Nakon što je Damir Mišković preuzeo Rijeku — prvo kao operativac Gabrielea Volpija, a onda kao vlasnik preko kompanije Teanna Limited — fokus kadrovske politike je prebačen na doselekciju.
U neku ruku, Mišković je imao sreće. Osijek i Hajduk su tada bili u teškoj financijskoj situaciji, tako da je Rijeka bez problema mogla zagrabiti u dalmatinski bazen, odakle su dovedeni Filip Bradarić i Drago Gabrić, a pogotovo u onaj slavonski, gdje je pronašla maksimalnu vrijednost. Iz Osijeka ili osječkog dvorišta selektirani su Matej Mitrović, Josip Mišić, Ivan Vargić, Zoran Kvržić, Vedran Jugović, Ivan Nevistić i Marko Lešković — redom mladi i potentni igrači koji su okusili seniorski nogomet. Danas ne bi bilo moguće dovesti nekog Rokasa Pukštasa ili Adriana Leona Barišića, a pogotovo ne za tako sitan novac, ali u tom je trenutku Rijeka imala novca i odradila je fantastičan posao u doselekciji.
Zapravo, jedini igrač iz Slavonije s kojim je Rijeka promašila je Domagoj Pušić za kojeg je Osijeku platila 200 tisuća eura, a on je odigrao samo 50 minuta u riječkom dresu. To je najbolja ilustracija koliko je proces bio precizan, bez obzira na to što je situacija na tržištu bila jako povoljna.
Osim otvorenog pristupa u dalmatinski i slavonski bazen, Rijeka je na početku Miškovićevog mandata imala još dva važna faktora. Prvi je bio pristup informacijama iz sustava koje je koristila Spezia, preko čega je izravno došla do igrača kao što je Stefan Ristovski, a neizravno do skautinga za hrpu igrača. Drugi važan faktor je partnerski odnos s Dinamom, iz kojeg je Rijeka došla do Andreja Kramarića, Ivana Tomečaka, Franka Andrijaševića, Domagoja Pavičića, Matu Maleša, Ivana Krstanovića i još hrpe drugih.
Rijeka je izgubila prvog strijelca i važnu kariku u igri; Friganov će doprinos biti teško nadoknaditi. Međutim, Rijeka je dobila putokaz
Kad se podvuče crta ispod takvog poslovanja, Rijeka je prodajom igrača dovedenih u doselekciji zaradila 60-ak milijuna eura. Najviše je donio Kramarić koji je za devet milijuna eura prodan u Leicester, pa Bradarić u Cagliari za šest milijuna, pa onda Andrijašević i Mitrović, svaki za nešto više od četiri. Nakon njih ide čitav niz igrača koji su donijeli milijun ili dva eura.
Naravno, postoji oportunitetni trošak svakog poslovanja. Ako radiš dobar posao u oživljavanju seniorskih igrača i otvaraš mjesto u momčadi igračima koje si doveo u doselekciji, onda je jasno da se nekome vrata moraju zatvoriti. U riječkom slučaju tu je cijenu platila omladinska škola.
Sve donedavno, rekordni izlazni transfer koji je Rijeka ostvarila za igrača iz vlastitog pogona u Miškovićevu mandatu bio je onaj Ivana Močinića. On je u ljeto 2016. prodan u Rapid iz Beča za dva milijuna eura, a i tu je bila doza sreće. Rapid je ostao bez Thanosa Petsosa koji je prešao u Werder, momčad je počinjala kvalifikacije za Europsku ligu iz trećeg pretkola, imala je dobru situaciju za ulazak u grupnu fazu, ali nije imala zadnjeg veznog. Izbor je pao na Močinića i Rapid se našao u lošoj pregovaračkoj poziciji. Hitno mu je trebao igrač i Rijeci je isplatio tražena dva milijuna eura jer nije imao vremena za pregovore.
To je dugo vremena bilo to. Močinić je bio najskuplji Rijekin igrač koji je cijeli svoj nogometni razvoj proveo u domaćoj omladinskoj školi i za kojeg možemo reći da je produkt kluba u punom smislu te sintagme. Ali isto tako, dugo je vremena bio i jedini domaći igrač koji se sudjelovao u prvoj momčadi. Juniori su se iznimno teško probijali kroz filter koji je postavio Matjaž Kek, ali i kadrovsku politiku oslonjenu na doselekciju.
Međutim, uvjeti su se promijenili. Hajduk više nije u 2013., kad se morao boriti za goli život. Navijački model je omogućio financijsku stabilnost, a slična stvar se dogodila u Osijeku. Ondje je solventnost produkt mađarskog ulaganja, ali poanta je ista — više nije moguće zagrabiti u slavonski bazen i dobiti seniorskog igrača s visokim potencijalom za sitniš. Na kraju krajeva, promijenila se i Volpijeva pozicija. Talijanske vlasti su otvorile istragu i podigle optužnicu, a on je pobjegao. Spezia je prodana Robertu Plateku i američkim investitorima, tako da više nema ni dijeljenih informacija ni raširene skautske mreže. Rijeka je, izuzev pomoći koju povremeno pruži Dinamo, ostala sama.
U tom kontekstu logično rješenje je okretanje igračima iz vlastitog pogona.
“Ovo je sada jednostavno novi petogodišnji ciklus”, ispričao je Mišković svoj novi plan Hrvoju Vujaniću u intervjuu za Index u rujnu 2020. “U prvom petogodišnjem ciklusu smo se htjeli potući s Dinamom za naslov, što smo i uspjeli. Sada smo odlučili davati šansu mladim igračima.”
Prvi je tu šansu iskoristio Hrvoje Smolčić, koji je prodan u Eintracht iz Frankfurta za 2,5 milijuna eura i time je srušio Močinićev rekord, a sada je Matija Frigan svojim transferom u Belgiju došao na Bradarićevu razinu kao drugi najveći klupski izlazni transfer.
Frigan i jest najbolji maneken za zaokret prema igračima iz vlastitog pogona koji je Rijeka silom prilika napravila.
Čim se pojavio u seniorskoj momčadi bilo je jasno da je Rijeka dobila novu špicu. Donosio je energiju u prvu liniju, tražio je dubinu, imao je ogroman radijus kretanja i izgledao je kao moderni napadač. Problem je bio u tome što Rijeka nije igrala baš moderno. Zapravo, nije igrala nikako. Serse Cosmi, Dragan Tadić i Fausto Budicin nisu uspjeli napraviti nikakav smisleni plan igre. Skupa pojačanja bila su na smiješnoj razini, igralo se stihijski, a jedina donekle svijetla točka bilo je Friganovo odrastanje. Prvo u Orijentu, gdje je upoznao seniorski nogomet; zatim u Hrvatskom dragovoljcu, gdje je iskusio prvoligašku konkurenciju bez rezultatskog pritiska i maksimalnom slobodom za učenje iz pogrešaka, a onda i u Rijeci.
Kad se pogleda njegova statistika, prvi dio sezone nije bio impresivan. Zabio je četiri gola, a Cosmi ga je tri uzastopne utakmice držao na klupi. Međutim, kada je klupu preuzeo Sergej Jakirović, Frigan je dobio sustav u kojem su njegove kvalitete dolazile do izražaja. U prve tri utakmice nastavka sezone postigao je tri gola. Osijeku je zabio iz kaznenog udarca za konačnih 1:1, Hajduku i Šibeniku golove za vodstvo 1:0. Do kraja sezone je dodao još sedam komada, sve redom u situacijama u kojima je rezultat bio aktivan. Jedino je Slaven Belupu zabio za povećanje prednosti na dva gola, sve ostalo je izravno donosilo bodove.
Naprosto se našao u Jakirovićevu nogometu. Rijeka je počela igrati direktno; obrana je podignuta puno više nego prije, linije su bile kompaktnije i pozicije iz kojih se izlazilo u kontre bile su bolje. Bolji su bili i uvjeti u kojima je Frigan mogao ulaziti u pritisak, tako da je njegova energija dolazila do izražaja puno više nego u prvom dijelu sezone. Nije imao puno zadataka u kreaciji; ove sezone pao mu je broj dodavanja, uključujući ona ključna, u odnosu na polusezonu u Dragovoljcu gdje je imao slobodu da se igra i da dolazi po loptu, ali koliko se god on našao u Jakirovićevom nogometu, toliko je i Jakirović u njemu našao odličnu špicu na svoj stil igre.
To je nešto što će Rijeka u novoj sezoni morati kompenzirati. Jorge Obregón može zabiti gol, ali nije napadač koji će raditi za momčad, a tek treba vidjeti što možemo očekivati od Franje Ivanovića i Nike Gajzlera, koji tek ulaze u pravi seniorski nogomet. Rijeka je izgubila prvog strijelca i važnu kariku u igri; Friganov će doprinos biti teško nadoknaditi.
Međutim, Rijeka je dobila putokaz.
Bilo je tu elemenata koji su Friganu išli na ruku — poput raspada u Dragovoljcu zbog čega je dobio ‘laboratorijske’ uvjete za adaptaciju na prvoligaške uvjete i potpunu slobodu za razvoj na najvišoj razini. To, recimo, Gajzler, Andro Babić ili Noel Bodetić neće dobiti, neovisno o tome je li se već pogriješilo u njihovu razvoju. Ali Frigan je dokazao da se isplati ulagati u juniorski pogon i da se vrijednost može naći u vlastitoj selekciji.
Rijeka je godinama tu vrijednost dobivala kroz doselekciju, ali trenutno je na hrvatskom tržištu gotovo nemoguće pronaći mlade igrače koje možete preprodati za tri, četiri, pet ili šest milijuna eura. Takve je igrače je potrebno stvoriti i promjenom politike Frigana i Smolčića pretvoriti u pravila, a ne u iznimke.
