Na prvom sastanku kojeg je Pep Guardiola održao s Kevinom De Bruyneom kad je preuzeo Manchester City, jedina stvar koju mu je rekao je bila da bez ikakvih problema može postati jedan od pet najboljih igrača na svijetu.
To je otprilike sve čemu je Kevin De Bruyne težio cijeli život. Kad mu je bilo tek osam godina, nakon jednog treninga u lokalnom klubu u Drongenu, De Bruyne je vidio da trener i tata razgovaraju i iskoristio je priliku. Prišao im je i rekao da želi napustiti klub i prijeći u Gent jer su ondje bolji treninzi, a sve što on želi je igrati nogomet i postati najbolji.
Problem mu je bio što nije bio dovoljno nametljiv.
“Pričati o sebi je otprilike najteža stvar na svijetu za mene”, napisao je De Bruyne u svom tekstu za The Players’ Tribune. “Nogomet? O njemu bi mogao pričati satima, ali bilo što osobno je teško za mene. Takav sam karakter, još otkad sam bio dijete bio sam ekstremno šutljiv i ekstremno stidljiv. Nisam imao PlayStation, nisam imao puno prijatelja. Jedini način na koji sam se mogao izraziti bio je kroz nogomet i bio sam vrlo zadovoljan s time.”
Stidljivost nije neka predispozicija za vrhunskog nogometaša, još manje za zvijezdu koja želi biti najbolja. U današnjem svijetu medija, skoro je jednako važno što radite van terena kao ono što radite na njemu. Morate pričati o sebi, morate se reklamirati, a De Bruyne je tih, stidljiv i taj dio posla mu ide prilično loše. Zapravo, nikad ga nije ni radio jer se oduvijek mogao izraziti samo kroz nogomet.
“Kad igram, sve je dobro. Ako to želite nazvati opsesijom, onda je to možda opsesija”
Ljudi iz naše perspektive na Belgiju gledaju kao na idiličnu zapadnoeuropsku zemlju, taman toliko bezličnu da nemamo zapravo niti prave stereotipove o njoj kao što imamo o Njemačkoj ili Francuskoj. Percipiramo je kroz Bruxelles, europske diplomate, odjela, kravate i odmjerene prazne riječi. Ali u stvarnosti je belgijsko društvo j duboko podijeljeno i određeno mržnjom više nego što će naše ikad biti.
Zapravo, belgijsko društvo kao takvo i ne postoji, postoje Valonci i Flamanci. Prije nego što je Belgija 1830. postala neovisna država u današnjem obliku, njome su vladali različiti vladari, ali je ključna bila Napoleonova era koja je ostavila u Belgiji vrlo organizirane i centralizirane političke strukture po uzoru na Francusku. Sve do polovice 20. stoljeća Belgijom je politički i ekonomski dominirala manjinska francuska elita koncentrirana u Valoniji gdje su bili veliki rudnici ugljena, ali većina stanovništva nije govorila francuski nego flamanski, što je u suštini tek narječje nizozemskog iz porodice germanskih jezika.
I dok je ta manjina imala pod svojom kontrolom novac i industriju, stvari su bile donekle pod kontrolom, makar se ta kontrola zapravo temeljila na ostacima feudalnog razmišljanja koji je za posljedicu imao to da se konflikt nikad nije niti pokušao riješiti silom. Međutim, od trenutka kad je teška industrija propala i kad su rudnici ugljena izgubili na važnosti, Belgija se razvila u zemlju dvaju naroda različitih jezika, različitog vjerskog identiteta i različite kulture koji su silom prilika zapeli u granicama iste države i koji su unutar svog konflikta godinama razvijali takav animozitet da se danas, u suštini, ne podnose.
To je u ovoj priči važno da bismo razumjeli kako De Bruyne, kad je s 14 godina otišao u Genk, nije samo otišao u grad blizu njemačke granice udaljen dva sata autom od njegova Drongena. Dok je igrao za Gent, svaki je dan putovao na trening s obzirom na to da je živio samo 12 kilometara od trening kampa. Gent je treći najveći grad u cijeloj Belgiji i demografski je daleko najraznolikiji grad u Flandriji. Po podacima o stanovništvu objavljenim 2018., u Gentu ima 33,5 posto stanovnika stranog podrijetla i 14,5 posto stranaca. Istovremeno, u Gentu je samo 3,2 posto Valonaca.
Kad je De Bruyne potpisao za Genk i kad se smjestio u sobu unutar kampa koja je postala njegov dom, za cimera je dobio Valonca koji je u isto vrijeme došao iz Namura i uopće nije pričao flamanski. I za svako dijete od 14 godina to bi bio ogromni šok, pa čak i za njega, koji ni u Gentu nije puno pričao.
“U Genku sam bio samo dijete s drugog kraja zemlje koje je pričalo smiješnim dijalektom. Nisam imao neki društveni život i teško sam sklapao prijateljstva, bio sam usamljen i koristio sam svaku slobodnu nedjelju kako bi otišao doma i bio s obitelji”, prisjetio se De Bruyne svojih prvih dana u novom klubu. “Moje prve dvije godine u akademiji su vjerojatno bile najusamljenije koje ću ikad proživjeti. Jedini odgovor zašto sam to izdržao je zato što je sve nestajalo kad sam igrao nogomet. Svaki problem koji sam imao, sve što sam osjećao, sve je nestajalo. Kad igram nogomet, sve je dobro. Ako to želite nazvati opsesijom, onda je to možda opsesija. Jednostavno, to je moj život.”
Sustav akademije je takav da igrači tek privremeno žive u kampu. Nakon nekog vremena klub im nađe udomiteljsku obitelj u kojoj će živjeti i kojoj plaćaju da se brine o djeci i da djeca imaju čim normalnije odrastanje. Svoju drugu godinu De Bruyne je proveo u takvoj obitelji i kad je otišao doma na ljetne praznike, shvatio je da ga ta udomiteljska obitelj više ne želi. Rekli su klubu da je težak, da je šutljiv i da ne mogu komunicirati s njim, te su jednostavno otkazali dogovor da provede još jednu godinu s njima.
Kevinov odgovor na to je bio jednostavan. Uzeo je loptu, izašao van i krenuo lupati loptom u ogradu u dvorištu.
To je bio njegov način. Na sve što mu se događalo u životu, Kevin de Bruyne je odgovarao nogometom jer to je naprosto bio jedini način izražavanja koji je poznavao. Sva ljutnja koju je imao u sebi, sav strah da su mu snovi gotovi i sve što nije shvaćao je stavio u tu loptu.
Kad se vratio u Genk, u onaj isti kamp s klaustrofobičnom sobom jer ga klub nije želio plaćati drugu udomiteljsku obitelj i tovariti ljudima problem na leđa, De Bruyne je nosio vatru u sebi. Prvu utakmicu je počeo na klupi, ušao je u drugom poluvremenu i zabio je pet golova. Pet golova za jedno poluvrijeme je bio njegov odgovor na sve.
Upravo u tih pet golova je briljantnost De Bruyneove igre.
Nije stvar u pet golova niti je stvar u ijednoj od 50 asistencija koliko je podijelio u Premier ligi u rekordnom roku od samo 123 utakmice. Stvar je u tome da će uvijek napraviti točno ono što treba. Ako je to pet golova u prvoj utakmici da skrene pozornost na sebe, onda će zabiti pet golova i pobrinuti se da ne bude zaboravljen na klupi. Ako je to asistencija, onda će gurnuti savršenu loptu suigraču. Ako je to jednostavni dupli pas na sredini terena ili kretanje kojim će odvući suparnika, onda je to jednostavni dupli pas na sredini terena ili kretanje. Njegova briljantnost je u tome da uvijek radi ono što treba i da to radi savršeno jednostavno.
“On je fenomen jer ga možete naći svugdje na terenu, ali istovremeno uspijeva nestati i pojaviti se na pravom mjestu u pravo vrijeme”, ispričao je Dieter Hecking svoje viđenje De Bruyneovih kvaliteta na dodjeli nagrade za igrača godine u Bundesligi, koju je dobio jer je podijelio 20 asistencija u jednoj sezoni igrajući za Wolfsburg. “Kevin ima fantastičnu razinu predviđanja praznog prostora i zbog toga ga suparnici jako teško čuvaju.”
Tu u Heckingovoj izjavi se krije tajna cijele karijere De Bruyneove karijere — zbog toga nije bio u prvom planu akademije u Genku, zbog toga nije uspio u Chelseaju i zbog toga je sada toliko dobar.
De Bruyne je uvijek bio talentiran, ali nikad nije imao onu razinu vještine koju imaju Eden Hazard ili fizičku moć kojom gazi Kylian Mbappé, onu koja očarava i koju vidite odmah. De Bruyne je nenametljiv, naizgled nestane, ali se uvijek uspije pojaviti na točno pravom mjestu u točno pravo vrijeme. Znao je nanjušiti prostor u kontri zbog čega je bio ubojit u tranziciji, ali kad bi mu oduzeli prostor, pojavljivali su se problemi. Jednostavno se nije mogao nametnuti, nije taj tip osobe niti je taj tip igrača.
Danas problema više nema.
Kevin De Bruyne je s vremenom naučio kontrolirati igru, držati tempo i graditi igru jednostavnim dodavanjima. Pojavit će se točno ondje gdje treba i točno onda kad treba. Neće smetati, neće komplicirati nego će napraviti ono što treba i to će odraditi savršeno jednostavno. Jednostavno je taj tip osobe i ovaj put mu je njegov karakter u kojem će pognuti glavu i lupati loptom o ogradu došao kao savršena podloga za ono što radi na terenu. De Bruyne je s vremenom našao način kako da se nametne jer je spojio özilovsku sposobnost da podijeli asistenciju i salahovsko savršenstvo u tranziciji s onom modrićevskom ili xavijevskom strpljivosti na lopti kojom suigrače čini boljima. Postao je dominantna sila.
I, ako se mene nešto pita, Pep je bio u pravu — Kevin De Bruyne je postao jedan od pet najboljih igrača na svijetu. Ne zbog najbržih 50 asistencija u Premier ligi nego zbog načina na koji je došao do njih.
