Nakon što su čelnici kluba pet dana preslušavani i ispitivani pred nezavisnom komisijom, Everton je u studenom 2023. kažnjen oduzimanjem 10 ligaških bodova zbog kršenja pravila Premier lige o dobiti i samoodrživosti tijekom sezone 2021./22. U suštini, Everton je prekoračio dopušteni minus. Premier liga klubovima ostavlja prostor za 105 milijuna funti gubitka koji mogu ostvariti unutar tri sezone. Kod Evertona je nezavisna revizija pokazala da je realna proračunska rupa iznosila 124,5 milijuna funti i Premier liga je reagirala. Tih spornih 20-ak milijuna funti moglo je značiti da će Everton dobiti opomenu, novčanu kaznu, zabranu transfera ili da će mu se oduzeti bodovi.
Naravno, Everton se žalio. Tumačenje iz kluba svodilo se na to da se bonusi i provizija iz transfera koje je Romelu Lukaku ostvario nakon odlaska iz Manchester Uniteda trebaju knjižiti u sporno razdoblje, čime bi klub isplivao iz minusa, ali Komisija nije poništila svoju odluku. Doduše, djelomično je prihvatila argumentaciju i smanjila je kaznu s 10 oduzetih bodova na šest, ali prošlog su tjedna Evertonu ponovo oduzeta dva boda za isto obračunsko razdoblje.
Bodovi su oduzeti i Nottingham Forestu. Premier liga smatra da je Nottingham na čelu sa svojim gazdom Evangelosom Marinakisom prikrio pravo stanje ugovora igrača koji su poslani na posudbe u Olympiakos i da je prikazao više sponzorskog novca nego što je zapravo dobio, a to ugrožava dugoročnu održivost kluba. Eventualnom financijskom krizom koja bi uzrokovala raspad momčadi usred sezone ugrožen je integritet natjecanja i Premier liga je odlučila reagirati tako što je Nottinghamu oduzela četiri boda. Marinakis je angažirao odvjetnike i odlučio osporiti optužbe, ali Nottinghamu su bodovi oduzeti i trenutno s Lutonom vodi borbu za zadnje mjesto koje ga ostavlja u Premier ligi.
Istovremeno, Manchester City je optužen za 115 slučajeva kršenja financijskih propisa.
Koliko god UEFA pokušavala nešto slično, ovakav je model moguć jedino u Engleskoj
Jedan od razloga za to što Premier liga toj optužnici pristupa vrlo oprezno je taj što su Cityjevi odvjetnici već pobijedili u jednom ratu. UEFA je kaznila klub izbacivanjem iz Lige prvaka na dvije godine, a odvjetnici su išli sa žalbom na Sud za sportsku arbitražu te dobili presudu da klub nije maskirao vlasnička sponzorska ulaganja kao financijski prihod. CAS je prihvatio žalbu i oslobodio je City kazne zbog kršenja UEFA-ina Financijskog fair playa. Drugi razlog je PR noćna mora u kojoj bi se Premier liga mogla naći. Optužbe se odnose na period od 2009. do 2016., a City je u tom razdoblju dvaput osvajao Premier ligu. Osim toga, City je u navedenom razdoblju igrao jednu sezonu Europa lige i pet sezona Lige prvaka.
To nas dovodi do nečega što Englezi zovu fruit of the poisonous tree, a za što Hrvati nemaju naziv niti ih je previše briga kad analiziraju kriminalne radnje i menadžerske sposobnosti. Da je Premier liga reagirala na vrijeme, City ne bi mogao igrati Ligu prvaka i ‘legalno’ zarađivati novac kojim se odlijepio od konkurencije. Bez spornog novca ne bi bilo neospornih 300-tinjak milijuna eura, ne bi bilo Kevina De Bruynea i Pepa Guardiole koji ne bi došli u klub koji je u sredini prvenstvene ljestvice i ne bi bilo pet naslova u zadnjih šest sezona ni borbe za šesti. Sve to je plod voćke koja je otrovana i Premier liga je u problemu, jer udarac na najdominantniju momčad u zadnjih 15-ak godina znači i udarac na sam brand lige o kojem se pažljivo vodi računa.
Manchester City je jedna od triju najgledanijih momčadi i na domaćem i na stranom tržištu. Premier liga u široj perspektivi ne želi da Bernardo Silva ode u Barcelonu, Erling Haaland u Real Madrid, a De Bruyne u Paris Saint-Germain. City daje barem petoricu ključnih engleskih reprezentativaca za Europsko prvenstvo i najmanje dvije od pet najvećih premierligaških zvijezda. Englezi bi možda i ostali u ekosustavu Premier lige, ali strani bi igrači vjerojatno potražili inozemne angažmane i Premier liga bi pretrpjela udarac po pitanju atraktivnosti proizvoda koji prodaje.
Brand lige je nešto o čemu je Premier liga mislila kada je ovog tjedna izglasala novi set financijskih pravila kojih se klubovi moraju držati.
Dovoljno je loše kada se oduzimaju bodovi Evertonu i Nottinghamu te se na taj način kroji ispadanje iz najbolje lige na svijetu, ali kad se pitanje prvaka rješava za zelenim stolom, to je katastrofa za imidž Premier lige.
Nova pravila lige o dobiti i samoodrživosti (PSR) treba još potvrditi plenum klubova, ali zacrtano je da novi set ograničenja stupa na snagu u kolovozu 2025. Još će iduća sezona biti odrađena u postojećim okvirima, a onda će od sezone 2025./26. biti dopušteno određeni postotak godišnjeg prihoda potrošiti na plaće prve momčadi i stručnog stožera, ali i amortizaciju transfera te nadoknada koje se isplaćuju agentima. Više neće biti univerzalne odredbe o 105 milijuna funti kroz tri godine; ona je jednako vrijedila za Manchester United koji zarađuje preko 600 milijuna funti i za Luton koji je na 70-ak milijuna funti godišnjih prihoda.
Upravo je United sjajan primjer. Prema zadnjim Deloitteovim podacima, klub je na plaće svojih igrača i stručnog stožera potrošio 72 posto prihoda. City je uprihodio otprilike sličan iznos, ali je na plaće potrošio 58 posto svog ukupnog budžeta. Liverpool je također na 600-tinjak milijuna funti prihoda i 60-ak posto budžeta koje koristi za plaće, a Arsenal je imao 150 milijuna funti prihoda, ali je na plaće potrošio 57 posto budžeta. Arsenal je ove sezone rastao i po prihodima zbog ulaska u Ligu prvaka i po plaćama zbog kupovine Declana Ricea, ali je postotak budžeta koji troši na plaće zadržao ispod 60 posto.
To je cilj Premier lige: prisiliti klubove da troše održivo i da im plaće ne prelaze 70 posto ukupnih prihoda.
Manchester United neće biti u problemu, kao što zapravo nije bio ni City. Preveliki su to brandovi u modernom nogometu da ih unište jedna ili dvije sezone. Ali recimo Leicester je u svojoj zadnjoj sezoni u Premier ligi trošio 85 posto svojih prihoda na plaće. Ispadanjem u Championship prihodi su ozbiljno umanjeni, a ugovorne obaveze prema igračima su većinom ostale nepromijenjene. A Leicester nije iznimka; Aston Villa i Norwich su na plaće igrača također trošili preko 80 posto svojih prihoda, dok Everton i Newcastle idu čak i preko 90 posto.
Ono što Premier ligu razlikuje od UEFA-e, koja je imala sličan sustav ograničavanja potrošnje, to je što će Premier liga imati dva razreda. Prvi će vrijediti za klubove koji igraju europska natjecanja i u njima ostvaruju dodatne prihode; oni će moći potrošiti 70 posto od ukupnih prihoda, dok će u drugom razredu biti klubovi koji ne igraju Europu i za njih će granica biti 85 posto. Everton još uvijek strši daleko iznad granice, ali Premier liga se osigurala od toga da poteze povlači retroaktivno i da oduzimanjem bodova narušava vlastiti imidž, ali i integritet natjecanja. Ovim će modelom stupanj kontrole biti viši jer se nacrti budžeta i visine ugovora predaju unaprijed, a sumnjive situacije se mogu ispitati prije nego što otrovna voćka rodi jestivim plodovima.
Premier liga je uvela neku vrstu salary capa kako bi zadržala kompetitivnost i pošteni pristup.
On je, doduše, klizni i prilagođava se svakoj momčadi prema prihodima i poziciji na ljestvici, dopuštajući onima koji ne igraju u europskim natjecanjima da ulože više kako bi uhvatili mjesto u njima, ali sam je model puno manje arbitraran u odnosu na pravila koja vrijede u Španjolskoj. Uostalom, koliko god UEFA pokušavala nešto slično, ovakav je model moguć jedino u Engleskoj jer je brand toliko izgrađen, a budžeti klubova toliko visoki da nema šanse da ih prestigne netko sa strane. Što je opet dodatno građenje branda i zaštita Premier lige od udaraca koji joj mogu zadati neki novi Everton, Nottingham ili Manchester City, koji na jesen tek treba izaći pred komisiju i braniti se.
