Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Družina od vješala

Hrvatski treneri dobili su cehovsku udrugu. Može li ona unaprijediti njihov status?

Kako su se u Srednjem vijeku razvijali gradovi, tako se pojavio novi sloj društva. Između plemića i kmetova su se pojavili obrtnici, ljudi koji su imali specifične zanate kojima su vukli gospodarsku djelatnost. Zapravo, obrtnici su bili ključna karika u funkcioniranju srednjovjekovnih zajednica jer na temelju njihovih znanja i alata su se gradovi dobili priliku razvijati u pravcu onoga kakve ih danas poznajemo. Pa ipak, obrtnici su i dalje bili u drugom planu. Bez obzira koliko neki majstor bio dobar tesar, zidar ili kovač, pregovaračku prednost je u pravilu imao trgovac ili gradski patricij s kojim su se ugovarali poslovi.

U svrhu izjednačavanje pozicije na tržištu, obrtnici su se udružili kako bi bili sposobni postavljati uvjete. Posljedično, dobili su sigurnije uvjete života i opstanka; ostarjelim, bolesnim i siromašnim članovima pružala se pomoć, a umrlima se priređivao dostojan ukop, ali temelj svega je bio zaštita položaja struke na tržištu. Udruženi, obrtnici su mogli diktirati uvjete svojih usluga, mogli su zaštititi neku minimalnu cijenu i onaj tko je trebao njihovo znanje ih nije više mogao ucjenjivati odlaskom kod jeftinije konkurencije. Isto tako, time što su zaštitili ostarjele, bolesne i siromašne članove, obrtnici su kontrolirali dolazak novih šegrta kojima bi znanje prenosili oni koji više nisu mogli sami raditi.

I tako su se zatvaranjem svojih društava osigurali od jeftinije konkurencije, jer nitko drugi nije mogao izučiti taj zanat bez njihove dozvole, a nove članove su primali po potrebi. Takva strukovna udruženja su se nazvala cehovima, a to u doslovnom prijevodu znači družina.

Družina je dobar opis i za hrvatske nogometne trenere. I to u doslovnom smislu riječi.

O tome u kakvom je stanju struka u Hrvatskoj najbolje govori to da je šef trenerske komisije čovjek koji nije trener i da udrugu trenera osniva čovjek koji radi u Norveškoj

“Svi mi pričamo međusobno i svi se mi slažemo koji smo u tome”, ispričao je Samir Toplak svoj doživljaj hrvatskih trenera gostujući na Tribina podcastu. “Međutim, nismo svi isti i ne prezentiramo svi svoje mišljenje u javnosti. Mi treneri smo dosta marginalizirani i ne pita nas se puno, ali se slažemo. Mi smo svi u kontaktu, svi se znamo, svi se družimo na tim kolegijima i sa svima smo u korektnim odnosima, pomažemo jedan drugome gdje god treba.“

Uostalom, kada dođete na utakmice nižih kategorija, prilično je izgledno da ćete uz teren pronaći trenere koji se međusobno druže i zajedno gledaju utakmicu. Takav međusoban odnos je donekle i logičan. U Hrvatskoj imamo oko 150 trenera s UEFA PRO licencom, što daje ogromnu konkurenciju za posao s obzirom da u Prvoj i Drugoj HNL imamo ukupno 26 klubova. Međutim, gotovo svaki od njih 150 je u istoj situaciji. Kada dijeliš iste brige i probleme kao i onaj kraj tebe, onda su dobri odnosi i osjećaj kolegijalnosti nešto sasvim ljudsko. Treneri se lako poistovjete jedni sa drugima i vrlo brzo postaju družina koja funkcionira po svojim pravilima.

Imaju i sličnu pozadinu. Kako određuje pravilnik koji je donio HNS, u Hrvatskoj trener možete postati isključivo nakon što ste odradili igračku karijeru. To u praksi znači da su treneri koji se susreću na terenima — neovisno radilo se o Prvoj HNL, gdje su najčešće bivši profesionalci kojima je olakšan pristup UEFA PRO licenci, ili o kadetskom pogonu niželigaša gdje su treneri obično lokalci koji iz raznih razloga nisu uspjeli kao profesionalci, ali su odrasli u tim klubovima — imaju vrlo slična iskustva i vrlo lako se razumiju. Dijelili su isti kruh kao igrači, imaju iste priče zašto su uspjeli ili nisu uspjeli, a sada dijele isti kruh kao treneri. Koliko god bili različiti, treneri su slični.

Upravo zato je nevjerojatno da je predsjednik HNS-ove trenerske komisije Nenad Črnko, čovjek koji je predsjednik HNK Gorice, a ne trener.

Toplak je u pravu kad kaže da su hrvatski treneri marginalizirani i da ih se ne pita puno, ali takvo je stanje ponajprije zato što su treneri neorganizirani. Koliko god bili homogeni kao zajednica, koliko god međusobni odnosi bili dobri i koliko god se držali zajedno, da bi zaštitili sami sebe moraju biti proaktivni i moraju pokazati svoj stav. Ceh je poseban jer je zamišljen da zaštiti neku struku prema vanjskim čimbenicima i da joj pruži bolju pregovaračku poziciju, a bez te dimenzije prema van ostaje samo obična družina privatno povezana zajedničkim interesima i iskustvima koja pruža potporu sama sebi.

Najbolji primjer neorganiziranosti i manjka svake aktivnosti hrvatskih trenera je činjenica da je novoosnovanu Udrugu hrvatskih nogometnih trenera organizirao Marijo Jović, relativno anonimni trener koji radi u Norveškoj.

Kako kažu u UHNT-u, primarni cilj novog udruženja trenera je poboljšanje uvjeta rada i razvijanje strategije razvoja/razvojnog plana i podrške u neformalnoj edukaciji svim hrvatskim trenerima kako bi osnažili identitet hrvatskog trenera. I to je ono što je u konačnici najbitnija stavka ovog projekta — da hrvatski treneri konačno dobiju svoj identitet jer to su, u velikoj većini, ljudi maksimalno posvećeni nogometu, ali imaju veliki hendikep kronične neorganiziranosti i manjka ikakve aktivnosti prema javnosti. Što je najgore, taj manjak aktivnosti i uljuljanost u nametnute okvire koje individualac ne može samostalno probiti jasan je pokazatelj manjka ambicioznosti i svijesti o vlastitoj vrijednosti.

Uostalom, i prvi cehovi u Srednjem vijeku su osnovani kako bi podigli poziciju na tržištu i kako bi obrtnici mogli postaviti višu cijenu jer su udruženi imali jaču pregovaračku snagu nego pojedinačno.

Da im je udruženje koje će komunicirati interese trenera prema javnosti krajnje potrebno najbolje pokazuju podaci. Prosječni mandat HNL trenera iznosi 263 dana, što jasno pokazuje da su potrošna roba i topovsko meso. Čak šest od sedam klubova koji su od početka dio Lige 10 u nekom je trenutku ponovo dovelo trenera koji je prethodno već bio u klubu i otpušten. Hrvatski treneri su, da se poslužimo naslovom kultnog stripa Giovannija Romaninija i Roberta Magnusa Raviole, Družina od vješala — u svakom trenutku mogu biti obješeni ili žrtvovani poput karnevalskog krnje.

Uostalom, pobrojite smjene trenera u HNL-u samo od početka ove sezone. U pripreme za aktualnu sezonu su krenuli Nenad Bjelica, Igor Bišćan, Siniša Oreščanin, Dino Skender, Sergej Jakirović, Goran Tomić, Samir Toplak, Ivica Sertić, Ivan Prelec i Borimir Perković. Jedini koji su ostali u klubu su Prelec i Tomić, s tim da nije nikakva tajna da Istra traži novog trenera.

Vrlo je vjerojatno da Jović i suosnivač Marko Kartelo sami neće moći napraviti dovoljno.

U prvih sedam dana od osnivanja Udruge ljudi su svojim članovima osigurali besplatne softvere za analizu utakmica, monitoring opterećenja na treningu i platformu za kreiranje vlastitog modela igre. Osim toga, razvijena je suradnja s odvjetničkim uredom koji daje pravnu podršku i savjetovanje za sve članove. Sve to je nevjerojatno puno, ali za puni smisao priče UHNT će trebati privući prvoligaške trenere i dobiti njihovu uključenost. To je ono što će strukovnom udruženju trenera dati legitimitet i medijsku pozornost. Zasad su podršku i članstvo dobili od Preleca, Jakirovića, Tomića i Hajdukova sportskog direktora Ivana Kepčije, ali ubrzo to trebaju napraviti i ostali ako je trenerima stvarno dovoljno stalo do svoje profesije.

Uzora ima dovoljno. Najbolji od njih je Hrvatska udruga Nogometni sindikat koja ima čitav niz akcija za nogometaše i koja se potvrdila kao jedan od ključnih faktora za stabilnost koju pruža igračima, ali primjera stranih trenerskih udruga koje organiziraju edukacije ima napretek. Treneri su nositelji razvoja hrvatskog nogometa. Bolji, lošiji, talentiraniji ili ljeniji, oni su ti koji obogaćuju domaću igru i stvaraju našu budućnost kroz oblikovanje igrača.

O tome u kakvom je stanju struka u Hrvatskoj najbolje govori to da je šef trenerske komisije čovjek koji nije trener i da udrugu trenera osniva čovjek koji radi u Norveškoj. Za sve domaće trenere to je poraz jer govori o tome koliko su neorganizirani i neambiciozni. Ali upravo zato je Udruga hrvatskih nogometnih trenera iznimno važna stvar, organizacija koja u našem nogometu može promijeniti stvari nabolje tako što će se izboriti za bolji status trenera.

Ako već ne mogu oni sami, možda ih pokrene netko iz Norveške.