Jedna od ključnih razloga zašto ljudi preferiraju sport u odnosu na umjetnost je činjenica da je u sportu sve jasno. Svaka knjiga, izložba ili predstava otvaraju potrebu za interpretacijom viđenoga, a kad pričamo o sportu na kraju uvijek postoji rezultat koji je jedini mjerodavan. Rezultat nam daje jasnoću ishoda, pomaže nam da imamo osjećaj završenosti priče i da stavimo ono viđeno u nekakve okvire. Najčešće ne trebamo interpretirati utakmicu jer ona je određena s dva broja koja je jako teško osporiti.
Duboko, međutim, vjerujem da je sport jedna vrsta umjetnosti. Rezultat je važan, rezultat daje potvrdu onoga što se dogodilo na terenu. Ali isto tako, rezultat nije ni izbliza jedini bitan. Ne radi se ovdje o sukobu svjetonazora pragmatičnog lova na rezultat i estetičkog pristupa sportu u kojem se naglasak stavlja na dojam. Ovdje pričamo isključivo o problemu koji nastaje kad zbog konačnog ishoda krivo ocjenjujemo poteze. Jer pogrešan potez može donijeti rezultat, jednako kao što ispravna odluka na terenu zbog cijelog spleta okolnosti ne mora nužno rezultirati pozitivnim ishodom.
Netom je završeno veliko finale NBA lige između Golden State Warriorsa i Cleveland Cavaliersa. Warriorsi su prilično dominantno osvojili naslov i nema neke dileme kako su oni zaista najbolja momčad u ligi. Možemo ući u interpretacije zašto su toliko moćni, ali to je prilično neosporna činjenica. Realno, Cavsi su svoju priliku propustili u finišu treće utakmice. Jelte, šansu da finalnu seriju malo zakompliciraju, stave pritisak na Dubse i cijelu priču učine zanimljivijom od jednosmjerne ulice koja se predviđala od samog početka.
LeBron James je pozvao akciju, Kyle Korver postavio blok, ogradio Andrea Iguodalu i natjerao Stepha Curryja na preuzimanje. James se otresao Stepha, sjurio prema reketu i natjerao Draymonda Greena s pet osobnih na grbači da rotira prema sredini zatvoriti mu koridor i braniti obruč. Točno tri minute i devet sekundi prije kraja LeBron čita Greena i obranu Dubsa, pronalazi JR-a Smitha na trici. LeBron u napadu prema obruču percipira situaciju i ispravno se odlučuje za dodavanje na Smitha. Asistirao mu je za otvorenu poziciju, ovaj je pogodio za +6 i ritualno spremio ‘pištolje’.
Prečesto nam ishod određuje stav o određenoj akciji.
U ovoj situaciji, LeBron je dodao loptu i JR je pogodio, a svi su akciju ocijenili kao ispravnu. Na 2:28 do kraja, James je opet napao reket, pročitao obranu i percipirao odakle dolazi pomoć, te je asistirao Kevinu Loveu za čisti zicer koji je pokušao završiti na drugi obruč. Nije uspio. Jednako kao i u situaciji s JR-om Smithom, James je izabrao pravu odluku, samo ona nije rezultirala pozitivnim ishodom.
Na rezultatu +2 za Cavse, 52 sekunde do kraja, LeBron je opet napao reket. Probio je svog čuvara, obrana je opet rotirala kako bi branila reket i obruč, što James opet ispravno čita. Izbacio je dodavanje Korveru u kut, na relativno otvoren šut s pozicije iz koje on pogađa s 59,6 posto uspješnosti. Statistički, radi se o vjerojatno najispravnijoj akciji koju je James mogao donijeti. Napadanje Greena, pa premda on i dalje imao pet prekršaja, i Kevina Duranta koji je rotirao pomoći rezultiralo bi statistički manje vjerojatnim šutom od onih gotovo 60 posto koje Korver ima na trici iz lijevog kuta. Samo što ni on nije uspio i promašio je otvoreni šut. Kevin Durant je pokupio skok, prešao je teren u točno deset koraka i bez razmišljanja stavio tricu iz dotrčavanja na samom početku napada, završivši time priču o pravim i krivim potezima.
U sva tri slučaja, LeBron je donio pravu odluku i pronašao je otvorenog suigrača u poziciji u kojima su statistički uspješni i imaju elitne egzekucijske sposobnosti. Ipak, na kraju utakmice počela su se gomilati pitanja u kojima se ispitivalo zašto LeBron nije napadao obruč i pokušao sam završiti utakmicu. Što je legitimno pitanje, ali tek ako se istim žarom propituje i akcija koja je završila tricom Smitha ili naslov inspiriran kanonadom trica Shanea Battiera.
Sumnjam kako je Ante Čačić ikad ranije upotrijebljen u istoj rečenici s LeBronom Jamesom.
Taman dok se je LeBron pripremao za petu utakmicu, Čačić je vjerojatno analizirao što je krenulo po zlu na Islandu. Što je potpuno kriva stvar. Jer nije na Islandu nije krivo krenulo ništa posebno, stvari su krenule krivo puno prije i samo se nisu manifestirale sve do Islanda.
Sjetite se utakmice s Ukrajinom. Fantastična asistencija Ivana Rakitića i odlična egzekucija Nikole Kalinića pripomogle su maskirati sve probleme u igri, kojih je bilo jednako kao i na Islandu. Komadić individualne inspiracije i bljesak igračke klase bacio je u drugi plan sve strukturalne probleme i manjak koherencije u igri. Suština problema je ipak ostala, samo maskirana rezultatom. A onda, kad rezultata nestane, skloni smo se čuditi svemu onome što smo svjesno zanemarivali jer smo loše odluke tolerirali sve dok je bio pozitivan ishod. Uostalom, da je Marcelo Brozović za nijansu bolje pogodio svoj udarac ili da je Kalinić bolje reagirao na dodavanje Ivana Perišića, rezultat bi na Islandu bio pozitivan, a prvo mjesto relativno sigurno.
Ne može se ignorirati lošu igru pod izlikom da ona nije važna dok se osvajaju bodovi. Ako zbog konačnog ishoda krivo ocjenjujemo poteze, onda kazna neizbježno stigne
„Dikod uđe, dikod ne uđe“, rekao je Mate Baturina jednom davno. Na Islandu nije ušlo, ali mogao je jedan od ovih individualnih poteza ipak ući, kao što je Kaliniću ušlo na Maksimiru. Tada i dalje ne bi bilo nikakvih problema, jednako kao što nije bilo nakon Ukrajine i Islanda u Zagrebu. Međutim, kad dovoljno dugo pobjedama mažete oči onda kazna jednostavno mora stići.
Pravi potezi često mogu dati negativan ishod. LeBron je napravio prava dodavanja i ispravne izbore. JR Smith je pogodio svoj šut, Korver i Love svoje nisu. To što su oni promašili, ne znači da će promašiti opet i da je potrebno prestati raditi prave poteze.
Isto tako, loši potezi mogu donijeti pozitivan ishod. Međutim, to ne znači da je potrebno ustrajati na tome da se počnu raditi prave odluke. Ako smo pobijedili Ukrajinu i Island u Zagrebu bez prave igre, to ne znači da ćemo pobijediti i Island ili Ukrajinu vani.
Prečesto nam ishod određuje stav o određenoj akciji. Volimo imati rezultat kao dokaz ispravnosti poteza, jer rezultat u sportu gledamo kao jedini oblik interpretacije. I nije to samo karakteristično za nas Hrvate, to je univerzalna činjenica koja objašnjava zašto puno ljudi gleda neusporedivo više utakmica u odnosu na knjige koje čitaju ili predstave koje pogledati.
Samo što to uopće nije tako jednostavno.
Zamislite kompliciran sustav matematičkih jednadžbi s više nepoznanica. I nakon što ste na ispitu izabrali ispravan postupak, odradili sve operacije višeg stupnja, pokratili razlomke ostalo je samo zbrojiti dva jednoznamenkasta broja i dobiti konačno rješenje. Zadatak koji može obaviti dijete iz vrtića ste zabrljali zbog nekakve nepažnje ili pada koncentracije i dobili ste krivo rješenje i nula bodova na ispitu. Međutim, to ne znači da je postupak bio kriv. Jednako kao što ne znači da je zažmiriti i zaokružiti odgovor pod slovom C ispravan postupak, ali može ponekad donijeti rezultat.
U sportu je suština postupak, odluke koje moraju biti ispravne. Nekad ishod neće biti pozitivan, ali to ne mijenja ništa. Ne može se mazati oči pobjedama, skrivati se iza rezultata i ignorirati lošu igru pod izlikom da ona nije važna dok se osvajaju bodovi. Ako zbog konačnog ishoda krivo ocjenjujemo poteze, onda kazna neizbježno stigne, razgolite se sve iluzije i na kraju opet presudi dobra ili loša igra. A nju dugoročno određuju samo dobre ili loše odluke, što je puno teže interpretirati od samog rezultata.
