Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Dobar posao?

O prodaji Ante Palaverse, riziku i vjeri

Nogomet je igra u kojoj je najveći rizik, kao što je to rekao Juanma Lillo, uopće ne riskirati. Hajduk se prodajom Ante Palaverse odlučio upravo na to — ne poduzeti bilo kakav rizik.

Činjenica da je Manchester City bio spreman ostaviti Palaversu na posudbi 18 mjeseci pružila je predsjedniku Jasminu Huljaju sigurnosnu mrežu u odluci. Hajduk je dobio gotov novac koji je održao likvidnost i zaokružio budžet za ovu godinu, a klupski su čelnici održali obećanje da neće prodavati mlade igrače. U klub je došla značajna količina novca bez da se oslabilo momčad pred nastavak prvenstva i, po prvi put u svojoj karijeri na Hajdukovu čelu, Huljaj se našao u potencijalnoj win-win situaciji. Nije riskirao, zatvorio je financije bez da je na vrat navukao kritike javnosti.

Međutim, odlukom da proda Palaversu za 4,8 milijuna eura — to je iznos koji je bezuvjetno garantiran i na koji se sa sigurnošću može računati — predsjednik se u suštini odlučio kladiti protiv svog igrača i protiv svojih trenera, očito računajući da u dogledno vrijeme neće moći dobiti više novca.

Kanadski psihijatar Eric Berne napisao je kako je najveći problem ljudi u tome što obično žive prema unaprijed smišljenom scenariju.  Živimo prema nekoj utvrđenoj rutini, radimo stvari zato što osjećamo pritisak sredine u kojoj nam je uvjetovano da odluke donosimo na određeni način, ne usuđujemo se slijediti svoje autentične želje i previše toga radimo zato što se to tako radi po ustaljenim mediokritetskim pravilima. Imamo svoj scenarij koji nismo niti sami napisali, pratimo ga i propuštamo priliku da živimo najbolji mogući način na koji možemo živjeti.

Odbijanjem uzimanja rizika kod Palaversina transfera Huljaj je pristao živjeti scenarij koji mu je napisala sredina svojim mediokritetskim pravilima.

Sam transfer u suštini nije loš. Hajduk je dobio novac i nije izgubio bitnog igrača. Problem je u načinu razmišljanja koji je dugoročno jako opasan

Od prvog intervjua koji je dao, Huljaj spominje mogućnost uzimanja razvojnog kredita. Ne radi se o načinu reprograma dugova, već je riječ o načinu financiranja budućih obaveza tako da poveća vrijednost imovine. Radio je to Dinamo s Antom Ćorićem, radila je to Rijeka za izgradnju Rujevice, rade to Real Madrid, Barcelona i Juventus jer to je normalan način funkcioniranja u poslovnom svijetu.

Hajduk može u ovom trenutku doći u banku i podignuti kredit — pod komercijalnim uvjetima, bez da prebacuje teret na Grad Split, kao što je to napravio 2012. — jer na stolu ima milijunske ponude za Palaversu, Domagoja Bradarića i Marija Vuškovića koje mogu služiti kao hipoteka. Novac koji dobije od banke Huljaj onda može koristiti da bi se kladio na svoje igrače i na svoje trenere, čekajući da Palaversa stvarno dokaže svoj potencijal i poveća cijenu s 4,8 na osam ili devet milijuna eura.

Međutim, Huljaj je očito odustao od kredita. Korijen te odluke u je tome što radi u sredini u kojoj je iskustvo kredita percipirano isključivo kao zadnja opcija i nužno zlo za krpanje dugova iz prošlosti i takva ga sredina ne može povezati s ulaganjem u budućnost. U strahu od reakcije javnosti, Huljaj je odlučio ispuniti svoju ulogu u scenariju koju mu je ta sredina napisala i s Palaversinim transferom odigrati na sigurno. Baš kao što je napravio s imenovanjem Zorana Vulića trenerom, kupujući mir i podređujući se komentarima sredine kojoj baš nitko ne bi ugodio.

Problem je što specifična etapa razvoja u kojoj se Hajduk trenutno nalazi — nazvali smo je Erom Ante Palaverse — ne  trpi takvo ziheraštvo.

I to je to, to je ono na što Hajduk mora proći. Palaversa je takav igrač, ponudit će naznake genijalnosti, ali će i griješiti toliko da će suparniku stvarati šanse. To je proces učenja, etapa koja se mora proći i kako bi realizirao svoj potencijal i oblikovao se u vrhunskog igrača. Da bi do toga došao, trebat će strpljenja, ali to je, uostalom, plan od samog početka.”

Huljaj nije napravio ništa drugačije nego što je napravio Marin Brbić s Andrijom Balićem, prodao je čisti potencijal prije nego što se on realizirao u vrhunskog igrača i tako postigao maksimalnu cijenu. Samo, razlika je u tome što Brbić tada nije imao luksuz da vjeruje svojim igračima i nije imao opciju kladiti se na njih. Huljaj ima. Razlika je i u različitim etapama razvoja kluba — jer ako su u jednom trenutku Hysen Memolla ili Savvas Gentsoglou logične popune u prvoj momčadi dok se Bradarić i Palaversa razvijaju ispravnim putem kroz Akademiju, u drugom su nedopustive akrobacije. Isto tako, Balićeva prodaja ti je nužnost u jednoj razvojnoj etapi, Palaversina u drugoj nije.

Sam transfer u suštini nije loš. Mogao je biti još bolji u skoroj budućnosti da se pokazalo strpljenje i vjera u igrača, ali Hajduk je dobio novac i nije izgubio bitnog igrača. Problem je u načinu razmišljanja koji je dugoročno jako opasan. Hajduk mora naprosto početi potpuno vjerovati u ono što radi i sukladno tome poduzimati određene rizike.

Jer koliko god strpljenje bilo rijedak resurs na planetu Hajduk, na putu koji je Hajduk izabrao nema i ne može biti prečica. Dapače, sada su pogreške opasnije nego ikad prije.

Palaversa je samo prvi indikator održivosti sustava. Iza njega na toj istoj poziciji dolaze Ivan Ćubelić i Dino Klarić koji imaju slične predispozicije, ali potrebno je doći u situaciju da se njih može prodati kao nešto više od čistih potencijala. Da bi se to dogodilo, treba shvatiti da je Era Ante Palaverse tek početak kapitalizacije projekta u kojem se Hajduk oslanja na Akademiju — a da bi se taj projekt zaista isplatio treba eliminirati pogreške.

Da bi se došlo do cilja, mora se prestati živjeti scenarij koji je napisala sredina svojim mediokritetskim pravilima.

Manel Estiarte, ponajbolji vaterpolist u povijesti i blizak suradnik Pepa Guardiole, sjetio se kako je njihova karijera na klupi Barcelone krenula domaćim remijem protiv Racing de Santandera i porazom u gostima protiv Numancije. Na putu doma, Estiarte je pitao Pepa kako će se nositi s kritikama javnosti, a on je ostatak puta proveo u tišini. Na samom kraju mu je samo rekao: “Razmišljao sam i analizirao, sve što radimo je ispravno i imamo dobre temelje. Najveća greška bila bi sada nešto mijenjati jer to netko drugi traži od nas. Moramo riskirati i ustrajati do kraja.”

Isto vrijedi i za Hajduk.