Marijan Čabraja je dobar primjer donošenja odluka u takvim uvjetima. U ‘normalnim’ okolnostima Dinamo bi ga vjerojatno ostavio u Gorici do kraja sezone. Mamići imaju tu naviku održavanja prijateljskih odnosa s klubovima kupovanjem igrača koji im nisu nužni i bacanjem na posudbe. Uostalom, kada su u medijima krenuli tračevi da će Čabraja prijeći u Dinamo, sve je upućivalo da će posao biti dogovoren na zimu i da će igrač u Maksimir prijeći tek na ljeto, baš kao što je to napravljeno s Dariom Špikićem. Dinamo bi si obično to mogao priuštiti jer bi imao zalihu od 15-ak bodova ispred drugoga, a Čabraji ionako ne treba vrijeme za adaptaciju. Već je igrao za Dinamo, prošao je kroz omladinski pogon i igrao je za drugu momčad, zna kako klub funkcionira i neće biti velika razlika došao u veljači ili na početak ljetnih priprema.

Međutim, ovaj put je drugačije.

Na kocki je prvenstvo. I to prvenstvo koje se potencijalno može izgubiti od Nenada Bjelice, a to sebi Mamić ne može dopustiti

Zoran Mamić očito ne računa na Marina Leovca. Nakon što nije igrao u tri zadnje utakmice jesenskog dijela prvenstva, odigrao je svih 90 minuta protiv Rijeke na otvaranju proljeća i opet je bio prilično izvan forme. Griješio je, nije se uspio nametnuti na utakmici, napadački učinak je ostao na nula pogođenih centaršuteva iz četiri pokušaja i Mamić ga je prekrižio. To znači da je na poziciji lijevog beka ostao na Jošku Gvardiolu koji krpa poziciju i radi jako dobar posao, ali u slučaju ozljede ili žutih kartona, Mamić bi se na lijevom beku morao osloniti na Leovca, a očito je da to u ozbiljnim utakmicama ne želi. Uostalom, i protiv Šibenika je Leovac imao ograničen obrambeni učinak od 1/3 uspješna starta na loptu i slab utjecaj u napadu sa samo dva upućena centaršuta.

Mamić treba rezervnog beka i zato je Dinamo insistirao na tome da Čabraja dođe odmah. Ostavio je Gorici Špikića, ali Čabraja mu treba jer nije vrijeme za kockanje s Leovcem.

Bude li sve u redu s Gvardiolom, Čabraja do kraja sezone neće odigrati više od 500 minuta. Gvardiol je bolji, a ne treba zanemariti da izravno donosi novac iz Leipziga svakom utakmicom koju igra. Čabraja je doveden za slučaj da ne bude sve u redu, za nepredviđene situacije koje će trebati spašavati. Sada je svaki bod važan i kockice trebaju biti posložene.

Ista je stvar i na desnom beku. Prošle je sezone priliku u prvoj momčadi dobio Tin Hrvoj. Nikoga nije bila pretjerana briga, Dinamo se s korona-pauze vratio s 18 bodova prednosti i mogao je sebi dopustiti da testira koliko Hrvoj može, iako je kroz drugu momčad ostavio dojam da u seniorskom nogometu ne može previše, ne na razini koju od njega zahtjeva matični klub. Ali Dinamo je ionako imao osvojen naslov i mogao je eksperimentirati.

U ovom trenutku nije vrijeme za eksperimente, sada je vrijeme za ozbiljnost čak i kod izbora 21. igrača u kadru. Nakon što se Sadegh Moharrami ozlijedio, Dinamo je odmah reagirao i doveo je Stefana Ristovskog iz Portugala. Ako se prognoze o malo preko dva mjeseca izbivanja pokažu točne, Moharrami bi propustio Krasnodar u Europi i dva okršaja s Osijekom u prvenstvu. Kroz ta dva mjeseca Mamić bi se morao osloniti na Petra Stojanovića kojem ne vjeruje do te točke da ga protiv Hajduka i Gorice u nastavku prvenstva nije stavio niti u zapisnik i Slovenac je gledao utakmicu s tribina.

Uostalom, sve da mu Mamić vjeruje i da računa na njega, Stojanović je sklon žutim kartonima. Ove sezone je odradio 12 prvenstvenih utakmica, od čega je u četiri ušao s klupe, a skupio je pet žutih kartona. U slučaju suspenzije ili najmanje ozljede, Mamić bi se opet morao osloniti na Hrvoja ili bi bio osuđen na pomicanje Kévina Théophilea-Catherinea na poziciju desnog beka.

Takvi eksperimenti su sada previše rizični i Mamić ih si ne može priuštiti, tako da je milijun ili milijun i pol eura za Ristovskog ogledni primjer kriznog menadžmenta.

Ivan Nevistić i Danijel Štefulj su drugačiji poslovi. Dinamo je svjestan da će na ljeto ostati bez Gvardiola koji je već prodan, ali je svjestan i da je to pravo vrijeme da se proda Dominik Livaković. Navršio je 26, prvi je vratar reprezentacije i branit će na Euru, a koliko god vratarsko tržište bilo specifično, to je vrijeme u kojem će njegova tržišna vrijednost biti maksimalna. Dinamo s Nevistićem i Štefuljem slaže kockice unaprijed. Dovodi igrače koji će popuniti pozicije koje će se isprazniti, igrače koji su mladi, a opet dovoljno etablirani i poznati da će ih u budućnosti biti moguće prodati kako bi se na njima zaradilo.

Nevistić i Štefulj su primjer dugoročnog planiranja momčadi. Dinamo je toliko financijski moćniji i kadrovski jači da Rijeci može dati gotovu lovu i obećati dva-tri igrača kako bi dobio igrače koji su se već potvrdili kao nositelji igre i koji mogu uskočiti u kopačke onih koji odlaze.

I ne razgovaramo sada o tome hoće li Nevistić i Štefulj biti pogođeni i hoće li se pokazati kao dobri transferi. Marko Rog ili Amir Rrahmani su primjeri da se takva politika može isplatiti, a s druge strane su Marko Lešković ili Iyayi Atiemwen kao primjer kako se može baciti gotovo tri milijuna eura na igrača koji je u HNL-u obećavao, ali u Dinamu ne radi razliku. Bit će vremena za takve analize; ovdje je poanta isključivo u kontrastu ulaganja kako bi se dugoročno posložile kockice, kao što je u slučaju Nevistića i Štefulja, nasuprot ulaganja u krizna rješenja za aktualni moment, kao što je slučaj Ristovskog i Čabraje koji moraju zaustaviti curenje jer nije vrijeme za kockanje. Nevistić i Štefulj su ilustracija Dinamove spremnosti na budućnost, Čabraja i Ristovski ocrtavaju da Mamić itekako shvaća koliko je ozbiljna situacija u sadašnjosti.

Prvo, ozbiljna je jer na kocki je prvenstvo. I to prvenstvo koje se potencijalno može izgubiti od Nenada Bjelice, a to sebi Mamić ne može dopustiti, to bi bilo PR samoubojstvo čak i među sljedbom koja mu zarad rezultata tolerira sudske procese, bježanja od hrvatskih zakona i slične moralno-pravne eskapade. Zapravo, pogotovo među tom sljedbom.

Drugo, situacija je ozbiljna jer HNL je pao ispod 15. mjesta na UEFA ljestvici koeficijenata, tako da samo prvi ide u kvalifikacije za Ligu prvaka. Problem je što drugi i treći ne idu ni u Europsku ligu — njih čeka mjesto u Konferencijskoj ligi, trećem rangu natjecanja koje, logično, nosi i najmanje novca. Za Dinamo — koji abnormalno velik dio budžeta zatvara upravo kroz UEFA-ine nagrade i kojem je rezultat istovremeno biznis plan — to otvara potencijalne probleme s likvidnošću.

S prvim mjestom, sve da i promaši Ligu prvaka i ne uspije se kvalificirati među elitu, Dinamo i dalje ima dobre šanse igrati Europsku ligu i zatvoriti budžet bez imperativa prodaje igrača za koje želi čekati povoljniji tržišni trenutak. S prvog mjesta je gotovo pa osigurana pozicija u europskoj jeseni, jer čak i uz seriju poraza se može završiti u grupnoj fazi Konferencijske lige i uzeti dio financijskog kolača koji zatvara budžet. S drugog mjesta je taj put kompliciran.

U tom kontekstu tri milijuna eura koje je Dinamo dao na Čabraju i Ristovskog treba gledati kao kratkoročno ulaganje kako bi se osiguralo prvo mjesto i bolja pozicija za UEFA-ine fondove, a ne kockanje u lovu na prvo mjesto ili čisto paničarenje.

To je mnogo novca — puno više nego što svi ostali HNL klubovi zajedno mogu dati za igrače — ali je razlika u potencijalnom dobitku između prvog i drugog mjesta još veća od toga i racionalno je uložiti sada kako bi se dobio povrat. Luksuz je imati takve igrače i luksuz je uložiti toliko u popunjavanje rotacije; luksuz kakav nijedan drugi klub u prvenstvu ni blizu nema, ali za Mamića bi veća kocka od trošenja bila osloniti se na Stojanovića, Hrvoja i Leovca u nekoj od važnih utakmica koje ga čekaju u iduća dva mjeseca.

Kada se podvuče crta, Dinamo je s Nevistićem, Štefuljom, Čabrajom i Ristovskim povukao logične poteze. Nešto dugoročno, nešto kratkoročno, nešto riskantno, nešto krizno, nešto luksuzno, ali Dinamo slaže svoje kockice.