Topnički dnevnici

Dinamova ikona

Kévin Théophile-Catherine zaslužuje više poštovanja, bez obzira na pogreške

U ožujku 2014. na klupi Cardiff Cityja je sjedio Ole Gunnar Solskjær, a momčad je ugostila Liverpool predvođen Luisom Suárezom protiv kojeg je trebala spašavati prvoligaški status. Solskjærov Cardiff je čak i poveo. Jordon Mutch je lijevom nogom zabio za 1:0 na otvaranju utakmice, onda je Suárez izjednačio, da bi desetak minuta kasnije Fraizer Campbell na Mutchovu asistenciju opet doveo Cardiff u novo vodstvo. I to je otprilike bilo to. Liverpool je do kraja utakmice zabio još pet komada; Suárez je došao do hat tricka, a s njim do 28. gola te 16. asistencije te sezone. Ukratko, osim malo stresa na početku utakmice, Liverpool je posao odradio prilično rutinski.

Zanimljiva je bila izjava koju je nakon utakmice dao Brendan Rodgers. Nakon što su ga pitali o sporijem početku, on je kao ključni trenutak naglasio da je momčad prodisala kad je Suárez premješten prema desnom krilu i kada je njegovo mjesto centralnog napadača zauzeo Daniel Sturridge, jer se Suárez teško nosio s centralnim braničem Cardiffa koji ga je jako dobro pokrivao i time onemogućavao Liverpool da igra kroz sredinu.

Sličnu stvar je rekao i Steven Gerrard. On je u izjavi poslije utakmice naglasio težak početak i orijentaciju na desnu stranu napada. Ima u svemu tome i dio viteštva. Kada nekome uvališ šest komada, onda te ne košta puno izdvojiti suparničkog igrača i pohvaliti ga za dobru utakmicu, iako je svima jasno da nije mogao odigrati toliko dobro uz takav rezultat. Međutim, i Gerrard je naglasio centralnog stopera koji je odigrao jako dobru utakmicu i koji je Liverpoolu stvarao ozbiljne probleme u pokrivanju napadača.

Centralni stoper Cardiffa o kojem su pričali Rodgers i Gerrard je bio Kévin Théophile-Catherine.

Kad na jednu stranu stavite sve dobro što je donio, a na drugu sve kikseve — računica je jasna. On je jedan od najboljih Dinamovih stopera u zadnjih 20-ak godina

Uostalom, Solskjær je na kraju utakmice istaknuo Théophile-Catherinea kao jednu od stvari s kojom je bio zadovoljan na toj utakmici. Prije toga je obično igrao desnog beka, to mu je bila treća utakmica sezone na stoperu, ali se dobro snašao i Solskjær je potvrdio svoj plan da ga i dalje koristi kao stopera.

Ova anegdota vodi prema tome da je Kévin Théophile-Catherine u trenutku kada je došao u Dinamo iza sebe imao prilično dobru karijeru u ligama Petice. Odradio je 205 utakmica u Ligue 1, 28 u Premier ligi, 17 u Europskoj ligi i još jedno 30-ak u različitim francuskim i engleskim kupovima. U svojoj karijeri je — što kao stoper, što kao bek — u tih 300-tinjak utakmica izravno čuvao likove poput Suáreza, Zlatana Ibrahimovića, Sergija Agüera i Edena Hazarda.

Uostalom, odradio je 233 utakmice u francuskoj i engleskoj ligi. Najbolja ilustracija koliko je to puno je činjenica da je Marcelo Brozović već punih šest godina standardni prvotimac u Interu, da je u nekoliko utakmica dobio kapetansku vrpcu i da još uvijek nije skupio 200 nastupa u Serie A. Ante Rebić je HNL napustio u ljeto 2013. i dosad je u Serie A i Bundesligi odigrao 141 utakmicu. Osvojio je čovjek srebro u Rusiji i njemački kup i nije ni blizu 200 nastupa. Naravno da su Brozović i Rebić bolji igrači od Théophile-Catherinea, ali ovdje je poanta prikazati koliko je zapravo teško skupiti 200 nastupa u ligama Petice, a Théophile-Catherine je to uspio.

Kada je došao u Dinamo, to je bio nešto drugačiji Dinamo nego je bio sada. U Europi je bio prolaznik. Doduše, redoviti prolaznik i stabilno ime u grupnim natjecanjima koje ljudi pamte, ali i dalje samo prolaznik koji je došao popuniti kvotu, primiti svoju porciju i otići natrag u HNL bez previše buke. Današnji Dinamo je klub koji je kompetitivan, klub koji uzima bodove u Ligi prvaka i koji se uredno kvalificira u nokaut fazu Europske lige, gdje igra važnu ulogu. Ta promjena je dobrim dijelom zasluga Kévina Théophile-Catherinea.

Naravno, nije on bio najbolji stoper na svijetu. Pobogu,da je bio toliko dobar ne bi ni došao u europski nekonkurentan Dinamo, našao bi angažman u ligama Petice i ostao bi čuvati Suáreza, Hazarda i Ibrahimovića. Međutim, Dinamu je donio autoritet ozbiljnog stopera.

Najbolji primjer za to da autoritet nije jednak kvaliteti je njegov tadašnji partner Emir Dilaver. On je bio vođa na terenu i produžena ruka trenera koji ga je doveo. On je prvi koji je rekao da je ovo neki novi Dinamo s kojim nema zajebancije i koji je krenuo mijenjati mentalitet svlačionice.

Autoritet koji je donio Théophile-Catherine je bio nešto drugačiji od Dilaverova. Nije riječ o najboljem stoperu na svijetu, ali jest o čovjeku s preko 200 nastupa u ligama Petice koje nije skupio slučajno niti mu ih je netko poklonio. Za Dinamo je bio igračka kvaliteta više, donio je fizikalije kakve su potrebne da se igra ozbiljan i moderan nogomet jer je došao dovoljno mlad da još uvijek bude atletski moćan, bilo mu je 28 godina i devet mjeseci i dominirao je u duelima. Još važnije, donio je Dinamu drugačiji stav. Čovjek je vidio najveće napadače današnjice, igrao je protiv njih i teško ga je bilo impresionirati u ovim utakmicama koje su Dinamu bile najvažnije. Ondje gdje bi se neki drugi stoper malo i prepao, Théophile-Catherine je posao odrađivao rutinski.

Međutim, onda se dogodio Šahtar. Odnosno, dogodila se sudačka nadoknada u kojoj je Felix Brych prvo dosudio kazneni udarac na Taisonu, koji je pregledao i za koji je shvatio da nije bilo, a onda je primijetio kako je Théophile-Catherine udario Andrija Pjatova koji je došao u napad u očajničkom pokušaju da zabije gol.

Od tog trenutka se kiksevi događaju puno češće nego prije. Možda i najveći — odnosno potencijalno najopasniji u dugoročnoj perspektivi — bio je u Rumunjskoj, kada je Théophile-Catherine skrivio kazneni udarac i dobio crveni karton. Dominik Livaković je spasio Dinamo koji je nekako prošao dalje i dokopao se Ferencvárosa od kojeg je ispao i preko kojeg se plasirao u Europsku ligu, ali to je bio kritični trenutak koji je mogao sasvim drugačije oblikovati ovu sezonu.

Uostalom, dovoljno je pogledati ove utakmice protiv Tottenhama i Villarreala. Théophile-Catherine je servirao loptu Harryju Kaneu jer je ostao kratak na centaršutu i samo je smirio loptu koju je trebao izbiti, dok je protiv Villarreala skrivio još jedan kazneni udarac. I jedan i drugi događaj nisu katastrofalne pogreške oko kojih se treba raditi drama. To se stoperima događa, takav je to posao i takvi su to suparnici da se to naprosto mora prihvatiti kao dio posla. Théophile-Catherine je protiv Tottenhama loptu očistio šest puta, taj jedan put je ostao par centimetara kratak i to je bilo dovoljno da mu obilježi utakmicu. Možda neki lošiji igrač ne bi to niti iskoristio, ali ondje je bio Kane kojem je to sasvim dovoljno i to je bio gol.

Međutim, njemu se to itekako zamjerilo.

Možda je i vrhunac shizofrenije bio prije otprilike godinu dana kada se pregovaralo o novom ugovoru. Tada se po dnevnim novinama brojilo koliko je Théophile-Catherine eura svojom Pogreškom protiv Šahtara izbio Dinamu iz džepa i dovodilo se u pitanje njegov legitimitet da traži novi ugovor.

Generalno gledano, Théophile-Catherine često bude Pedro koji visi kada je potreban krivac. Nekako je savršen kandidat za tu ulogu. Stranac je, nikad se nije do kraja uklopio u kulturu i konstantno je pomalo distanciran, zbog čega nitko nije razvio neku posebnu povezanost s njim. Na kraju krajeva, prestar je da bi ga se prodalo i zato nema razloga da se njegove pogreške metu pod tepih kao ona Joška Gvardiola protiv Ferencvárosa. I to je bila jedna sasvim normalna stoperska greška, ništa oko čega bi se trebala raditi drama, ali za slične stvari se Théophile-Catherinea puno žešće kritiziralo — što medijski, što među Dinamovim navijačima.

A to nije pošteno.

Sve ove godine je u Dinamovoj svlačionici bilo i većih imena od njega te jačih životopisa od njegova 233 nastupa u francuskoj i engleskoj ligi. Najbolji primjer za to je Leandro Cufré, čovjek koji je igrao u Romi i bio dio argentinske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2006. Međutim, Cufré je došao debelo iza 30. godine, zadržao se dvije sezone i otišao dalje. Uostalom, s Dinamom u Europi nije napravio ništa posebno.

Théophile-Catherine jest. On je sastavni dio svih Dinamovih uspjeha u zadnje tri godine i to kao jedan od najbitnijih kotačića u njima. Da, ponekad je griješio. Da, te greške se u zadnje vrijeme događaju češće nego prije, ali kad podvučete crtu i na jednu stranu stavite sve dobro što je donio Dinamu, a na drugu sve kikseve — računica je jasna. On je jedan od najboljih stopera koje je Dinamo imao u zadnjih 20-ak godina.

U suštini, Kévin Théophile-Catherine, s obzirom na učinjeno u zadnje tri godine, zaslužuje malo više poštovanja čak i kada radi pogreške. Jer sve dobro što je napravio se uzima zdravo za gotovo, a greške se guraju u prvi plan kao da je pomalo predodređen da bude Pedro, a ne Dinamova ikona — što bi trebao postati po svemu što je napravio za momčad.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.