Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Elastico, oružje majstora

Najuzvišenija forma driblinga koja suparniku uzima dušu

Velika većina vještina u nogometu postoji oduvijek. Sport se razvijao sam od sebe, a onda su se i vještine razvijale organski. Dodavanja, udarci, driblinzi — sve se to pojavljivalo samo od sebe bez da precizno možemo reći tko i kada je nešto izmislio ili usavršio. Ipak, tu i tamo se dogodi da se pojavi nešto toliko novo i toliko različito od svega što je postojalo prije da se zapamti ime onoga tko je taj potez izmislio. Kad se to dogodi, onda možete biti sigurni da se radi o nečem jako posebnom.

Sérgio Echigo je bio obično dijete koje je odraslo u São Paulu, a biti običan 1950-ih godina je značilo igrati nogomet. Ipak, Sérgio nije bio baš toliko običan.

Njegovi roditelji su bili Japanci koji su iselili u Brazil za vrijeme masovnih migracija između dvaju svjetskih ratova. Danas u Brazilu živi najveća populacija Japanaca izvan Japana, a između 1918. i 1940. u Brazil se iz Japana naselilo oko 165.000 ljudi, od čega 75 posto baš u São Paulo. U tom kontekstu, mali Japanac u Brazilu nije bio toliko neviđeno čudo, ali Sérgio Echigo se svojim izgledom i kulturom koju su mu usadili roditelji ipak razlikovao od svojih vršnjaka. Osjećao se odbačenim, a najbolji način da se stvarno uklopi bio je nogomet.

Echigo je zato bio maksimalno posvećen lopti. Trenirao je po sedam sati dnevno, bježao je iz škole kako bi igrao nogomet na ulici, a navečer se iskradao iz kuće kako bi dodatno vježbao u polju iza kuće. Nogomet je bio njegov način integracije; biti najbolji nogometaš za malog Sérgija je značilo biti prihvaćen i kao svi drugi. Zapravo, značilo je biti bolji od svih drugih, značilo je biti uzor. Njegova profesionalna karijera nije bila pretjerano zapažena niti se danas mogu pogledati snimke njegovih utakmica. Međutim, prema onome što je zapisano, Sérgio Echigo je imao reputaciju odličnog tehničara koji se nije bojao batina i to je bilo dovoljno da kao klinac dobije šansu u Corinthiansu. Na kraju krajeva, biti dobar nogometaš ljudima najčešće znači biti dobar tehničar i dribler.

Sérgio Echigo je izumio elastico zato što mu je trebao, Rivellino i Ronaldo su ga koristili jer je bio efikasan, a Ronaldinho samo zato što je mogao

Echigo je ubrzo shvatio kako je Corinthians ipak ozbiljnija sredina od one na kakvu je navikao i da tu ne može driblati ljude onako kako je to radio dotad. Brazil je tada bio možda i najbolja liga na svijetu i jednostavno nije išlo — jer koliko god da je njegov osjećaj za loptu bio razvijen do savršenstva, ondje su svi bili brži od njega; kad bi otišao u jednu stranu, bez obzira na to koliko dobro kontrolirao loptu, obično bi ga stigli. Zato je Echigo odlučio dodatno raditi na sebi i popraviti to što ne valja.

Garrincha i Pelé su bili najbolji igrači u to vrijeme i Sérgio Echigo je odlučio proučavati i jednog i drugog. Došao je da zaključka kako Garrincha čuvara lomi tako da loptu vodi unutrašnjim dijelom kopačke prema unutra i onda se brzo izbaci van kako bi prošao čovjeka, a Pelé loptu najčešće vodi vanjskim dijelom i onda, kao dio varke, mijenja smjer kretanja kako bi suparnika prošao s unutrašnje strane. Echigo je već odavno probao i jedno i drugo. Na nižoj razini je ubijao suparnike takvim driblingom, ali ovdje naprosto nije išlo, barem ne na razini potrebnoj da bude glavni igrač Corinthiansa. Loptu je mogao kontrolirati jednako dobro, ali Garrincha i Pelé su bili brži i čvršći na nogama, tako da je on, tamo gdje su oni prolazili, gubio lopte.

Kako bi kompenzirao svoje nedostatke, sve što mu je ostalo je bilo spojiti ono što su radili Garrincha i Pelé u jedan potez. U trenutku inspiracije, Echigo je odlučio kombinirati obje metode vođenja lopte i suparnika proći tako što će istovremeno driblati i unutrašnjim i vanjskim dijelom kopačke.

To je trenutak kada je rođen elastico.

Nogomet je kompleksan sport, a upravo je dribling najčišći oblik igre u njemu. Sva kompleksnost se privremeno isključuje, odjednom ne postoji ništa osim napadača i obrambenog igrača koji na nekoliko trenutaka ostaju sami na svijetu. Njih dvojica i lopta: kolektivni sport se odjednom pretvori u individualni dvoboj kroz igru. Čovjek na čovjeka, sukob dvojice koji pokušavaju nadmudriti i prevariti onog drugog, jednako kao djeca na ulici.

Dribling nastaje iz potrebe. Zato što ne postoji brže, jednostavnije i efikasnije rješenje. Dok se Sérgio Echigo u Corinthiansu nije susreo s jačima i bržima od sebe, nije trebao improvizirati. Kad je došao u situaciju da ono što poznaje više ne prolazi, morao se snaći i pronaći trik kojim može dobiti individualni dvoboj i pokazati svoju vrijednost.

U neku ruku, dribling možete gledati kao iskonsku potrebu da se preživi.

Ne možete igrati ako gubite lopte niti možete igrati ako vas prolaze, morate se boriti. Svaki izgubljeni duel u driblingu uzima komadić duše, ostavlja vas samima — jer onda kad se iz nogometa isključila sva kompleksnost i sva snaga kolektiva, vi osobno ste ti koji ste izgubili. A nogomet je nemilosrdan, on je sredstvo integracije jedino ako pobjeđujete i ako ste dobri.

Dribling je oružje majstora, a Sérgio Echigo je elasticom postigao njegovu najuzvišeniju formu. Trik koji je toliko savršeno pokvaren i varka u kojoj noge i tijelo rade sasvim različite stvari.

Nakon što je na treningu pokazao novi dribling koji je izmislio, suigrači su ostali šokirani jer nikad prije nisu vidjeli nešto takvo. Garrincha, Pelé, Mário Zagallo, svi su oni dominirali ligom, ali nitko nije napravio nešto slično onome što im je pokazao Echigo. Među suigračima je bio i Roberto Rivellino, tek nekoliko mjeseci mlađi od Echiga. Međutim, Rivellino je bio talentiraniji igrač. Bio je brži, jači, okretniji i bolje je procesuirao stvari koje je vidio oko sebe. Echigo je svoj tehnički kapacitet treningom ispunio do kraja, ali Rivellino je i tu bio talentiraniji, imao je mekšu nogu i neusporedivo više kinestetičkog osjećaja kojeg je mogao razviti da je trebalo. A kad se upoznao s novim driblingom, odjednom je zatrebalo.

Uzeo je elastico i doveo ga je na još višu razinu. Rivellino je bio majstor, a elastico je bilo njegovo oružje koje je pokazao svijetu i po kojem su ga ljudi prepoznavali. Oružje zbog kojeg su mu se divili. Nevjerojatno je teško izvesti elastico, a posebno ga je teško izvesti u trku. Rivellino je to radio nestvarno savršeno. Lopta mu se lijepila za nogu i kad nije mogao proći na uobičajen jednostavan način, uvijek je imao elastico kojim je lomio suparnike i uzimao im dušu.

Ronaldo Luís Nazário de Lima je bio sličan Rivellinu. Često je koristio elastico i to u punoj brzini, kao oružje kojima je prolazio suparnike u pravocrtnom kretanju kako bi čim prije došao do gola. Rivellino i Ronaldo su željeli da dribling bude svrsishodan. Prolazili su, driblali i ulazili u individualne duele, ali njihov cilj je bio pragmatično stvaranje viška i zabijanje gola.

Onaj tko je stvarno uzimao dušu obrambenim igračima bio je Ronaldinho.

Sérgio Echigo je izumio elastico zato što mu je trebao, Rivellino i Ronaldo su ga koristili jer je bio efikasan, a Ronaldinho samo zato što je mogao. On je tu osnovnu svrhu driblinga koji nastaje iz potrebe digao na sasvim drugu razinu. Njemu je nogomet stvarno bio igra, njemu je dribling bio individualni sukob sa suparnikom, a elastico je bio način da pokaže koliko je dobar. On je driblingu dodao dozu estetike koja je obično klizila u pretjerivanje. Pretjerivanje, jer njegov dribling je često bio nepotreban u kontekstu logike igre. Postojala su bolja i efikasnija rješenja koja su bila pragmatičnija za momčad, ali Ronaldinho je želio pokazati da može.

Da, Ronaldinho je bio zaigran i bio je zabavljač, ali je prije svega bio drzak. Lopta kroz noge, gledanje na drugu stranu od one koju dodaje, ples oko lopte, dribling u mjestu. Ronaldinho je uzimao dušu tako što je slao poruku da je bolji od drugih. I bio je bolji, a elastico je koristio kao dokaz svoje superiornosti, na njega se odlučivao kad je htio ostaviti najveći dojam.

Uostalom, to je i prirodno. U sportu u kojem sve stane kad dvojica igrača uđu u dvoboj, dribling je oružje majstora, a elastico je njegova najuzvišenija forma rezervirana samo za one najbolje, vještina toliko posebna da točno znamo tko ju je i kada izmislio.