Međutim, i taj put ima svoju logiku, dobre i loše poteze.

Istinska vrijednost većine tih poteza ovisi o kontekstu etape u kojoj se klub nalazi. Prije dvije ili tri godine bilo je racionalno kockati se s igračima kao što su Márkó Futács, Hamza Barry, Hysen Memolla ili Savvas Gentsoglou. Točka razvoja u kojoj se Hajduk nalazio je uvjetovala takvo poslovanje. Nije bilo novca za kupovanje dokazanih igrača, niti je bilo formiranih igrača iz omladinske škole kojima se moglo popunjavati kadar prve momčadi. U nabadanju vrijednosti na neočekivanim mjestima, u tom svojevrsnom Hajdukovom moneyballu kojem je cilj bio pronaći kvalitetnog igrača za minimalni novac, Futács i Barry su dobri poslovi, a Ignacio Maganto jeftin kolateralni trošak.

U nekom normalnom svijetu, cijepljenom od konteksta i ograničavajućih okolnosti zbilje, Memolla nije vrijednost za Hajduk. To valjda nikome nije sporno. Isto tako, Memolla je bio dobar posao jer u tom trenutku Hajduk nije imao boljeg u vlastitim redovima niti je na domaćem tržištu mogao doći do igrača slične vrijednosti za sličan novac. Takav pristup tržištu uvjetuje nogometna ekonomija, za razliku od paušalnih ocjena kako takvih ima u svakom splitskom kvartu.

Međutim, etape se prerastaju i dolazi se do novih izazova. Tako je Hajduk ušao u fazu u kojoj može platiti odštetu za igrača i dati nositeljima ugovor u rangu onoga što imaju igrači u Rijeci. I tu su se dogodile pogreške. Igrač za kojeg je plaćena odšteta je Steliano Filip, koji se ne može nametnuti treneru, a najskuplji igrač momčadi je Mijo Caktaš.

Istinska potvrda samoodrživosti bit će trenutak kad se logična rješenja počnu tražiti unutar vlastitog pogona. Kako igračka, tako i trenerska

U nekom normalnom svijetu, cijepljenom od konteksta i ograničavajućih okolnosti zbilje, Caktaš je vrijednost za Hajduk. To valjda nikome nije sporno. Isto tako, Caktaš nije dobar posao u ovom trenutku jer je dobio veliki ugovor na dugi vremenski period bez da je ono što momčad treba. Njegova kvaliteta nije upitna, neće na kraju biti niti statistika jer će opet zabiti dovoljno golova, ali njegove igračke karakteristike nisu prilagođene onome što traži sustav igre trenera Željka Kopića. Jednako kao što je Josip Radošević bio idealan komadić mozaika za igru trenera Joana Carrilla, ali je postao višak jer se nije snalazio u Kopićevim zadacima. Hajduku treba kreator koji će biti ili nadprosječan dodavač lopte ili jako dobar dribler, a Mijo Caktaš nije nijedno. Zato su, nakon što je dobro odrađena jedna faza, u drugoj povučeni neki zbilja loši potezi koji se sada trebaju popravljati.

Sreća je za Hajduk je što se etape brzo prerastaju i što novi izazovi donose priliku da se isprave napravljene pogreške. Nogomet je sport koji se igra jako brzo. I zato je debi Ante Palaverse u sinoćnjoj utakmici protiv sofijske Slavije i njegov ulazak u prvu momčad simbolički početak nove etape u koju je ušao Hajduk. Nakon godina rada, sad je vrijeme da se pokaže samoodrživost i krene u početak odrastanja koje tek treba kulminirati rezultatom. Ali treba postaviti temelje za taj rezultat.

I zato je upravo Ante Palaversa izvrsna metafora za situaciju u kojoj se nalazi Hajduk.

U prvih desetak minuta Palaversa je podijelio nekoliko fantastičnih dijagonala kao naznaku svog potencijala. Već sada je spreman klinički odrađivati dodavanja, kao što je to radio na pripremnim utakmicama, najviše protiv Rudara. Otporan je na presing, već sada može razbiti suparničke linije okomitim dodavanjem i diktirati ritam serijom kratkih dodavanja, prebacivati težište igre dijagonalama. Isto tako, Slavija je do svoje najbolje prilike došla nakon što je presječeno okomito dodavanje koje je Palaversa uputio prema naprijed kad za to nije bilo vrijeme jer Hajduk nije bio spreman na osiguravanje defenzivne tranzicije.

I to je to, to je ono na što Hajduk mora proći. Palaversa je takav igrač, ponudit će naznake genijalnosti, ali će i griješiti toliko da će suparniku stvarati šanse. To je proces učenja, etapa koja se mora proći i kako bi realizirao svoj potencijal i oblikovao se u vrhunskog igrača. Da bi do toga došao, trebat će strpljenja, ali to je, uostalom, plan od samog početka.

Sve dosad, sve ove etape su bile priprema za ovo. Cijeli rad svih ljudi u Hajduku koji su preuzeli konce kad je klub visio o niti, od Marina Brbića i svih drugih, vodio je u jednu točku – eru samoodrživosti koju je simbolički započeo Palaversa. I s njim Michele Šego, a sutra Jurica Bajić, Jakov Blagaić, Ivan Brnić ili Ivan Ćubelić.

Treba jasno reći: Palaversa nije vrhunski igrač, ali to može postati ako bude strpljenja. Na tri genijalne dijagonale će doći greška koju neki idući put Josip Posavec neće iščupati. Isto tako, treba jasno reći: Hajduk ni ove godine neće osvojiti naslov, ali ga može osvojiti za dvije godine ako bude strpljenja. Netko to treba iskomunicirati, postaviti jasne etape i ciljeve na putu do naslova. I na kraju krajeva, reći da to sigurno neće biti ove godine i reći kada hoće.

Jer koliko god strpljenje bilo rijedak resurs na planetu Hajduk, na putu koji je Hajduk izabrao nema i ne može biti prečica. Dapače, sada su pogreške opasnije nego ikad prije.

Svaka etapa razvoja nosi svoje zadatke i izazove, potpuno drugačiju logiku po kojom se vrednuju potezi. Ako je Mirko Ivanovski u klubu, koliko će minuta kao čisti napadač dobiti Šego? Jer Hajduku u ovom trenutku treba Šego koji uči i koji griješi. Ako su Memolla i Savvas imali smisla prije dvije ili tri godine, danas dovođenje Bože Mikulića ili Dina Beširovića nema smisla. To je nepotrebno gomilanje ugovora i gušenje prostora za igrače koji su stasali kroz omladinski pogon kluba. Uostalom, to su igrači koji su odgajani zadnje tri godine da bi se došlo u fazu samoodrživosti i da ne bi trebalo dovoditi nikoga sa strane koji će popunjavati redove. Za razliku od vremena prije tri sezone, danas takve igrače može stvoriti i sam Hajduk.

Ista je stvar i s trenerima. Ne može se više događati da trenera koji gaji agresivni stil igranja na drugu loptu s kompaktnom sredinom i usko postavljenim bekovima zamijeni novi trener koji igra pozicijski nogomet i kojem bekovi idu na poziciju krila. Jednostavno, nema smisla tolika promjena u logici igre jer onda dođeš u situaciju u kojoj ti je drugi najskuplji igrač u momčadi višak jer više nije prilagođen tvom stilu igre. Treneri su dio sustava i zato treba ozbiljno računati da im se daju dugoročni ugovori i da se prati logika napretka.

Prilog tome su pripremne utakmice koje su pokazale da Hajduk stvara kadar kojim može popunjavati rupe. Hajduku više ne treba Memolla jer ima Domagoja Bradarića kao kvalitetnu opciju za lijevog beka. Hajduku danas ne treba Savvas jer u sredini terena su Darko Nejašmić i Stanko Jurić pokazali kako bolje shvaćaju igru i efikasnije izvršavaju zadatke nego prvotimci. Pokazali su kako su školovani igrači i to je znak sustavnog rada.

Međutim, iza tog sustavnog rada stoje imena i prezimena ljudi koji nose taj sustav. Jednako kao što se Nejašmić nameće kao logično rješenje za zamjenu Savvasu i legitimnog prvotimca kojem trebaju minute za razvoj, tako se za idućeg trenera Hajduka nameće Siniša Oreščanin, jer on je taj koji je kroz kadete i drugu momčad u dvije godine stvorio tako školovane igrače koji uspijevaju prebaciti ograničenja svog talenta. Iza njega onda Mario Despotović i ostatak ekipe koju je okupio Krešimir Gojun i koja zna što radi. Stoga će istinska potvrda da dosadašnji rad ima smisla i da je Hajduk zapravo ušao u eru samoodrživosti biti trenutak kad se logična rješenja počnu tražiti unutar vlastitog pogona. Kako igračka, tako i trenerska.

Na Poljudu se na utakmici protiv neatraktivnog protivnika skupilo preko 26.000 ljudi. Hajduk ima obvezu prema tim ljudima. Ima obavezu ambicije i rezultata, ali i obvezu odgovornosti.

Na rezultat prve momčadi utječe puno stvari koje se događaju iza kulisa te momčadi i ona je tek završni produkt dobrog rada. Ili izostaje zbog lošeg rada. I zbog 26.000 ljudi na stadionu netko je odgovoran za to što danas Hajduk ima više od 40 igrača pod profesionalnim ugovorom i za to što se dovode popune na mjesta koja mogu zauzeti Hajdukovi produkti koji nisu postojali prije tri godine. Danas to nije potrebno. Na kraju krajeva, netko je odgovoran za to što je travnjak izgledao onako i za to što nije planirano na vrijeme kako bi prva momčad imala najbolje uvjete za uspjeh. Netko je odgovoran i zato što izostaju reakcije na maliciozne ispade novinarskih bardova. Postoje segmenti kluba koji funkcioniraju, a postoje segmenti koji nisu na razini Hajduka i to se jasno vidi.

Jer kad se stvari poslože i kad se krene raditi kako treba onda se dobije sustav kojem je produkt Ante Palaversa. Kad se stvari ne poslože, onda taj Palaversa igra na njivi.