Nakon što je Nottingham Forest preuzeo u trećoj i odvukao ga u prvu ligu, prvi zahtjev koji je Brian Clough iznio upravi nakon što je ušao u elitu bio je transfer vratara Petera Shiltona.

Da je bila neka druga situacija i da Clough među navijačima nije imao status božanstva, zahtjev bi bio glatko odbijen. Zapravo, odbili bi ga i ovako, samo da se nisu bojali ishitrene reakcije luđaka koji je prijetio da će napustiti klub za koji je postao sinonim. Platiti tada ogromnih 270.000 funti za vratara koji je upravo ispao iz lige sa Stokeom je bilo prilično riskantno, ali puno veći rizik je bio ne udovoljiti onome što je Clough tražio.

“Sa Shiltonom na vratima svi su imali puno više samopouzdanja”, ispričao je Clough godinama kasnije Duncanu Hamiltonu u knjizi Provided You Don’t Kiss Me: 20 Years with Brian Clough. “To samopouzdanje se širilo kroz momčad, obrambeni igrači su bili sigurniji, a napadači su imali osjećaj da imamo više nego dobre šanse za pobjedu ako zabiju gol jer su bili sigurni da suparnik neće zabiti na drugom kraju terena dok je Peter ondje. Znao sam to i prije nego što sam ga doveo.“

Međutim, uprava i dalje nije bila sigurna. Clough je iznio svoje argumente, ali svi za stolom su i dalje imali dvojbe o tome troše li novac — teško zarađeni novac kojeg u Nottinghamu nikad nije bilo baš toliko puno — potpuno uzalud. Za početak, koliko je Shilton stvarno dobar s obzirom na to da nije uspio spasiti Stoke od ispadanja, a onda ima li smisla uložiti toliku količinu novca u igrača koji je 89 minuta utakmice sporedan i koji se ne može iskoristiti u igri.

Jednostavno nisu shvaćali.

Kad je Clough razmišljao o nogometu, vratara je shvaćao kao kralja. U njegovu šahovskom poimanju nogometa bilo je nužno zaštiti kralja kao ključnu figuru i olakšati mu da se brani, jer će on onda proširiti svoju sigurnost na sve ostale figure koje uvijek gledaju prema njemu. Međutim, ono što je dijelilo upravu i Clougha bila je činjenica da je on shvaćao kako kralj može biti i iznimno učinkovita napadačka figura. S njim dolazi samopouzdanje cijele momčadi koja je slobodnija u pokušaju da postigne gol, ali u konačnici začetak napada kreće od vratara.

S vremenom vratari neće više biti dovoljni kao ventili preko kojih će posjed dobiti odušak od suparničkog pritiska; morat će ulaziti agresivnije u polje

Paradoks branjenja je u tome, kao što je to napisao Jonathan Wilson u knjizi The Outsider: A History of the Goalkeeper, da ta vještina izgleda dobro tek kad stvari pođu po zlu za momčad. Tek kad je netko gadno pogriješio i tek kad nema druge opcije za spriječiti gol, uskače vratar koji treba spasiti stvar. Ostalih 89 minuta utakmice vratar se, kao što su to definirali u upravi Nottingham Foresta, ne može iskoristiti u igri.

I čak kad eliminiramo ovu psihološku dimenziju davanja sigurnosti cijeloj momčadi, takva percepcija je potpuno pogrešna. Suvremeni nogomet je dokaz da je Clough bio u pravu s idejom da kralj može biti i napadačka figura. Zapravo, danas je to nužnost.

“Moja ideja nogometa je napadačka”, rekao je u intervjuu za novine La Gazetta dello Sport Thiago Motta, koji je nakon igračkog umirovljenja preuzeo PSG-ovu juniorsku momčad. “Isto tako, želim da taj nogomet bude jednostavan. Kompaktna momčad koja kontrolira stvari od početka, visok presing i velika doza mobilnosti. Želim da igrači s loptom imaju tri ili četiri opcije i dvojicu suigrača blizu kako bi im mogli pomoći. Brojke formacija su zavaravajuće, jer kreneš u 4-3-3 i onda se utakmica razvije tako da vezni igrač ode naprijed i to je postalo 4-2-4. Isto tako, možeš igrati u 4-3-3 i biti vrlo defenzivan, a možeš igrati u 3-5-2 i biti vrlo ofenzivan. Za mene, ako idemo od lijevo prema desno, ovo naše je formacija 2-7-2. Ja u središnju sedmoricu brojim i vratara, jer on je prvi koji počinje napad.”

Međutim, čak i najozbiljniji svjetski mediji su sasvim krivo pročitali njegov intervju koji se stvarno isplati poslušati u originalu.

Motta je svojom izjavom želio istaknuti dvije vrlo važne stvari. Formacije u obliku kakve ih danas poznajemo su u uporabu uveli talijanski novinari koji su u vremenu prije televizije pokušali naći način kako opisati stvari koje se događaju na terenu. Valjda baš zato, u Italiji se zadržao prilično jak kult formacija koje se guraju u prvi plan. Prvom svojom poantom Motta nije poludio nego želio pokazati da postoje i druge percepcije nogometa. Umjesto horizontalnih linija koje bi u 2-7-2 označavale dvojicu stopera, dvojicu napadača i sedam veznih igrača među kojima je i vratar, Motta stvari na terenu tumači kroz vertikalne linije. Za njega 2-7-2 znači lijevog beka i lijevo krilo u bočnoj zoni; sedmoricu igrača u centralnoj osi terena u kojoj su vratar, stoperi, veznjaci i napadač; te opet dvojicu igrača desno, desnog bočnog i desno krilo. Druga poanta se zasniva na tome da se nogomet razvija u smjeru da vratar postaje aktivan igrač u posjedu lopte.

I tu nema baš ništa revolucionarno, šokantno ili bizarno. To je samo trend koji se događa toliko polako da ga niti ne primjećujemo.

Moderni nogomet je toliko fokusiran na presing i taj presing je toliko sistemski razvijen da je naprosto nužno imati figuru viška u otvaranju napada. Kako spuštanje veznog igrača u prvu fazu distribucije lopte nužno znači da će vam taj igrač nedostajati u nekoj drugoj zoni terena, vratar je već sada pretvoren u dodatni ventil u posjedu lopte kako biste uopće mogli započeti napad. Prije desetak godina to nije bilo tako, ali danas je nemoguće zamisliti vratara na profesionalnoj razini koji ne pogađa dodavanja i koji se ne koristi u planu igre kako bi se zaobišao suparnički pritisak, jer nasumična ispucavanja obično znače i gubitak posjeda. Uostalom, da je Bog htio da se nogomet igra po zraku, kako je Clough jednom rekao, “stavio bi travu na oblake”.

Međutim, ovo o čemu Motta govori nova je evolucijska stepenica koja se tek treba dogoditi u nekoj neodređenoj budućnosti. S vremenom vratari neće više biti dovoljni kao ventili preko kojih će posjed dobiti odušak od suparničkog pritiska; morat će ulaziti agresivnije u polje i razigravati momčad kroz aktivno stvaranje viška. Jednostavno, vrijednost domino-efekta koji će se dogoditi kad uvedete 11. figuru u polje gdje se igra 10 protiv 10 velik je potencijal koji treba razraditi. Kralj možda nikad neće biti mobilan kao top ili lovac, ali njegova prisutnost na ploči mijenja ponašanje ostalih figura i zbog toga može biti napadačka figura.

Doduše, budućnost je relativan pojam jer Christian Titz je već počeo s tom praksom.

Čovjek koji je postao jedini trener u povijesti koji je potpisao ispadanje HSV-a iz Bundeslige — iako je za to najmanje kriv, s obzirom na to da je klub vodio samo osam utakmica u kojima je upisao četiri pobjede, što je pola od onih koje je HSV ostvario kroz cijelu sezonu — koristio je vratara Juliana Pollersbecka kao trećeg stopera. Vratar bi se povremeno uključio u igru, jedan stoper bi prešao u vezni red i HSV je zauzimao formaciju 4-5-2, nešto slično onome što Motta tumači kao 2-7-2.

Naravno, HSV kao HSV nije imao strpljenja nastaviti s Titzom, koji je žrtvovan kao još jedan krivac za seriju grešaka u upravljanju klubom. Međutim, upravo je Titz prvi imao hrabrosti barem povremeno raditi na uvođenju vratara u polje.

Ako ništa, takav pristup će potpuno promijeniti ono što Wilson vidi kao najveću opasnost s kojom se vratari suočavaju. Priroda njihove pozicije je takva da im nudi vrijeme da se zadržavaju na svojim sumnjama i preispitivanju sebe samih, a nova uloga u igri će im naprosto oduzeti prazni hod za razmišljanje o tome. Već dugo u modernom nogometu vratari nisu sporedni faktor koji se ne može iskoristiti u 89 minuta utakmice, a nezaustavljivi razvoj nogometa će ubrzo još jasnije pokazivati kako kralj može biti učinkovita napadačka figura.