Nakon utakmice u Harkivu u kojoj je remizirao sa Šahtarom, Dinamo je imao čak 82,05 posto šanse za osvajanje minimalno trećeg mjesta i prezimljavanje u Europi. Do tog podatka došli smo tisućama kompjuterskih simulacija na temelju ELO ratinga u našem Laboratoriju, ali čak i obični laički dojam je govorio istu stvar. Dinamo je izgledao jako dobro; razbio je Atalantu doma i protiv Šahtara je remizirao u gostima s 2:2, što obično daje dobru podlogu za bolji međusobni omjer na kraju, a protiv Manchester Cityja je varirao od davljenika do stabilne momčadi, ali generalno gledano se nije osramotio.
Iz te perspektive, to što je Dinamo na kraju završio kao četvrti može biti shvaćeno kao veliko razočaranje. Dinamo je naprosto bio toliko blizu cilja nakon trećeg kola da je čak i matematika bila debelo na njegovoj strani. Protiv Šahtara u Zagrebu je imao sve u svojim rukama, bio je jednom nogom u knockout fazi Lige prvaka i samo ga je malo koncentracije u završnici utakmice dijelilo do najvećeg uspjeha u zadnjih 40-ak godina. No, umjesto ulaska u raj i povijesnog uspjeha, Dinamu se dogodila katastrofa i potpuni raspad u zadnjih pet minuta. Dogodilo se epsko prosipanje već gotove pobjede kojom je Dinamo mogao potvrditi plasman u drugi krug Lige prvaka.
Tu treba istaknuti nešto jako zanimljivo. Nenad Bjelica je sve negativne osjećaje nakon takvog poraza projicirao na VAR i suđenje. Vjerojatno to nije napravio namjerno, ali na taj način je skinuo pritisak sa svojih igrača i fokus preusmjerio na drugu stranu kako bi momčad dobila mir. Realno, bio je to velik udarac na samopouzdanje momčadi, ali Bjelica ga je svojim nastupom nakon utakmice amortizirao i pozornost odvukao od onoga što se dogodilo u sudačkoj nadoknadi maksimirske utakmice protiv Šahtara.
Olmo je spreman za idući korak. Vjerojatno se nečemu sličnom nada i Bruno Petković i to je za Bjelicu možda i veći problem
Međutim, čak i tada se nastavak natjecanja u Europskoj ligi činio kao utješna nagrada koju je Dinamo gotovo osigurao. Nagrada bez koje je — u raspletu za koji je bilo manje od 20 posto šanse da se dogodi — na kraju ostao. I kad se pogledaju činjenice i propuštene prilike, sasvim je logično da postoji razočaranje jer Dinamo je ostao bez onoga što je već imao u rukama dobrim dijelom i zbog nesreće. Uostalom, Dinamo ima bolju gol razliku i od Šahtara i od Atalante koji su završili ispred njega. Ima pet bodova, a u Europsku ligu se ove godine iz Lige prvaka ulazilo i sa samo tri osvojena boda.
“Jučer smo pali. Danas se dižemo još jači. To je život, to je nogomet. Hvala našim navijačima na svemu”, napisao je Dani Olmo na Twitteru nakon utakmice protiv Cityja.
Jasno je da Olmo ima ljude koji su to napisali za njega. Danas svaki ozbiljan nogometaš, a Olmo to svakako jest i svojim talentom i iskustvom koje iza sebe ima njegov otac Miquel, ovisi o mašineriji koja radi u pozadini, o ljudima koji se brinu o imidžu i sastavljaju ovakve statuse kao poruke javnosti s kojom izravno komuniciraju.
No, kad se povuče crta, Olmo je u pravu. To je nogomet i Dinamo je usprkos ispadanju imao jako dobru europsku epizodu. Da, završio je kao četvrti i završava europsku priču za ovu sezonu, ali u svim relevantnim parametrima je Bjeličina momčad odradila osjetno bolji posao u Europi nego prošle sezone. Suparnici su bili teži, momčad je bila više testirana, a statistički podaci nisu u padu. Dinamo je dolazio u zadnju trećinu otprilike jednako koliko i u prošloj sezoni kad je igrao Europsku ligu, dobivao je više duela, imao je više driblinga i pokazao je sposobnost da bude defenzivno stabilan.
Pitanje je samo što nosi budućnost.
Scenarij u kojem ćemo i u idućoj sezoni gledati Olma u Dinamu spada u domenu znanstvene fantastike. Kroz ovu sezonu Lige prvaka i poziv u španjolsku reprezentaciju čovjek je napravio potpunu afirmaciju i vrijeme mu je da napravi korak dalje. HNL je odavno prerastao, spojio je fine tehničke karakteristike, dobar pregled igre i solidne fizičke kapacitete s fantastičnim navikama u igri koje je donio sa sobom iz Barcelone, gdje je odgojen kroz konstantno kretanje u svrhu traženja prostora i nuđenje za kratka dodavanja. Može stvoriti višak u zadnjoj trećini kroz dribling ili dodavanje, može pomoći momčadi u izgradnji napada, a — za razliku od Ante Ćorića ili Alena Halilovića — može izdržati duel i u obrani odrađuje puno više od čistog statiranja. I uz sve to, bio je konstantan, bez amplituda kroz koje prolaze mladi igrači.
Ovo što smo imali prilike gledati u HNL-u tek je početak njegova razvojnog puta prema svjetskoj eliti. U Ligi prvaka je potvrdio svoje domete, a gol Cityju iz voleja i činjenica da zauzima šesto mjesto na ljestvici driblera govore kako je spreman za idući korak.
Vjerojatno se nečemu sličnom nada i Bruno Petković i to je za Bjelicu možda i veći problem. Od 32 utakmice koliko je Dinamo odigrao ove sezone, Petković je propustio samo Inter, Istru i Goricu u prvenstvu te Opatiju u Kupu. Njegova kvaliteta da igra leđima okrenut suparničkom golu i da razigrava suigrače ključni je aspekt Dinamova napada, a sposobnost da odigra 30-ak ili čak i više duela po utakmici je impresivna. Uostalom, Petković je uvjerljivo prvi po osvojenim duelima u grupnoj fazi Lige prvaka. Samo da dobijete osjećaj koliko je to impresivno, Petković je u grupnoj fazi imao 63 osvojena duela, a najbolji svjetski napadači poput Roberta Lewandowskog i Edena Hazarda, ili fizički moćni špicevi poput Lautara Martíneza ili Álvara Morate, imaju svega 30 dobivenih duela.
Dinamo neće biti u financijskoj stisci da mora prodati Petkovića, pogotovo nakon Olmova transfera. Međutim, nakon što igrač okusi Ligu prvaka i navikne se na određenu razinu, teško je prilagoditi se HNL-u i pronaći motivaciju za igranje u domaćoj ligi. U tom kontekstu, ako dođe ponuda za Petkovića — a doći će, jer ove brojke ne mogu ostati neprepoznate — i ako Petković bude insistirao na odlasku, Dinamo upada u ozbiljne probleme.
Bjelica bi tako ostao bez dvojice najvažnijih igrača u momčadi. Sistemski su obojica bili iznimno važni, ali kod njih je ključna bila sposobnost da individualnom kvalitetom u izravnim duelima stvaraju prednost. Na taj način je Dinamo imao luksuz puno više koncentracije ostavljati za fazu obrane i mehanizme prilagođavati branjenju vlastitih vrata, računajući na Olma i Petkovića i njihovu sposobnost da kreiraju izvan sistema, bez pomoći momčadskih mehanizama.
Odu li obojica, ova će sezona još više djelovati kao propuštena prilika.
Trener je amortizirao pritisak i skinuo fokus sa zadnjih pet minuta utakmice protiv Šahtara tako da razočaranje time što Dinamo nije dohvatio niti Europsku ligu nije toliko veliko, ali možda će tek naknadno doći do izražaja koliko je nevjerojatno blizu bio ogromnog uspjeha u prilično teškoj grupi i koliko će to biti teško ponoviti u budućnosti.
