Danas u Münchenu živi oko 40.000 turskih državljana i još barem dvaput toliko njemačkih državljanina turskog podrijetla. Još se 1975. turska zajednica počela okupljati oko SV Türk Gücüa, nogometnog kluba u kojem su u početku igrali samo turski gastarbajteri. Kasnije su osnivani i drugi klubovi, od koji su najveći bili Türkischer SV 1975 i ATA Spor, a 2009. je kulminirala ideja da je potrebna veća kohezija između Turaka koji su tek doselili i onih koji su druga ili treća generacija . Tako je nastao Türkgücü München. Türkischer SV 1975 i ATA Spor napravili su fuziju, a turska je zajednica ponovo dobila jedan klub kao centralnu točku okupljanja.
Upravo je Türkgücü München stajao s druge strane terena kada je Franjo Ivanović u svibnju odigrao svoju posljednju utakmicu za Augsburgovu drugu momčad. Ivanović je asistirao u pobjedi, a nitko od igrača u Türkgücüu nikad nije igrao u Bundesligi. Stefan Maderer je u dvije sezone skupio 22 minute u Cvajti igrajući za Greuther Fürth, i to je manje-više to što se tiče iskustva; još je samo Kaan Aygün prije desetak godina igrao u omladinskom pogonu turskog Sivasspora. Svi ostali su amaterski ili u najboljem slučaju poluprofesionalni nogometaši koji nastupaju u četvrtom razredu njemačkog nogometa, u kojem klubu primarni cilj nije rezultat nego okupljanje turske nacionalne manjine.
Svega tri mjeseca kasnije Ivanović je igrao protiv Lillea.
Rijeka se odlično borila protiv francuske ekipe. U većem je dijelu utakmice bila bolji suparnik, imala je veće šanse i to koliko je u cijeloj priči bilo nesreće najbolje ilustrira činjenica da je Lucas Chevalier dva zicera obranio tako što ga je lopta pogodila u glavu.
Za momčad poput Rijeke, u kojoj većinu tereta nose mladi igrači, iskustvo igranja europskih natjecanja dragocjeno je. Puno vrjednije od tri, četiri ili pet milijuna eura
Nastavak je to, zapravo, na prvu utakmicu u kojoj se Rijeka prikazala kao vrlo hrabar suparnik. Međutim, ovaj put je Edon Zhegrova bio u puno lošijoj formi nego u Francuskoj, tako da je Rijeka bila čak i agresivnija. Kako je prolazilo vrijeme, postajalo je sve jasnije da se može nositi s Lilleom i sve više je izlazila iz dubokog bloka u kojem je čekala suparnika. U jednom dijelu utakmice, tamo sredinom prvog poluvremena, Rijeka je pritiskala Lille na njegovoj polovici i potpuno kontrolirala situaciju na terenu. Situacija na travnjaku je bila takva da je Lille prvo poluvrijeme završio sa samo jednim jedinim udarcem.
Možda je još bolja ilustracija to da je Lille u prvih 45 minuta pokušao samo pet driblinga (od čega su dva bila uspješna), a uputio je 22 duge lopte, od čega je samo pet bilo točno. Rijeka je pritiskala i igrača s loptom koji je trebao naciljati suigrača, ali i onog koji je tu loptu trebao primiti. Bila je agresivna, koncentrirana i dovela je Lille u jako neugodnu situaciju.
Na kraju se Lille izvukao. Izbor s klupe Paula Fonesce bio je Hákon Arnar Haraldsson koji je plaćen 15 milijuna eura i koji, usprkos tome što mu je tek 20 godina, već ima 11 nastupa za islandsku A reprezentaciju te šest nastupa u Ligi prvaka i još osam u ostalim europskim utakmicama. Željko Sopić, s druge strane, nakon što izvadi Ivanovića, Lindona Selahija ili Tonija Fruka u igru može poslati Silvija Ilinkovića, Adriana Libera i Jorgea Obregóna, a onda je jasno da je razlika u kvaliteti na strani Lillea i da se to na kraju mora osjetiti.
Iz te perspektive, naravno da mora postojati žal. Rijeka je u Francuskoj primila golove u samom finišu obaju poluvremena, a ovdje je Jonathan David zabio tek u produžetku. Rijeka je bila vrlo blizu plasmana u grupnu fazu Konferencijske lige. Damir Mišković u svojoj je glavi vjerojatno već računao koliko je to eura s kojima može popuniti klupski budžet, ali postoji jedan puno vrjedniji aspekt cijele priče i šanse koja je propuštena.
Ivanović je prije tri mjeseca igrao u četvrtoj ligi protiv lokalnih Turaka, a danas igra protiv Lillea. Marco Pašalić je imao onih desetak minuta koje mu je Edin Terzić dao u Bundesligi protiv Wolfsburga, ali i on je većinu svoje karijere proveo u trećeligaškom društvu. Niko Janković, Veldin Hodža, Bruno Goda, Niko Galešić, Fruk, pa i Selahi — sve su to redom mladi igrači kojima su ovakve utakmice dragocjene i kojima bi još šest utakmica u grupi protiv nekog Eintrachta, Fiorentine ili Beşiktaşa bile ogromni kapital za karijeru. Iskustvo koje se dobije u takvim utakmicama neprocjenjivo je.
Benjamin André u svojoj karijeri ima oko 400 nastupa u Ligue 1. Bio je prvak Francuske ispred PSG-a, osvojio je Kup i Superkup. Namještao je golove Victoru Osimhenu, Ousmaneu Dembéléu i Antoineu Griezmannu, ali i Adrianu Mutuu. Ima 27 europskih nastupa i nadmetao se s najboljim svjetskim veznjacima. Hodža je testirao svoje mogućnosti protiv takvog igrača.
Samo jedna utakmica — ili, u ovom slučaju, šest koje je Rijeka mogla odraditi u grupnoj fazi Konferencijske lige — neće ni od koga napraviti igrača. Odrastanje je proces koji traje i postoji dosta faktora koji utječu na to hoće li na kraju tog procesa izaći bolji ili lošiji igrač. Međutim, kad prođete Andréa, kad osjetite Davidove udarce ili Zhegrovine driblinge, automatski dobijete razvojni podražaj zbog kojeg drugačije shvaćate utakmicu HNL-a. Drugačije je samopouzdanje, drugačija je percepcija vlastitih mogućnosti, drugačije stvari ćeš probati i drugačije ćeš reagirati u stresnoj situaciji. Nakon što navikneš igrati višu razinu, lakše je lomiti utakmice u HNL-u gdje je podražaj niži.
Konstantno igranje s boljim igračima i dokazivanje samom sebi da se možeš nositi s njima, kao što je Rijeka dokazala u obje utakmice protiv Lillea, automatski te pretvara u boljeg igrača jer igraš protiv boljih. To je vrijednost puno veća od ona tri, četiri ili pet milijuna koje bi klub eventualno zaradio.
To bi bio ogromni financijski poticaj za Rijeku, ali kolika je razlika kada Ivanović dođe na Maksimir ili čak u Koprivnicu nakon što dobije kontinuitet ovakvih utakmica u odnosu na to da mu je referentna točka njemačka četvrta liga te utakmice protiv Türkgücüa? S takvim iskustvom i navikavanjem na takve izazove se u HNL utakmice ulazi sasvim drugačije. Prepreke se tada krenu rješavati rutinski, a nogomet je sport u kojem to što svaki igrač napreduje na pet posto ne znači da će i momčad napredovati za pet posto. Neće, jer napredak svakog igrača znači sinergijski efekt za momčad i konačna suma je puno veća.
Ispadanje od Lillea ne znači da Ivanović, Pašalić, Fruk i Janković neće nogometno odrasti i da neće više napredovati.
Na ovaj ili na onaj način će učiti na svojim pogreškama, gradit će realnu sliku svojih sposobnosti i razvijat će svoje vještine. Stvar je u tome da je krivulja rasta neusporedivo brža kada se redovito igra protiv Lillea, Eintrachta ili Fiorentine u odnosu na to da su suparnici Rudeš ili Slaven Belupo. Razvojni podražaj je intenzivniji, učenje je brže, samopouzdanje jače i onda se u derbi s Dinamom ili Hajdukom ulazi na sasvim drugačiji način. Sa sasvim drugačijom percepcijom vlastitih mogućnosti. A pogotovo u utakmice sa slabijim suparnicima, gdje se bodovi krenu osvajati još lakše.
Za momčad poput Rijeke, u kojoj većinu tereta nose mladi igrači, iskustvo igranja europskih natjecanja dragocjeno je. U dugoročnom planu, puno vrjednije od tri, četiri ili pet milijuna eura i zato je šteta što Rijeka nije prošla Lille kad je već bila tako blizu.
