Sezona je još uvijek mlada i puno se toga treba presložiti, a onda nije toliko rijetko da momčad koja je objektivno četvrta krene lošije i malo propadne na tablici. To ‘malo’ je zapravo puno jer u domaćem prvenstvu nastupa samo 10 momčadi, ali takve stvari se događaju. Prošle sezone je Tottenham u jednom trenutku držao 11. mjesto Premier lige, pa je promijenio trenera i ipak se popeo u Ligu prvaka. Na kraju krajeva, uzorak je još uvijek toliko mali da slučajnost kod jedne stative, drugačije odbijene lopte ili dva centimetra na VAR-u može značiti nekoliko mjesta gore ili dolje. Gorica, primjerice, ima utakmicu manje, oštećena je za jedanaesterac u ranoj fazi susreta s Varaždinom, primila je gol u 93. protiv Dinama, a protiv Slavena i Šibenika je imala pogođen okvir gola. Uz malo sreće, umjesto devetog je s istom igrom mogla držati četvrto ili peto mjesto.

Međutim, kod Rijeke je sasvim druga priča. Rijeka igra najgori nogomet u ligi i zadnje mjesto na tablici nije plod spleta okolnosti nego realni pokazatelj stanja u kojem se momčad nalazi.

Rijekina igra stilom podsjeća na onu s početka 1990-ih. Takav nogomet više ne prolazi

“Osnova je vraćanje mentaliteta i karaktera, prepoznatljivosti momčadi. To je baza od koje moramo krenuti”, definirao je problem Serse Cosmi prije utakmice s Hajdukom, osvrćući se na iskustvo koje je imao na svom debiju protiv Osijeka. “Rijeka jednostavno ne može igrati na ovoj razini na kojoj sada igra. Sve ovo je premalo i moramo dignuti mentalno stanje momčadi, natjecateljski naboj i samopouzdanje. I to ne malo, nego jako puno.”

Najbolja ilustracija onoga o čemu Cosmi priča dogodila se negdje oko 80. minute utakmice protiv Hajduka. Marco Fossati je leđima okrenut suparničkom golu prilazio zadnjoj liniji. Primio je loptu od Chidozieja Awaziema i odmah ju je proslijedio natrag Stefanu Simiću. Kad mu je Simić iz prve ponovo vratio loptu, Fossati je stao i počeo se okretati oko sebe, kao da ne može povjerovati da ga nitko ne napada. Rijeka je u tom trenutku gubila 2:0. Utakmica je išla kraju, Hajduk je dominirao cijelo vrijeme i bilo je jasno da su gostima šanse samo teoretske. Ali svejedno je ostalo 15-ak minuta u kojima je Rijeka mogla pokušati nešto napraviti. To je i Fossati očekivao; logično je pretpostaviti da će momčad koja gubi i koja više nema što čuvati u 80. minuti puhati za vratom suparničkom zadnjem veznom u situaciji koja je idealna za staviti ga pod pritisak.

To je razlog zašto Rijeka igra najgori nogomet u ligi: njena je igra potpuno bez pritiska. Momčadi u HNL-u suparnicima prosječno dopuštaju 11,38 uzastopna dodavanja izvan vlastite obrambene trećine prije nego što naprave neku defenzivnu radnju — bio to duel, start ili pokušaj presijecanja lopte. Rijeka je Hajduku na Poljudu dopustila prosječno 24,27 povezanih dodavanja u izgradnji napada. Stisnula se u svojih 30-ak metara, pustila je Hajduk da igra i pokušala se obraniti u toj zoni. Dajte Hajduku mir da spoji 20-ak dodavanja u organizaciji napada i samo je pitanje vremena kad će stvoriti višak i kada će Marko Livaja ili netko drugi probiti obranu dobrim dodavanjem.

Rijekina igra stilom podsjeća na onu s početka 1990-ih. Takav nogomet više ne prolazi. Staromodan je, neefikasan i suparničke se momčadi dobro nose s takvim pristupom.

Presing brojke u HNL-u prate trendove koji se događaju u europskim ligama i potpuno su usporedive s natjecanjima koje su odmah iza liga Petice, poput nizozemske, belgijske ili švicarske lige. Od trenutka kada su postavljeni hibridni travnjaci, domaći je nogomet brži i gledamo puno više presing akcija nego prije.

Jedina iznimka je Rijeka.

Pogledamo li presing akcije u dosad odigrane 44 utakmice, u četiri od pet nastupa momčadi s najmanje pritiska na suparnika riječ je upravo o Rijeci. Nakon odigrane četvrtine prvenstva Rijeka je momčad s najmanje osvojenih posjeda u sredini terena — presječenih ili oduzetih lopti u izravnom duelu ili pokupljenih ‘ničijih’ lopti. Rijeka, koja je prošle sezone pod Goranom Tomićem igrala najbrži i najaktivniji nogomet u ligi, danas čeka duboko na svojoj polovici i igra nevjerojatno pasivan nogomet, a to u HNL-u više ne prolazi. Ako suparničkim veznjacima ostaviš dovoljno mjesta i vremena na lopti, onda je jedino pitanje kada će pronaći dobitnu kombinaciju.

Nedostatak presinga ne utječe samo na obranu. Da, sloboda koju Rijeka daje suparničkim igračima olakšava organizaciju napada i stavlja užu obranu pod opterećenje, ali kad Rijeka oduzme loptu u svojih 30-ak metara, suparnički gol je predaleko da bi ga se ugrozilo u kontranapadu. Duboka obrana ograničava i napad jer je početna točka preloša, a izravna posljedica je to da Rijeka ima najmanje progresivnih dodavanja u cijeloj ligi. To je logično jer ako suparniku dopustiš mir u organizaciji, onda se cijela njegova momčad preseli na tvoju polovicu. Kada je na tvojoj polovici, onda je tu da te pritisne i da ti je ponovno oduzme čak i nakon što osvojiš loptu. Sve što ti preostaje je napucati je daleko na drugu polovicu, a tu nije baš realna šansa da ćeš doći do nje.

To je ono što Rijeka radi — brani se duboko na svojoj polovici i napucava loptu daleko naprijed. Ondje ne uspijeva osvojiti loptu, ne uspijeva izaći i onda je ponovo osuđena na to da se brani sve dok ne popusti koncentracija i dok suparnik ne zabije gol.

To je za Rijeku puno veći problem od zadnjeg mjesta. Ovo što Rijeka igra vrijeme je davno pregazilo i to ne može donijeti rezultat. Cosmi na raspolaganju ima momčad koju prvo treba psihički protresti, pa zatim pretresti njene nogometne kvalitete i izvući nešto iz bućkuriša koji su Damir Mišković i Robert Palikuča ovog ljeta smućkali jer Rijeka ipak ima kvalitetu. Ali nema igru.

I najlakše je okriviti fizičku spremu. To je standardna reakcija u ovakvim situacijama. No, nije da Rijeka padne u nastavku — ona igra ovako i u prvoj i u 80. minuti, što pokazuje da nije problem samo u kondiciji. Problem je puno dublji i Cosmi će zaista morati vratiti karakter momčadi jer ovo što Rijeka igra je daleko najgori nogomet u ligi.

Deset utakmica bez pobjede i fenjer koji drži nisu slučajnost nego posljedica pasivne i zastarjele igre.