U siječnju 2017. Sevilla i nekoliko engleskih klubova došli su po Danija Pareja u Valenciju koja je bila u velikim novčanim i rezultatskim problemima.
“Istina je, mogao sam otići“, potvrdio je Parejo španjolskim novinarima tračeve da je mogao dobiti slobodne papire zbog neisplaćenih plaća. “Međutim, neću otići jer vjerujem da to nije najbolje za Valenciju. Iako meni nude veću plaću, smatram da odšteta nije dovoljno visoka. Trenutno smo u osjetljivoj situaciji i moja dužnost je dati doprinos da ova momčad izađe iz ove situacije i da se oporavi.“
Čudno u cijeloj priči je to da Parejo nije bio lokalni dečko koji je imao emotivnu povezanost s klubom i koji je za klub navijao kao dijete. Rođen je u Cosladi, madridskom radničkom predgrađu gotovo 400 kilometra udaljen od Mestalle. Nogometom se počeo baviti u lokalnom klubu CD Coslada i nakon nekog vremena je prešao u akademiju Espinilla, gdje se zadržao samo devet mjeseci. Njegov trener je bio toliko oduševljen Parejovim tehničkim mogućnostima da je pozvao skaute Real Madrida kako bi im pokazao kakvog dragulja ima u svojim selekcijama. Skauti su u Pareju vidjeli isto što i njegov trener, tako da je sa 14 godina postao dio Realove La Fábrice.
Parejovim tehničkim sposobnostima je posebno bio oduševljen Alfredo di Stéfano, koji je više puta naglašavao Danija kao najtalentiranijeg igrača u Realovim mlađim kategorijama, jednog od najtalentiranijih ikad. Di Stéfano je kod tadašnjeg trenera Bernda Schustera insistirao da uključi Pareja u rad prve momčadi, što je ovaj i učinio, tako da je Parejo često trenirao s prvom momčadi, a čak je skupio pet nastupa za Real Madrid ulazeći s klupe. Međutim, Real Madrid nije ozbiljno računao na njega. Poslan je na posudbu u Queens Park Rangers, a Di Stéfano je na to reagirao tako što je iz prosvjeda odlučio više ne dolaziti na utakmice Castille, rezervne momčadi kojoj je on bio ambasador i koja danas igra na stadionu koji se zove upravo po Di Stéfanu. Vjerovao je u Pareja i pogodilo ga je to što u klubu nisu vidjeli ono što je on vidio.
On je Valenciji dao sve, a vlasnik i njegova uprava su ga potjerali iz kluba. Izdali su ga
Nakon samo šest mjeseci u Engleskoj, Parejo se vratio u Madrid i poslan je na posudbu u Getafe. Svega 15-ak minuta od svoje rodne kuće, Parejo je odigrao tri sezone za Getafe, bio je jedan od glavnih igrača kluba koji je drugi put u svojoj povijesti igrao u europskim natjecanjima, a onda je u ljeto 2011. godine došla Valencia sa šest milijuna eura i Parejo je postao Šišmiš.
Poanta je u tome da je do 2011. Parejo cijeli svoj život — osim onih šest mjeseci koje je proveo u Londonu na posudbi u QPR-u — bio u Madridu. Ondje se rodio, ondje je počeo igrati nogomet, ondje su mu bili roditelji i prijatelji, ondje je proveo najveći dio života.
Međutim, za Pareja je 2017. Valencia bila “mi”.
I to nije bilo neko prenemaganje ili medijsko prodavanje patetike. Kada je 2017. dobio Sevillinu ponudu, Valencia je bila na 17. mjestu ljestvice i borila se za opstanak, a Celta Vigo joj je održala lekciju u Kupu Kralja izbacivši je s ukupnih 6:2. U tom trenutku Valencia je bila beznadno mjesto i ako se nisi osjećao kao dio te momčadi i ako ona nije bila dio tebe, prihvatio bi izlaz. Tim više što je bilo poteškoća s isplatom plaća i što je to bio Parejo, tip kojem je godinu ranije Gary Neville oduzeo kapetansku vrpcu te ga na taj način indirektno proglasio krivcem za situaciju u kojoj se klub našao, nacrtavši mu na leđima metu koja je navijačima bila lagana za gađanje.
Međutim, Parejo je usprkos svemu ostao lojalan Valenciji. Kada ga je klub najviše trebao, Dani Parejo je ostao i borio se za klub koji je smatrao svojim, iako s gradom Valencijom nema nikakve veze.
Vlasnik Peter Lim napravio je čistku nakon što sportski direktor Mateu Alemany nije želio potpisati igrače koje mu je servirao Jorge Mendes, te u toj čistki prvog potjerao Marcelina Garciju Torala, trenera koji je 2017. izvukao klub iz borbe za opstanak i kasnije ga uveo u Ligu prvaka i s kojim je Valencija osvojila prvi trofej u 10 godina. Dani Parejo je tada stao u obranu kluba. Izrazio je podršku treneru jer svaki put kad ne zauzmete stav, ustvari ste stali na stranu onoga tko je donio odluku i svojom šutnjom je podržavate, a onda je mobilizirao momčad da bez obzira na sve pruži vlastiti maksimum na travnjaku jer za njega je klub uvijek bio na prvom mjestu.
“Bez izgovora, s entuzijazmom i maksimalnom predanošću. Mi smo Valencia i moramo živjeti dostojni grba koji branimo”, objavio je Parejo na Twitteru prije prve utakmice nakon što je Lim potjerao Marcelina. Da je dostojan grba pokazao je tako što je poveo momčad koja je pobijedila Chelsea.
Upravo je zato Valencia prodajom Pareja u Villarreal napravila izdaju.
Doduše, to je samo nastavak klizanja u Valencijinoj spirali ludila. Izgradnja novog i većeg stadiona koja je započela 2007. — u sezoni u kojoj je Valencia igrala četvrtfinale Lige prvaka i samo tri godine nakon što je osvojila La Ligu, tako da je tih godina bila itekako relevantan klub — poklopila se s recesijom i dovela klub u financijske probleme, a od potpunog sloma ju je spasio Mendes i njegov suradnik Louis Douwens Vicente, preko kojih je u klub došao Lim i preuzeo vlasnička prava te u suštini pretvorio klub u Mendesov poligon.
Nakon što je odigrao 382 utakmice za Valenciju, netko je odlučio da ondje više nema mjesta za Danija Pareja. Direktor Anil Murthy, koji je ionako samo marioneta, pitanje je samo tko upravlja s njim, pročitao je listu imena na kojoj je bio Parejo i samo je priopćio kako klub više ne računa na njih i to je bilo to.
Jasno je kako Lim s klubom može raditi što god hoće. To je njegov klub, on ga je kupio i ima pravo surađivati s kim god hoće i pretvoriti ga u što god hoće. Nikome ne mora objašnjavati ama baš ništa, može mirno potjerati trenera koji ga je prošle sezone uveo u Ligu prvaka i nikome ne mora opravdati to što je ove godine Valencia sa sličnom momčadi završila deveta i od Lige prvaka bila udaljena 17 bodova.
Isto tako može potjerati i Danija Pareja, čovjeka koji je Valenciju smatrao svojim klubom, kapetana i vođu momčadi.
Međutim, to daje sasvim drugu perspektivu za pitanje lojalnosti i izdaje u nogometu. Obično je percepcija navijača da su isključivo nogometaši ti koji ucjenjuju klubove i traže vlastiti interes bez da su spremni na kompromis kojim bi pokazali da cijene ono što su im ti klubovi pružili. Parejov primjer je drugačiji. On je Valenciji dao sve; ostao je tu kada je imao puno bolje ponude jer je klubu trebala pomoć, a odšteta koju su nudili za njega nije bila dovoljno velika; ostao je tu kada su ga svi napadali i kada je bio žrtveni jarac nesposobnosti i nepoštenja drugih. Vodio je momčad i s njom je osvojio trofej, a vlasnik i njegova uprava su ga potjerali iz kluba.
Izdali su ga u punom smislu riječi i odrekli ga se u tren oka, bez da su razmislili o tome.
Kakvi god odnosi unutar kluba bili i koliko god bilo sukoba u klupskim strukturama, igrači poput Pareja zaslužuju poštovanje. Takvi predani i lojalni likovi su rijetkost u današnjem nogometu i, ako se već treba razići s njima, onda zaslužuju zlatni sat za uspomenu i dostojan oproštaj, to je neki minimum što klub može napraviti prema igraču. Potjerati kapetana kao što je to napravila Valencia je ružno i ispod svake razine dobrog ukusa.
Na čini to Danija Pareja manje vrijednim i za njega će Valencia i dalje ostati “mi”, ali pokazuje da izdaja u nogometu može ići u oba smjera.
