Topnički dnevnici

Ekscentrik

Nekoć čuveni Raymond Domenech bio je i ostao malo žešća budala

Nastup Francuske na Svjetskom prvenstvu 2010. je bio toliki šok da je predsjednik Nicolas Sarkozy odmah nakon poraza od Južne Afrike dogovorio hitni sastanak s premijerom Francoisom Fillonom i ministricom zdravlja i sporta Roselyne Bachelot, a nakon toga je održao TV intervju u kojem se obratio javnosti kako bi smirio tenzije.

“Moja poruka nogometnom savezu jest da svi odgovorni moraju biti smijenjeni”, izjavio je Sarkozy u obraćanju javnosti. “Miješanje u vođenje nogometne reprezentacije nije posao predsjednika, ali mi smo na Svjetskom prvenstvu doživjeli nacionalnu sramotu, a to me se itekako tiče. Moj posao je da zaštitim Francusku i zato moram reagirati na ovo što se dogodilo. Krivci moraju preuzeti odgovornost i moj stav je da takvim ljudima vrata francuskog nogometa trebaju biti zauvijek zatvorena.”

Jedan od glavnih krivaca za blamažu u Africi bio je izbornik Raymond Domenech.

Za njega se Sarkozyjeva želja da nikad više ne radi u francuskom nogometu zamalo ostvarila. Domenech je, naravno, dobio otkaz čim se reprezentacija vratila u Francusku, a prijezir okoline je bio toliko jak da ga je osjećao i njegov četverogodišnji sin koji bio uvjeren da će mu otac završiti u zatvoru jer je morao napravio nešto strašno što on u svojoj glavici nije mogao precizno pojmiti, ali je itekako osjećao poglede kada bi s ocem išao u vrtić. Međutim, sve to je bilo potpuno očekivano. Ne možeš biti zadnji u grupi na Euru 2008. i dobiti povjerenje da nastaviš s radom, a onda dvije godine kasnije biti zadnji na Svjetskom prvenstvu. Takav ishod nužno vodi do otkaza, a i način na koji se Francuska raspala je prijezir postavljao kao normalnu ljudsku reakciju na ishod.

I kad je bio kreten i kad je bio vizionar, bio je potpuno siguran da je na pravom putu. Njegov najveći problem je ispalo to što ima potrebu biti u centru pažnje

Nije bilo očekivano to da Domenech stvarno više ne radi u nogometu. Obično se takve stvari s vremenom zaborave; trener odmori godinu dana, pa dođe već neki poziv. Ne iz klubova kojima bi se nadao da je ostvario rezultat u reprezentaciji, ali ipak netko ponudi nešto i čovjek prihvati jer mora nešto raditi. Ako već ne u Francuskoj gdje su rane svježe, onda negdje u Kini ili u Arabiji, možda u Americi, čisto da prođe malo vremena i da se dogodi nešto što će blamažu donekle pomesti pod tepih.

Uostalom, nije Domenech bio baš takva neznalica. Prije nego što je preuzeo seniorsku reprezentaciju čak je 11 godina vodio mladu selekciju, tako da su mu kroz ruke prošli gotovo svi talenti koje je Francuska imala. Aimé Jacquet, francuski izbornik iz 1998., Domenecha je vidio kao jednog od najtalentiranijih francuskih trenera i ključnog čovjeka u odrastanju jezgre igrača s kojima je on par godina kasnije osvojio Svjetsko prvenstvo.

Razlog tome leži u činjenici da je Domenech u puno elemenata nogometnog treninga bio debelo ispred svog vremena. Dok je u gotovo cijeloj Europi vladao ‘sovjetski’ stil rada koji se zasnivao na snazi, dugotrajnim treninzima i čeličnoj disciplini, Domenech je već 1993. treninge strukturirao onako kako se danas izvode.

Prva stvar mu je bila rad s loptom u malim prostorima koji proizvodi intenzitet akcija, mislio je da je to za nogomet korisnije nego marševi u kojima se u nekom srednjem tempu trči po 20-ak kilometara. Angažirao je asistente iz različitih sportova; s Thierryjem Henryjem je godinama radio gimnastički stručnjak, a kada je vidio kakav stil igre razvija Zinédine Zidane i koliko koristi gornji dio tijela za naslanjanje na suparnika dok dribla, u kamp je pozvao judo reprezentaciju kako bi poboljšao Zidaneovu snagu gornjeg dijela tijela, ali i da ispravi padove i smanji mogućnost ozljede ramena kada bi u driblingu dobio po nogama.

Brojni ljudi u francuskom nogometu su mu tada zamjerali način na koji radi. Išao je protiv struje, ponašao se drugačije nego se očekivalo od igrača koji iza sebe ima više od 400 nastupa u najboljim francuskim klubovima. Od takvih ljudi se očekivao tradicionalizam, držanje nekih vrijednosti i ponavljanje svega onoga što je njega dovelo u reprezentaciju; prvo kao igrača, a onda kao i trenera. Domenechova promjena metodologije rada se tumačila kao manjak poštovanja prema svima koji su njega odgajali na sasvim drugačiji način jer im indirektno govori da su u krivu, ali to njega nije pogađalo. On je samo gurao dalje onako kako je mislio da treba.

U suštini, Domenech je ekscentrik. Nekad to znači da je ispred svog vremena i da ima viziju stvari koju će svi prihvatiti tek 20-ak godina kasnije, a nekad to znači da je potpuna budala.

Primjer ovoga drugoga je to da je važne odluke donosio na temelju horoskopa. Robert Pirès je izostavljen s popisa za Euro 2008. jer je Domenech vjerovao da osobe rođene u znaku škorpiona rade protiv njega i zato ga je izostavio iz ozbiljnih kombinacija. Isto tako, Domenech je izbjegavao u obranu stavljati ljude koji su rođeni u znaku lava, jer je vjerovao da su oni skloni hvalisanju i isticanju samih sebe, a to nije dobra karakteristika za stopere koji se trebaju brinuti o momčadi.

Domenech nije vidio problem u tome. On je o svojim stavovima pričao otvoreno i bez imalo zadrške jer je duboko vjerovao u to što radi. I kad je bio kreten i kad je bio vizionar, bio je potpuno siguran da je na pravom putu.

Njegov najveći problem je ispalo to što ima potrebu biti u centru pažnje.

Nakon početnih poteškoća kada je preuzeo reprezentaciju i nakon što se jedva kvalificirao na Svjetsko prvenstvo 2006., Domenech je pozvao Zidanea, Claudea Makéléléa i Liliana Thurama, porazgovarao s njima i nagovorio ih da prekinu reprezentativnu mirovinu. S njima je već imao odnos, radio je s njima u mladoj reprezentaciji i znao je koliko će mu značiti u planovima koje je imao za Svjetsko prvenstvo. Bio je u pravu, veteranska prisutnost je bila ključna za ulazak Francuske u finale, ali Domenech ipak nije bio sretan.

Francuski mediji su naglasak stavljali upravo na Zidanea i na njegovu važnost za momčad, vraćali su se na 1998. i 2000., a Domenech je bio u drugom planu. Izjedalo ga je to što nitko ne priča o njemu, mučilo ga je zašto ga nitko ne hvali i za vrijeme samog turnira, točno nakon četvrtfinala, došao je u sukob sa Zidaneom. Izbornik i vođa reprezentacije su se posvađali do točke da više nisu razgovarali do kraja turnira, a samo zato jer je Domenech želio biti u centru pažnje i nije podnosio da se preskaču njegove zasluge za dobre igre, a u fokus stavljaju Zidaneove.

Uostalom, koliko je ovisan o tome da reflektor bude na njemu Domenech je najbolje pokazao nakon zadnje utakmice na Euru 2008. Francuska je bila u teškoj grupi s Italijom i Nizozemskom, a u zadnjem kolu je igrala u Zürichu s Talijanima za prolazak dalje. Andrea Pirlo i Daniele De Rossi su zabili za 2:0 i Italija je prošla u četvrtfinale, a u intervjuu uživo nakon susreta, dok je novinar francuske televizije postavljao pitanja o samoj utakmici, Domenech je iskoristio trenutak kako bi zaprosio svoju dugogodišnju djevojku. Ekscentrik je opet ispao budala.

Međutim, stvari su cijelo vrijeme nekako bile u ravnoteži. Domenech bi napravio neku svinjariju, ali bi onda nakon toga napravio dvije dobre stvari koje bi mu dale kredit kod šefova, pa bi napravio opet neku glupost, nakon čega bi napravio nešto dobro, pa bi se iskopala neka zasluga iz prošlosti. Sve je on to nekako držao pod kontrolom dok stvari nisu eskalirale u Južnoj Africi.

I to do točke nakon koje više nije bilo povratka.

Kako je Domenech napisao u autobiografiji Tout Seul — u prijevodu, “sve sam” ili “potpuno sam”, što je još jedan pokazatelj kako on ne misli da je napravio puno toga krivog — problem je bio u tome što više nije mogao podnijeti da su svi u reprezentaciji imali mišljenje o svemu. Od izbora kampa i početnih postava ili izbora taktike, pa sve do bizarnosti poput onoga što je taj dan za ručak. Nicolas Anelka je krenuo iznositi mišljenje na poluvremenu utakmice protiv Meksika, opsovao je Domenecha, a ovaj ga je poslao doma iz istih stopa.

Momčad se nakon toga raspala. Igrači su štrajkali i odbijali trenirati, ali to je jedino oko čega su se složili jer su bili i u teškim međusobnim sukobima. Sve Domenechove gluposti su u tom trenutku došle na naplatu, ali na njegova leđa su pale i godine loših odnosa u francuskom nogometu za koje on nije bio kriv. Od sistemskog rasizma unutar organizacije, preko klupskih prepirki, do egoističnih ispada zvijezda, sve se naguralo na Domenechova leđa, a to nije bilo pošteno.

Nakon što je prošla godina, pa još jedna, pa još jedna i nakon što je Domenech shvatio da ponude ne dolaze ni iz Francuske, ni iz Kine ili iz Arabije, odlučio je napisati knjigu. Autobiografija je ionako služila samo kao ispušni ventil; Domenech je nakratko opet došao u centar pozornosti, ali primarno je bilo da se obračuna sa svima. Nije to bio plod njegove ekscentričnosti, bio je to plod nemoći. Popljuvao je svakoga koga je stigao; Tout Seul je samo ukoričeni primjerak svih uvreda koje je Domenech godinama želio sasuti svima u lice, ali nije imao platformu za to.

Kada je knjiga izašla, činilo se da će se kako će se Sarkozyjeva želja da Domenech nikad više ne radi u francuskom nogometu zaista ostvariti. Svi s imalo utjecaja u francuskom nogometu bili su protiv njega. Kvragu, sam predsjednik države je bio protiv njega. Iza sebe je imao blamažu koja je okarakterizirana kao nacionalna sramota, nekoliko godina nije uopće radio i bio je izoliran na margine, a onda je odlučio nagaziti na žuljeve i zamjeriti se apsolutno svima. Lako to što je ekscentrik i što su mu neke metode čudne, ali tko će više takvu budaletinu, ovisnu o tome da bude u centru pozornosti, pozvati da radi u klubu?

Činilo se da će Domenech biti osuđen na reality showove u kojima rado sudjeluje i povremene intervjue na kojima će izbacivati vlastite frustracije kako bi zadržao barem minimum medijske relevantnosti, a onda ga je 26. prosinca Nantes uzeo za novog trenera. Iz vedra neba. Nije radio 10 godina i vrijeme je provodio tako da je tražio s kim će se posvađati, a onda je stigao poziv iz Nantesa. Novi trener je Raymond Domenech.

Što su točno u Nantesu mislili, to je teško razumjeti. No, što god da su planirali, nije upalilo. Domenech je izdržao malo više od mjesec dana, dobio je nogu ovaj tjedan nakon što je izgubio od Lillea. U osam utakmica na klupi nije izborio nijednu pobjedu. Ali Domenechu to vjerojatno nije važno. On je takav lik da mu je vjerojatno jedino bitno da Sarkozy nije bio u pravu. Ipak je mu je u svojoj knjizi obećao da će opet raditi u francuskom nogometu i svoje je obećanje ispunio.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.