Kada se nekad u budućnosti bude gledalo natrag na nogometnu 2020., prilično je jasno što će biti u prvom planu.
Nogomet je jednostavno stao i to će stršati u povijesnim knjigama, jer to se nije dogodilo od Drugog svjetskog rata. Od Lige prvaka i Europskog prvenstva sve do amaterskih turnira za blagdan seoskog zaštitnika — sve je u jednom trenutku prekinuto. Kada su se prvenstva vratila, nogomet se nastavio pred praznim tribinama i u laboratorijskim uvjetima, daleko od normalnih uvjeta.
Ali čak i daleko od te vrhunske razine, među djecom koja su stara 10 ili 12 godina i koja iz svojih lokalnih klubova nikad neće postati profesionalci niti će ikad zaraditi kunu od nogometa, ovo je bila teška godina. Oni će se baviti nogometom svega pet ili šest godina jer većina njih će negdje sa 16, 17 ili 18 godina prekinuti treniranje i posvetiti se ‘pravom’ životu. Njima je koronavirus oduzeo 20-ak posto onoga što možemo nazvati nogometnom ‘karijerom’ jer veći dio prošle godine nije bilo treninga, a utakmice na nižoj razini omladinskih kategorija gotovo uopće nisu igrane.
Međutim, iz ove perspektive za mene osobno je nogometna 2020. u ovom trenutku godina koju je obilježio Hans-Dieter Flick.
Ono što Hansija Flicka čini čovjekom koji je obilježio 2020. je to što je pokazao da je nogomet emocionalna igra jednako koliko i racionalna
Za pet ili 10 godina ću se stvari vjerojatno sjećati drugačije i sigurno će mi prva asocijacija biti korona, ali sada — kada stvari gledamo u prezentu, nesvjesni svih dugoročnih posljedica, i kada nogomet koliko-toliko ide nakon što smo se privikli na posljedice pandemije — ne percipiram stvari na način retrospektive. Jasno mi je da gledam subjektivno i vrlo usko, ali sažetak mi dolazi introspektivno, a Flick mi je u tom kontekstu lajtmotiv koji sažima cijelu godinu.
“Jedina šansa da Flick osvoji nagradu je to da Bayern pronađe još dva ili tri natjecanja koja može osvojiti”, sarkastično je FIFA-inu odluku da nagradu za najboljeg trenera godine dodjeli Jürgenu Kloppu komentirao José Mourinho. “Ako osvoji sedam trofeja u jednoj sezoni, onda će možda osvojiti nagradu. Ovako je osvojio samo Ligu prvaka, Bundesligu, DFB Pokal, njemački i europski superkup. Osvojio je samo pet trofeja, među kojima i najveći koji je mogao osvojiti.”
Pas ne laje zbog sela, pa tako ni Mourinho nije zabrinut za Flicka. Ali njegov motiv ne mijenja to da je u pravu. Flick je s Bayernom osvojio sve što je mogao osvojiti.
Iako sada govore drugačije, Hasan Salihamidžić i Karl-Heinz Rummenigge nisu vjerovali u Flicka. Da su stvarno vjerovali, ne bi mu dali prvo dvije utakmice, pa mandat do Božića i polusezone, a onda ugovor samo do kraja sezone. Da su stvarno vjerovali u Flicka kao Bayernova trenera, stali bi iza njega i dali bi mu dugoročni ugovor. Ako ne odmah ili nakon one prve dvije utakmice, onda barem nakon Božića.
Vjerojatno nije ni bilo razloga da mu se vjeruje. Bayern je nogometni gigant, a Flick je bio nogometni autsajder. Radio je, doduše, u reprezentaciji i bio je sportski direktor, ali samostalno je vodio samo Hoffenheim još tamo 2005. dok je klub bio u trećem rangu natjecanja. Jednostavno, biti trener Bayerna znači biti zvijezda i traži da javnost vjeruje u vas i vaš autoritet, a Flick je bio preslabo ime za takvo nešto. Kvragu, igrači koji sjede u toj svlačionici su multimilijunaši i svjetske zvijezde, nije baš da je izgledno da će pratiti viziju čovjeka koji je među njih upao kao autsajder.
Međutim, Flick ih je natjerao da povjeruju. Sve; Salihamidžića i Rummeniggea, igrače, navijače i ostatak svijeta, uključujući i mene samog.
“Stajali bismo nisko, osvojili loptu ispred svog šesnaesterca i trebali bismo proći 80 metara do suparničkog gola. Nismo igrali naš nogomet”, rekao je The Athleticu jedan od veterana iz Bayernove svlačionice koji je želio zadržati anonimnost, komentirajući stanje kada je šef bio Niko Kovač. Flick je to promijenio i vratio Bayernu njegovu igru. Kovačev Bayern je bio na putu da bude ekipa s najnižim prosjekom oduzetih lopti po utakmici u ligama Petice i to je uvelike bila posljedica prilično neaktivne igre u obrambenom segmentu. Flick je prvo podigao zadnju liniju i tražio od igrača da budu agresivni, da idu u oduzimanje lopte čim je izgube i da uguše suparnike volumenom napada i valovima koji iznova dolaze prema suparničkim vratima.
Cijelo vrijeme je bilo očito da je Bayern ranjiv iza zadnje linije; visoko postavljena obrana koja se držala na centru i bekovi koji su imali važne zadatke u napadu otvarali su iza leđa stopera prostor koji su suparnici u teoriji mogli lako koristiti. U teoriji, jer u praksi je Bayern bio predobar da bi mu se ikako naudilo. Brani se tako što aktivno napada, a kada nema loptu, onda je cijela momčad u lovu da je vrati natrag ,tako da suparnik ni nema kada napasti. Joshua Kimmich je zauzeo mjesto u veznoj liniji, David Alaba je preuzeo stopersku poziciju, a Thomas Müller je vraćen na mjesto iza sjajnog Roberta Lewandowskog i ponovo je postao tumač prostora. Sve je sjelo na svoje mjesto i Bayern je ponovo igrao svoju igru.
Koliko je Bayern atraktivan možda najbolje dočarava činjenica da je u 58 utakmica s Flickom kao glavnim trenerom utrpao 181 gol. Ako vam treba orijentir, to su 3,12 gola po utakmici. Ako mislite da to može svatko tko vodi Bayern jer je Bundesliga njegovo šetalište u kojem napucava suparnike — Kovač je prosječno zabijao 2,56 golova po utakmici, a Carlo Ancelotti 2,62. Čak ni Jupp Heynckes nije došao do prosjeka do tri gola po utakmici; ni u zadnjem mandatu na klupi, ali ni onom 2012.
Bayern je pod Flickom postao ubojitiji; postao je okomitiji, brži i konkretniji, a istovremeno je primao cijeli gol manje po utakmici nego u Kovačevoj eri. Bayern je postao toliko bolja momčad da je pet osvojenih trofeja gotovo pa logična posljedica, nešto što se podrazumijeva.
Valjda je zato i završio iza Kloppa u FIFA-inom izboru za trenera godine. Kada vidite s kakvom lakoćom Bayern igra, izgleda vam kao da to može napraviti baš svatko jer te igrače samo treba pustiti da igraju. Trener tu, valjda, dođe kao sporedna figura. Međutim, nije baš tako jer Bayern je prije njega izgledao drastično drugačije. No, to je ionako sporedna stvar jer, kao što sam napisao gore, u ovoj perspektivi stvari gledam subjektivno i iz prezenta. Zaslužio je tu nagradu, ali ono što Flicka čini čovjekom koji je za mene obilježio nogometnu godinu nisu trofeji. Pet naslova nije loše za čovjeka koji je dobio priliku na dvije utakmice nakon što je Bayern dao otkaz Niki Kovaču, ali trofeje su osvajali i drugi.
Ono što Hansija Flicka čini čovjekom koji je obilježio 2020. je to što je pokazao da je nogomet emocionalna igra jednako koliko i racionalna.
Flick je učinio da Bayernovi igrači uživaju šutirajući loptu jer im je vratio njihovu igru. Ne treba podcijeniti taktički dio priče jer Flick je iz temelja redizajnirao i obranu i napad, ali prije svega je oslobodio igrače, dao im je uvjete u kojima mogu pokazati što znaju. Stekao je autoritet jer im je pokazao je da je nogomet feelgood igra i da je važno osjećati se ugodno i uživati.
Nama na Telesportu — a, da budem iskren, pod “nama” prvenstveno mislim na sebe osobno — često znaju prigovoriti da previše gledamo sport kroz analitiku i brojke. S jedne strane jesmo takvi, jer to je linija obrane protiv trivijaliziranja sporta onime da je “lopta okrugla” i da treba “dati 120 posto od sebe i više željeti pobjedu”. Nogomet je toliko kompleksna stvar da zaslužuje bolji pristup od lijenosti i ezoterije kroz nagađanje tko je htio više. S druge strane, analitika je tek nadogradnja na užitak u igri, na osjećaj koji nogomet nudi i koji motivira čovjeka da se bavi njime, na ovaj ili onaj način.
Flick je to pokazao u Bayernu, a u 2020. godini — kada u jednom dijelu uopće nije bilo utakmica i kada će povijesne knjige pamtiti da je nogomet stao — najvažnija poruka nije ta da je bitno samo da se nogomet igra i da se lopta okreće. Puno je važnije da se u nogometu uživa.
Zato je 2020. meni iz današnje perspektive nije godina korone, nego Flickova godina — jer u praksi to nitko nije bolje pokazao od njega. Rezultati su došli samo kao posljedica takvog pristupa.
