Borussia se okrenula drugim projektima, iako je sustav posložen tako da većina elitnih talenata preskače drugu momčad kao razvojnu stepenicu. U prvi je plan gurnut Pašalićev vršnjak Justin Njinmah koji je bio na posudbi iz Werdera, a onda je za sitan novac kupljen Julian Hettwer kao još jedan igrač kojeg je Borussijina skautska služba željela testirati.

Nije Pašalić ni u Rijeci odmah igrao najvažniju ulogu. Protiv Rudeša i Dukagjinija je dobio 20-ak minuta u finišu utakmica, a u porazu od Hajduka na Poljudu nije odigrao niti minute. Međutim, bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Rijeka je bila u ritmu od dvije utakmice tjedno, na desnom krilu je bilo slobodnih minuta, lopta je konstantno dolazila prema napadu i Pašalić je zabio u uzvratu protiv Dukagjinija, u prvoj utakmici koju je započeo. Onda je tri dana kasnije zabio Istri u Puli, pa je protiv Tórshavna asistirao, da bi u uzvratu ponovo zabio, baš kao što je zabio Lokomotivi, Lilleu i Dinamu. U šest uzastopnih utakmica zabio je pet golova i dodao još dvije asistencije.

Našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme, kao jedini igrač u širem kadru koji konstantno igra na desnom krilu

Rijeka tada još nije imala Marka Pjacu na kojeg može nasloniti napad, Željko Sopić je tek kasnije u sezoni odlučio promijeniti formaciju i ostaviti Lindona Selahija kao usamljenog zadnjeg veznog kako bi oslobodio Niku Jankovića i Tonija Fruka. Ukratko, postojao je deficit napadačkih opcija koje mogu trošiti lopte, a priličan broj lopti je dolazio prema naprijed i Pašalić se nametnuo kao opcija.

U međuvremenu su se pojavile dodatne opcije, suparnici su proučili Pašalićeve navike i hype se malo ugasio. Zadnji gol zabio je bio još u listopadu, nema nijednu ligašku asistenciju osim one protiv Istre u trećem kolu, a i broj lopti koje troši se osjetno smanjio. Do listopada, otprilike kod tog zadnjeg gola, prosječno je šutirao 4,2 puta po utakmici, a u devet susreta proljetnog dijela prvenstva ima prosjek od 1,8 udaraca po utakmici i redovito je među prvim igračima koje Sopić vadi iz igre. Protiv Dinama ga je čak ostavio na klupi i odlučio se za Grgića.

Međutim, Marco Pašalić je ponovo u reprezentaciji.

Na okupljanje u studenom je upao jer je otkazao Mateo Kovačić. Zlatko Dalić mu tada nije dao niti pretpoziv, ali ga je ipak uključio na popis za utakmice protiv Latvije i Armenije te mu je čak dao i minutažu. Pašalić je odigrao desetak minuta protiv Latvije, a onda je protiv Armenije dobio nešto više od 20 minuta na kraju utakmice. U tih pola sata se nametnuo Daliću, barem na neki način.

Iz ove perspektive je nevjerojatan hype koji je tada doživio i broj tekstova u kojima je pretjerivanje išlo toliko daleko da se zaključivalo da Pašalić zbog svoje energije treba biti prva opcija na desnom krilu. Ali ispod svih slojeva nerealnosti i želja da se Pašalićem kao zecom iz šešira riješi problem desnog krila, neosporno je to da je ć ostavio solidan dojam u tim ulascima s klupe.

Zato ne treba čuditi to što se Dalić odlučio na njega kada je Martin Baturina otkazao okupljanje zbog ozljede zadnje lože. Postavila su se pitanja zašto izbornik nije pozvao Fruka kao igrača koji je profilom sličan Baturini i ima odličnu statistiku od 12 ligaških asistencija ove sezone, ali Dalić nije ni tražio veznjaka. Baturina je na popisu zbog potencijala i imidža koji ima, a ne zbog trenutnog učinka. Ispred eventualne zamjene koja bi došla bi redom bili Kovačić, Mario Pašalić, Lovro Majer, Nikola Vlašić, pa čak i Andrej Kramarić i Luka Ivanušec kojima je ta lijeva strana veznog reda prirodno okruženje.

Na desnom krilu je stvar nešto drugačija. Dalić je većinu važnih minuta na desnom krilu pokrio s Majerom i Kramarićem, a ponekad se odlučivao pokrpati poziciju s Mariom Pašalićem kad je tražio jači obrambeni doprinos. Majer igra redovito u Wolfsburgu, ali nešto od minuta dobije kao centralni vezni, nešto kao desetka, nešto kao desno krilo, a neke je utakmice odigrao čak i na lijevom krilu. Objektivno gledano, ni Wolfsburg nije u nekoj formi, a ni Majerov učinak s desnog krila nije jako velik. S druge strane, Kramarić u Wolfsburgu uopće ne igra na poziciji desnog krila, baš kao ni Pašalić u Atalanti. Na kraju krajeva, i Wolfsburg i Atalanta igraju u formacijama s trojicom stopera, tako da desnog krila ni nema.

To je kontekst koji ide na ruku Marcu Pašaliću. Našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme, kao jedini igrač u širem kadru koji konstantno igra na desnom krilu.

Učinak u drugom dijelu sezone jasno sugerira da Pašalić nije spreman biti prvo rješenje na desnom krilu reprezentacije, ali njegovo uvrštavanje u kadar ima više smisla nego zvanje nekog od igrača s druge pozicije koji su u boljoj formi. Pašalić i dalje ima svoju vrijednost kao džoker s klupe, kao netko tko će ući u igru i neće se po svaku cijenu gurati prema sredini. Njegov udarac profilno odgovara onome što ovom kadru nedostaje i na turnirskim se natjecanjima redovito pojavljuju situacije u kojima angažman igrača njegovih karakteristika ima smisla.

Uostalom, reprezentacija nije popis od 20-ak najboljih izvan svakog konteksta.

Postoje nositelji konstrukcije, osnovni kotačići koji omogućavaju da se stroj vrti, ali i oni mali kotačići koji negdje na rubu priče pomažu glavnima da lakše odrađuju svoj posao. Pašalić je jedan od tih koji su pomoćni i čiji profil se može uklopiti u formaciju 4-3-3 koju je Dalić zamislio. Ispred njega su Kramarić i Majer, to je svima jasno, ali otvara se prilika i za Pašalića, u sličnoj ulozi u kojoj je bio protiv Latvije i Armenije. Na prvu ne izgleda kao nešto puno, ali dovoljno je vratiti se na prošlo Europsko prvenstvo i utakmicu protiv Španjolske u koju se Hrvatska vratila nakon što je Dalić ubacio Marija Pašalića, Mislava Oršića, Josipa Brekala i Antu Budimira, a premjestio Kramarića na drugačiju poziciju. Ponekad je dobro imati nekoga s drugačijim profilom koga možeš izvući s klupe.

A na desnom krilu Hrvatska nema veliku konkurenciju, ostao je samo on sa svim svojim manama i vrlinama.