Igrala se 74. minuta utakmice protiv Wolfsberger AC-a na Maksimiru kada je Alen Peternac iz igre izveo Sadegha Moharramija i na travnjak poslao Iyayija Atiemwena. Usput je povukao Bartola Franjića na stopera i promijenio formaciju iz 4-2-3-1 u 3-5-2 s Lirimom Kastratijem na desnom boku i Atiemwenom u napadu kraj Marija Gavranovića, a taktika je iz opreznog čekanja prešla u agresivni napad. Manje je sad važno je li to bila Peternacova samostalna odluka ili nešto što je unaprijed isplanirao sa Zoranom Mamićem, koji nije mogao biti na klupi zbog zaraze koronavirusom.
Na neki način, to je bila točka u kojoj se preokrenula Dinamova europska sezona.
Atiemwen je dvije minute nakon ulaska zabio gol na asistenciju Lovre Majera i Dinamo je upisao tri boda s kojima je skočio na prvo mjesto svoje skupine. Ta scena kada je Atiemwen ušao u igru može slobodno biti razglednica ovosezonskog Dinama. Do te točke čovjek je odigrao samo minutu nogometa. Mamić ga je uveo u 90. minuti utakmice protiv Lokomotive i to je bilo to. Protiv CSKA je bio na klupi, a ostalih 13 utakmica nije bio niti u zapisniku. Da maksimalno skratimo priču, Atiemwen je bio gotovo otpisan, a njegovo uvođenje je bio eksperiment na jako dugom šapu. Ali eksperiment je upalio i Dinamo je njegovim golom okrenuo sezonu.
Za samog Atiemwena se nije puno toga promijenilo. Doduše, u ostatku sezone je igrao nešto više nego u prvih 15 utakmica sezone i Mamić mu je počeo redovito davati šanse, ali ovo nije priča o heroju Belom koji se golom protiv Wolfsberga nametnuo kao superjunak i spasitelj momčadi. On je samo dio razglednice koja simbolizira ovosezonski Dinamo.
To je momčad koja je zajedno rasla, tražila rješenja kako bi igrala bolji nogomet i do tih rješenja došla. Momčad koja je prepoznala prepreke i preskočila ih
Do te 74. minute i Atiemwenova ulaska u igru Dinamo je od pet europskih suparnika dobio samo estonsku Floru Tallin. S CFR Clujom je odigrao remi i prošao na jedanaesterce, onda je ispao od Ferencvárosa, a u grupnoj fazi Europske lige je igrao 0:0 s Feyenoordom i CSKA-om.
Kako je Dinamo igrao jasno ilustrira da je najbolji igrač dotadašnjeg dijela europske sezone je bez ikakve dvojbe bio Dominik Livaković. Protiv Cluja je u drugom poluvremenu obranio kazneni udarac kojim su Rumunji mogli otići na 2:1 s igračem više, a onda je u raspucavanju obranio jedanaesterac u petoj seriji i time ostavio Dinamo na životu nakon što Amer Gojak nije zabio svoj. Protiv Feyenoorda je u Zagrebu obranio he još jedan kazneni udarac s kojim bi Dinamov niz bez primljenog pogotka trajao sedam, a ne 526 minuta, dok je protiv CSKA u Moskvi skupio sedam čistih obrana i tako omogućio Dinamu da zadrži nulu.
Uostalom, čak je i utakmica protiv Wolfsberga išla u pravcu nule i, htjeli to priznati ili ne, sjena Nenada Bjelice nadvila se nad Mamića. Bio je to drugačiji Dinamo od onog koji je prošle sezone igrao Ligi prvaka ili godinu prije osminu finala Europske lige s Benficom. Cijelo prvo poluvrijeme protiv Wolfsberga Dinamo je imao samo dva udarca prema suparničkim vratima. Igrao je sporo, bezidejno i prvi udarac u okvir suparničkih vrata bio je Atiemwenov gol.
A onda su se stvari promijenile i sjene su se — opet, htjeli to priznati ili ne — polako počele razilaziti. Dinamo je u idućem kolu Wolfsbergu uvalio tri komada, pa dva Feyenoordu, pa po tri CSKA-u, Krasnodaru i Tottenhamu. Europsku sezonu Mamićeve momčadi možemo jasno podijeliti na rezervirano razdoblje prije Atiemwenova ulaska protiv WAC-a i ono agresivno i samopouzdano poslije toga.
Meni je savršeno jasno da je nogomet plemenski sport, da izaziva emocije i da se puno toga gleda isključivo kroz boje dresa, tako da će dobar dio dinamovaca sve ovo protumačiti kao omalovažavanje ili umanjivanje uspjeha koji je Dinamo ostvario u Europi jer, kao, povećalom tražim negativnosti u prvih pet i pol utakmica kako bih, kao, pokazao da to ništa ne valja.
Ali isticanje prvog dijela sezone nije omalovažavanje. Dapače, kad na umu imate prvi dio sezone onda je konačni uspjeh još veći.
Dinamo se u početku mučio. Nije utakmica u Moskvi protiv CSKA-a odigrana jednako dobro kao ona protiv Krasnodara ili ona protiv tog istog CSKA-a u Zagrebu. Kvragu, pogledajte još jednom utakmicu protiv Cluja ili Ferencvárosa. Stavite na papir podatak da je od prvih pet suparnika Dinamo dobio samo Floru u usporedbi s kojom Dinamo ima barem petoricu igrača čija je tržišna vrijednost najmanje dvostruko veća od čitave estonske momčadi. No, upravo tu je poanta.
Nije Dinamo u odnosu na utakmicu s Clujom ili s CSKA u Moskvi kupio četvoricu igrača i pojačao se kako bi parirao Krasnodaru, Tottenhamu ili Villarrealu. Neki igrači su malo podigli formu, drugi su se adaptirali na tempo natjecanja koje prije nisu igrali, ali to je u suštini ista momčad kao na početku sezone, s istim nositeljima i istim taktičkim okvirima usprkos dvojici ili trojici koji su dovedeni da pokrpaju rupe. Ali to je istovremeno momčad koja je zajedno rasla, koja je tražila rješenja kako bi igrala bolji nogomet i koja je do tih rješenja došla. To je momčad koja je prepoznala prepreke i preskočila ih, a to je ogromna stvar. Toliko velika da ju je teško kvantificirati brojkama.
Nakon Atiemwenova gola — koji je zapravo samo simbol, jedna vrsta razglednice koja hvata bit u jednoj slici, a u pozadini je puno toga, poput promjene formacije — Dinamo više nije čekao i više nije kalkulirao. Napadao je, bio je agresivan i tražio je golove. Igrao je hrabro i vjerovao je u sebe, a to u prve dvije i pol utakmice grupne faze i u kvalifikacijama za Ligu prvaka nije baš bio slučaj. Sve su to više-manje isti igrači, ali su u drugom dijelu sezone igrali odličan nogomet.
I nije to palo s neba.
Nije Atiemwenov gol čudesno napunio igrače samopouzdanjem da bi nakon njega sve odjednom profunkcioniralo. Jednako kao što trening ima svoje zakonitosti i kao što moraš raditi na obrani, napadu i moraš uigravati stvari kroz implicitne vježbe, tako i grupna dinamika ima svoje zakonitosti. Do ovog stadija samopouzdanja se trebalo doći i to je proces koji puno momčadi ne može prijeći jer grupe se — kao, uostalom, i pojedinci — često raspadaju kada dođu na prepreku.
“Znali smo da su vrhunska momčad i previše smo se fokusirali na obranu”, rekao je Luka Ivanušec nakon prve utakmice protiv Tottenhama. “Trebali smo biti više napadački orijentirani, bili bismo više opasni. Pokušat ćemo izgledati bolje u uzvratu. Fizički, bilo je vrlo teško. Kada se stalno braniš, onda izgubiš energiju i teško je ići u kontranapad. U Zagrebu ćemo nastojati više napadati.”
I zaista, Dinamo je napao Tottenham. Odmjereno, s jasnim odgovornostima, ali ga je napao i dobio je utakmicu 3:0. Koliko god Mislav Oršić opravdano bio karakteriziran kao junak, bila je to pobjeda momčadi koja je vjerovala u sebe.
Stanite samo jednu sekundu i pročitajte rečenicu: Dinamo je napao Tottenham.
A onda se vratite i usporedite to s utakmicom u kojoj protiv CSKA-a u gostima u okvir suparničkih vrata opuca jednom ili protiv Wolfsberga doma u prvom poluvremenu nijednom. I, kao, bilo je u redu igrati 0:0 s CSKA-om i velik rezultat je domaća nula s Feyenoordom, a sada je pola navijača nezadovoljno utakmicom protiv Villarreala. Kada shvatite koliko su se promijenili standardi očekivanja od utakmica, shvatit ćete da se dogodila velika stvar.
Ako iz Dinamove europske sezone trebate izdvojiti jednu jedinu stvar koju ćete staviti negdje na razglednicu, onda je to taj prijelaz između prve dvije utakmice i ovog završetka, utakmica u kojima je Dinamo pokazao da se može nositi s Krasnodarom, Tottenhamom i Villarrealom. A to je dojmljivo, posebno kada imate na umu početak sezone.
Dojmljivo je, doduše, i četvrtfinale Europske lige kao konkretni rezultat, ali ovaj dio priče o rastu momčadi se nekako shvati zdravo za gotovo i prođe ispod radara. A ne bi trebalo jer je riječ o velikom uspjehu za Dinamo.
