Stvar je, u prvom redu, ekonomske prirode. Kao što je obrazloženo u pismu, većina klubova Druge lige ovisi o lokalnoj samoupravi i financijskoj potpori koja dolazi iz gradskih budžeta i pomoću koje klubovi preživljavaju. Da je ekonomska situacija u klubovima bolja, onda bi i rizici za zdravlje igrača bili manji i eventualni nastavak lige bi imao više smisla. Ovako – čak i ako hipotetski eliminiramo sve opasnosti koronavirusa i za potrebe rasprave uzmemo za pretpostavku da se nijedan od igrača ili član njihovih obitelji neće zaraziti virusom COVID-19 — zdravlje igrača je u velikoj opasnosti jer velika većina klubova nema prave uvjete da bi stvarno garantirala kako će sve biti u redu.

Kad god se liga nastavila, dio utakmica će morati biti odigran ljeti i za vrijeme najvećih vrućina. S obzirom na to da je infrastruktura takva kakva jest, većina tih utakmica bi se trebala igrati u dnevnom terminu, kada je zbog ekstremnih uvjeta opasnost za zdravlje igrača znatno povećana. Jednostavno nema novca za pojačavanje medicinske skrbi i dijagnostičke procedure kojima će se obratiti dodatna pozornost na zdravlje igrača, jednako kao što nema novca i za dodatne trenere koji bi igrače doveli u stanje optimalne fizičke spreme nakon duge pauze koja uvjetuje povećanu opasnost od mišićnih ozljeda.

Druga HNL nasušno je potrebna za hrvatski nogomet. Jedina ironija je u tome što se većina procesa u kojem se filtriraju igrači događa kroz B momčadi prvoligaša

Pobogu, većina tih klubova ne može osigurati igračima adekvatne uvjete putovanja i smještaja dostojne profesionalnog nogometa, tako da nastavak Druge HNL u praksi znači imati izmrcvarene igrače koji igraju utakmice na najvećem suncu. Vrlo je vjerojatno da će HNS ispuniti zahtjev drugoligaških klubova i prekinuti natjecanje, jer ništa drugo ne bi imalo smisla. Vjerojatno će se voditi rasprava o tome kakav će model prekida biti, hoće li se cijelo prvenstvo poništiti kao da se nikad nije igralo ili će u obzir uzeti trenutno stanje na ljestvici.

Međutim, kome je uopće stalo oko konačnog poretka?

Većina klubova u sezonu ionako ulazi bez ambicija. Barem bez ambicija s ikakvim pokrićem jer financije su takve da velika većina klubova zna da nema dovoljno novca za prvu ligi i njihov jedini zadatak je preživjeti u drugom rangu te dobiti neku pomoć od grada. Preživjeti i životariti do daljnjega, bez nekog jasnog cilja i plana kako doći do nečega većeg od ovoga.

I upravo to je ono zbog čega se Druga HNL ne može smatrati stvarno profesionalnom ligom. To je teško natjecanje u kojem igraju profesionalni igrači koji ozbiljno treniraju i kojima je nogomet posao, ali liga ne može biti profesionalna ako se većina klubova financira iz javnog novca i nema nikakve ambicije.

Zapravo, jedina prava i dugoročna uloga ovog natjecanja u hrvatskom nogometu je da se kroz njega odgajaju mladi igrači i budući reprezentativci.

“Kao zaključak napominjemo kako bi bilo izvrsno kad bi se na ovaj prijedlog gledalo kao na priliku da svi skupa shvatimo značenje Druge hrvatske nogometne lige, koja filtrira brojne igrače koji postaju okosnica hrvatskog i svjetskog nogometa“, poručili su drugoligaši HNS-u i javnosti. “Ona nije svrha samoj sebi, ona je nasušno potrebna za hrvatski nogomet.”

U pravu su, nasušno je potrebna za hrvatski nogomet. Jedina ironija je u tome što se većina tih procesa u kojem se filtriraju igrači događa kroz B momčadi prvoligaša, a sve glasnije su inicijative da se te momčadi eliminiraju iz natjecanja.

Najdelikatnije razdoblje u stvaranju igrača je prijelaz mladog čovjeka iz juniorskog u seniorski nogomet. Nebrojni talenti su zapeli upravo na toj stepenici i nisu se mogli prilagoditi, a druga liga se u zadnjih nekoliko godina nametnula kao savršen prijelaz baš za te najtalentiranije igrače koji imaju priliku bez pritiska rezultata steći iskustvo seniorskog nogometa. U klubovima Druge HNL igraju profesionalci, igrači s godinama iskustva i koliko god bili slabo plaćeni, oni imaju patinu starih mačaka, pa mladi igrači u izravnom dvoboju s njima imaju što naučiti. Fizički su jači, lukaviji su i u utakmicama s njima mladi igrači doživljavaju puno jači razvojni podražaj nego da igraju sa svojim vršnjacima.

Oduzmite im priliku da napreduju kroz drugoligaške utakmice i dobit ćete situaciju u kojoj su predobri za juniorska natjecanja, a još nedovoljno dobri za seniorski nogomet u Prvoj HNL i to u klubovima u kojima je pobjeda imperativ. Izbacimo druge momčadi prvoligaša iz Druge lige i za posljedicu ćemo imati opstrukciju elitnih talenata.

Uostalom, pogledajmo samo mlade reprezentacije.

Osnovu U-21 i U-19 momčadi nose upravo igrači koji su dio svog sazrijevanja prošli kroz druge momčadi svojih klubova u Drugoj ligi. Domagoj Bradarić, Ante Palaversa i Boško Šutalo su napravili milijunske transfere u inozemstvo, a svi su odradili najmanje po sezonu u drugoj momčadi i u njoj se priviknuli na seniorski nogomet. Fazu adaptacije kroz drugu ligu su napravili Antonio Marin i Joško Gvardiol za Dinamo, ali i Mario Ćuže, Leon Kreković, Ivan Nevistić, Mihael Žaper, Marin Pilj… Igrači koji sada ravnopravno igraju Prvu HNL. Kroz druge momčadi Dinama, Hajduka i Osijeka se trenutno na seniorski nogomet prilagođava nova generacija igrača koji su redom nositelji svog reprezentativnog godišta. Druga liga im je dragocjena i drugoligaški klubovi stvarno igraju nevjerojatno važnu ulogu u oblikovanju budućnosti hrvatskog nogometa.

Zbog prošlogodišnje afere kada je Dinamo protiv Varaždina poslao na teren igrače koji imaju veći ugovor od cijele drugoligaške karavane, HNS je malo promijenio pravila. Uvedeno je pravilo da su druge momčadi koje se natječu u Drugoj ligi u praksi U-21 momčadi s po četvoricom starijih igrača. Oni stariji od 24 godine gube pravo nastupa za drugu momčad kada skupe tri nastupa za prvu. Time se jasno šalje poruka klubovima da je druga momčad razvojni projekt zamišljen za dobrobit mladih igrača, a ne poligon u kojem će prvotimci hvatati formu za povratak na travnjak.

S druge strane, pojavila se i jedna nelogičnost u kalendaru, jer HNS je odlučio da se ove sezone skrati igranje Druge HNL. U odnosu na prošlu, kada je 12 momčadi igralo trokružno (33 kola), ove se sezone Druga HNL trebala igrati između 14 ekipa koje igraju dvokružno, a to je značilo da će biti samo 26 kola, čak sedam manje nego prošle sezone. Na kraju u ligu je ipak ušlo 16 ekipa, tako da je na kraju ispalo da ima 30 kola, ali svejedno je zimska pauza bila čak dva i pol mjeseca, što je suludo jer mladim igračima trebaju utakmice za razvoj.

I jasno da se ovdje može i mora postaviti pitanje tko je važniji u Drugoj ligi — drugoligaški klubovi ili razvoj igrača iz ovih prvoligaških pogona? Odnosno, zašto bi drugoligaški klubovi vodili računa o ovome gore i zašto bi ovisili o rezultatima protiv B momčadi prvoligaša koji mogu igrati sami protiv sebe, ako im je do igranja ili da sudjeluju revijalno?

Odgovor se nameće sam od sebe, baš kroz pismo koji su sami drugoligaši potpisali.

Nažalost, kod nas druga liga nije profesionalna i klubovi preživljavaju isključivo od javnog novca i dobre volje lokalne zajednice. U takvom slučaju sve ambicije se svode na preživljavanje, rezultatski aspekt priče je debelo u drugom planu i tako je već neko vrijeme. Da nije, ne bi se svi jednoglasno složili da se liga prekine kako bi mogli preživjeti i kako ne bi dovodili vlastite igrače u nepotrebnu opasnost da izlažu svoje zdravlje zbog apsolutno ničega.

U takvim okvirima, hrvatski nogomet može barem iskoristiti činjenicu da su ti profesionalci — koji igraju za klubove koji zapravo nisu profesionalni i životare bez profesionalnih ambicija — sjajan podražaj u razvoju mladih talenata i HNS kroz Drugu ligu može dobiti odličan poligon za prijelaz talentiranih igrača iz juniorskog u seniorski nogomet, bez pritiska i bez mača rezultata nad glavom, a u natjecateljskim utakmicama protiv pravih igrača koji ih imaju čemu naučiti.

Kad stvari počnemo gledati iz te perspektive, onda su hrvatski drugoligaši u pravu — Druga HNL nije sama sebi svrha i nužno je potrebna za budućnost hrvatskog nogometa.