Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Genij protiv genija

Sarri i Juventus nisu se razumjeli, ali osvojili su scudetto

U svojoj karijeri Leonardo Bonucci je, ne računajući ovu sezonu, osvojio 15 trofeja.

“Ovo mi je najdraži naslov zato što je bio najteži”, izjavio je on nakon što je Juventus osigurao talijanski naslov, 16. trofej u Bonuccijevoj karijeri. “Započeli smo novu eru, usvajamo novu filozofiju, naišli smo na toliko poteškoća, ali nastavili smo davati sve od sebe unatoč tome što smo se puno puta poskliznuli. Bila je to intenzivna godina. Povremeno smo se borili protiv sebe samih jer nismo razumjeli trenerovu filozofiju, ali ostali smo momčad.”

Kad pročitate Bonuccijevu izjavu morate se zapitati kako je teoretski moguće da takav profesionalac — jer on je ipak čovjek koji je s Interom i Juventusom osvojio devet scudetta, s Italijom je bio u finalu Europskog prvenstva i, generalno gledano, godinama igra na najvišoj mogućoj razini nogometa — ne razumije ono što trener želi igrati. I to ne samo on, nego apsolutno cijela momčad koja je sastavljena od igrača koji su dokazano najbolji među najboljima i koji mogu sve. Pobogu, Cristiano Ronaldo u karijeri ima 29 trofeja, prvak je Engleske, Španjolske i Italije, s reprezentacijom je prvak Europe, a skupio je pet osvojenih Liga prvaka i pet Zlatnih lopti. Kako je moguće da takav genij ne razumije nešto o nogometu?

Stvar je u tome što većinu toga igrači rade implicitno. Paulo Dybala, Cristiano Ronaldo ili Bonucci svoje odluke na terenu ne donose racionalno, te odluke nisu plod nekog strukturiranog misaonog procesa u kojem donesu zaključak koji provedu na travnjaku. U većini slučajeva odluke se svedu na instinkt, neki unutrašnji osjećaj koji im kaže što napraviti u djeliću sekunde ili na naviku koja im je još davnih dana usađena kroz trening.

Juventus je ove godine osvojio naslov usprkos Sarriju, ne zbog njega

Immanuel Kant objavio je “Teoriju genija” koja se bazira na tome da genij stvara spontano baš kao što stvara priroda. Sam genij, u ovom slučaju igrački, nije u potpunosti svjestan svojih postupaka jer ih ne može objasniti i replicirati; oni su dar koji dolazi iz samog genija i često se događaju mimo svih konvencionalnih pravila. Da je igrač svjestan svojih postupaka i da ih može objasniti i replicirati, onda bi Diego Armando Maradona kao trener bez problema mogao prenositi svoje znanje i oblikovati nove Maradone.

Maradona, kao i velika većina drugih zaista vrhunskih igrača, ima ono što mu je Bog dao i ne može objasniti zašto je toliko dobar jer to ni sam do kraja ne shvaća. On je genijalac koji stvari radi implicitno i ono što mi obični ljudi ne možemo shvatiti njemu se naprosto podrazumijeva. Da nije tako, svi bi mogli naučiti felširati loptu kao Roberto Carlos ili uklizavati kao Alessandro Nesta. Možete vi sve te njihove poteze razložiti na sastavne biomehaničke elemente i učiti ih korak po korak, možete ih uspješno i svladati, ali i dalje će vam nedostajati supstanca, ono nešto što je skup radnji koje je Ronaldinho izvodio činilo nezaustavljivim driblingom, a ne samo nizom mehanički naučenih poteza. Kao što je Arthur Schopenhauer rekao: talent pogađa metu bolje od drugih, a genij pogađa metu koju drugi ne vide.

Upravo to što je drugi ne vide i jest prokletstvo genija.

Kad od takvih vrhunskih igrača zahtijevate da idu protiv svojih instinkta, da mijenjaju svoje navike koje su ih dovele tu gdje jesu i da igraju drugačije, da gađaju drugačiju metu od one koju vide, onda imate problem. Implicitne radnje ne možete promijeniti eksplicitnim naredbama, trebate jako puno vremena i rada na motoričkom učenju kako bi igrači implicitno prihvatili nove obrasce ponašanja.

Upravo o tome priča Bonucci kada kaže da mu je ovaj naslov najteži jer su se borili sami protiv sebe.

Cristiano Ronaldo je do 29 trofeja, naslova prvaka u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji, titule europskog prvaka, pet osvojenih Liga prvaka i pet Zlatnih lopti došao tako što je igrao na konvencionalan način koji je drastično drugačiji od onoga što od njega traži Maurizio Sarri. Svaki taj trofej i svaki dan njegove karijere rade protiv Sarrija jer se Ronaldo mora boriti sam protiv sebe da ispuni trenerov zahtjev i shvati ideju.

Sarrijeva filozofija koju je demonstrirao u Empoliju, pa kasnije u Napoliju, s kojim je došao do 91 boda u sezoni, je bila toliko specifična da su je mediji nazvali Sarriball. U suštini, svaka napadačka igra se temelji na istoj filozofiji — poanta je raširiti suparnika i što više povećati teren. Koncept Juego de Posición otišao je najdalje u razradi principa pozicioniranja u pozicijskoj igri, ali svaki trener kojeg je Ronaldo u životu imao od njega je tražio sličnu stvar — pozicionirati se što dalje od gužve. Sarri je u Napoliju radio upravo obrnuto, on je igrače tražio da stvaraju gužvu.

Takav kompaktni pristup je karakterističan za momčadi koje stvaraju igru kroz presing. Kad je puno igrača na malo kvadrata, onda se povećava šansa da se uđe u duel i da se suparniku otme lopta, stoga je svim dominantnim igračima takvo okruženje strano. Njima je ideja sačuvati loptu, a konstantno stvarati gužvu je nešto sasvim kontraintuitivno, ide protiv svih navika koje su im usađene kroz igrački razvoj u kojem je prva stvar o kojoj razmišljaju to kako onemogućiti suparnika da ostane kompaktan.

Sarri je u Napoliju uspio uvjeriti igrače da je takva filozofija ispravna. Imao je problema s implementacijom ideje, trebalo je vremena, ali na kraju su Lorenzo Insigne, Dries Mertens i Marek Hamšík to prihvatili, a Jorginho je takav način igre imao u krvi. Razlika između njih i Bonuccija, Dybale i Ronalda je u tome što Insigne, Hamšík i Mertens nisu osvojili ništa; oni nisu imali što izgubiti sa sasvim novim sustavom razmišljanja. Bili su talenti koji su mogli točno pogoditi u metu, a Bonucci, Dybala i Ronaldo su genijalci koji iza sebe imaju desetke osvojenih trofeja i koji vide metu koju drugi ne vide, tako da im nije jasno zašto bi mijenjali ono što ih je dovelo do tih trofeja. Kad zagusti, kad se nađu u stresnoj situaciji, psihološki normalna reakcija je osloniti se na ono što im je poznato i za što su svjesni da funkcionira, a to je dobro poznata priča o starom psu i novim trikovima.

Isto tako, Sarri je genijalac svoje vrste. Od bankarske fotelje i samog dna amaterskog nogometa došao je do samog vrha i njemu je isto sasvim nejasno zašto bi morao mijenjati svoju filozofiju koja očito funkcionira. Metodičan je, fanatično zaljubljen u nogomet i spreman je gurati svoju ideju do samog kraja — drugačije nije moguće doći do Juventusa kada krenete od tamo odakle je Sarri krenuo bez ijedne veze u svijetu nogometa, onih koje su uvijek velika prednost trenera koji su prije toga bili igrači.

“Poručio bih svojim igračima — ako mogu pobijediti sa mnom, onda su stvarno dobri“, našalio se Sarri nakon što je naslov prvaka službeno osvojen i tako odao počast svojim igračima s kojima je ratovao možda i više nego sa suparnicima.

U šali ima dobar dio istine. Juventus je ove godine osvojio naslov usprkos Sarriju, ne zbog njega. Glavni pokretač cijele sezone bila je nevjerojatna igračka kvaliteta koju Juventus ima, bodovi su konstantno kapali prvenstveno zbog razlike u individualnoj klasi u odnosu na suparnike, a ne zbog trenerove taktičke ideje. Igrači su zaslužni za scudetto, a Sarriju na dušu ide to što su igrali bljutavo i gotovo negledljivo.

Ali upravo zato je trenerski posao jedna od najusamljenijih pozicija na svijetu — za pobjede su zaslužni svi, a obično je za poraze kriv trener, tako stvari funkcioniraju i to je sastavni dio opisa posla.

Sarri je to naučio dovoljno puta jer put do vrha nije bio lagan, posebno ne ovaj put kojim je on krenuo. Osvojio je najteži naslov jer mu je sigurno bilo lakše raditi u Napoliju nego u Juventusu, pokazao je svim tim vrhunskim igračima da se može i na njegov način — iako to zapravo i nije bio njegov način — i nastavlja raditi dalje.

Pomoći će mu činjenica da je Juventus doveo Arthura, tipa koji se prirodno dobro snalazi u Sarrijevoj ideji onako kako se snalazio Jorginho, što je dokazao u prvoj sezoni u Barceloni; kad zagusti, on po instinktu radi ono što Sarri želi. Pomoći će mu činjenica da ima još dovoljno vremena da igrači kroz treninge i motoričko učenje implicitno prihvate nove obrasce ponašanja. Pomoći će mu činjenica da su zajedno nešto osvojili, da je Bonucci u pravu kad je rekao da su usprkos svemu ostali momčadi i na osnovu toga mogu razviti drugačiju grupnu dinamiku od one koje su do sada imali, stvoriti dodatnu vezu povjerenja koja ponekad može biti ključna.

I dalje ga neće shvatiti, neće do kraja razumjeti njegovu ideju jer naprosto ne vide istu metu koju on vidi, ali to je ionako prokletstvo genija s kojim se mora jednako nositi i on i oni, jer Juventus u kadru ima toliko niz zbilja genijalnih igrača koje Sarri vjerojatno nikad neće do kraja shvatiti.