To je samo pokazatelj kako institut “našeg čovjeka” nije isključivo hrvatski izum. U većem dijelu Europe vrlo je izražena stopa socijalne kohezije, a efekt poznate figure je posebno izražen u mediteranskom kulturnom krugu na čiji je razvoj snažno utjecala Katolička Crkva, koja u svojoj suštini ima zajednicu u koju se ulazi krštenjem. Sa sociološke razine je onda sasvim logično da se prema ljudima izvan te homogene zajednice gleda s dozom skepse, čak i na sjeveru Europe koji je obrasce ponašanja razvijao s puno neusporedivo više individualnog pristupa pod utjecajem protestantskih vjerskih zajednica. U tom kontekstu se stvarnost zaista ponekad posloži tako da ‘biti domaći’ daje veću legitimaciju nego Zlatna lopta.

Odličan primjer za to je Jens Gustafsson, koji je prošlog vikenda vodio Hajduk na Poljudu u utakmici protiv Rijeke i izgubio. Bio mu je to treći poraz u sezoni. Prije toga je izgubio protiv Osijeka 1:2 nakon što je vodio 1:0 i protiv Tobola, kad mu se momčad u drugom poluvremenu raspala. Osim tih triju poraza, Hajduk pod Gustafssonom ima pet pobjeda i neodlučeno protiv Lokomotive u prvom kolu. Kada se podvuče crta, Hajduk drži treće mjesto i ima isto bodova kao i Dinamo, Rijeka i Osijek.

Na leđa mu je stavljena meta prvenstveno zato jer je drugačiji. Da je slučajno domaći čovjek i šutjeli bi — kao što su šutjeli i kod lošijih trenera

Međutim, poziciju Nenada Bjelice nitko ne dovodi u pitanje, a na Gustafssona je otvorena sezona lova.

Drugačije se ne da opisati situacija u kojoj su nakon utakmice s Rijekom dvojica glavnih urednika velikih hrvatskih sportskih medija praktički ‘smijenila trenera’. U svojim su kolumnama obojica eksplicitno napisala kako Gustafsson nije kalibar trenera za Hajduk i kako je potrebno okrenuti se drugim opcijama.

Svatko ima pravo na mišljenje. Nema pravo na svoje činjenice, ali one su ovdje prilično jasne: Gustafsson je protiv Rijeke napravio porešku u prilagodbi nakon što je Gergő Lovrencsics morao napustiti utakmicu zbog ozljede. Ostao je bez širine na desnoj strani, nije imao dovoljno brzine u obrani i morao je bolje reagirati na promjenu okolnosti. Opaska da naprosto nema drugog desnog beka i da ne može izmisliti toplu vodu itekako stoji i stvara mu alibi, ali trener ponekad stvarno mora stvoriti nešto iz ničega, pa barem kompenzirati to što nema širinu desno s brzim igračem poput Ivana Dolčeka koji je u drugom poluvremenu puno bolje osiguravao dubine koje je Rijeka napadala.

Ako netko smatra da je takva pogreška osnova da se potjera trenera, onda je sasvim legitimno da se napiše da nije kalibar za Hajduk i da mu treba dati otkaz odmah, jer je sada reprezentativna pauza i novi trener će imati dva tjedna treninga tijekom kojih će moći popraviti situaciju.

Mislim da je puno premalo vremena prošlo da bismo mogli u potpunosti evaluirati trenerov kapacitet, ali već sada možemo biti apsolutno sigurni u dvije stvari.

Prva je da Gustafsson nije najbolji trener na svijetu, a druga je da u HNL-u ima, bilo je i bit će puno lošijih od njega. Imajući to na umu, koliko ste puta u nekom mainstream mediju od glavnog urednika pročitali eksplicitni stav da treneru treba uručiti otkaz? Pisani su komentari, isticale su se činjenice, treneri su napadani, ali uvijek nekako u rukavicama; subverzivno i s dozom odmaka da se ne zamjeriš kome. Bilo je pljuvanja nakon što je netko dobio otkaz, ali to je sasvim druga stvar, tu se čekalo da padne na pod i izgubi moć kako bi ga se cipelarilo. Ovo je neskriveni poziv na odstrel dok je čovjek još u sedlu; Gustafssonu je na leđa zalijepljena meta i otvorena je sezona lova.

Nije to negativna stvar. Dapače, apatija i ogovaranje iza leđa ne vode nikud i ovom bi društvu trebalo malo više skidanja rukavica, otvorenih stavova i stajanja iza njih. Ako smatraš da je netko loš trener/političar/doktor/novinar i imaš argumente za to, zašto ih onda ne iznijeti javno ako nakon svega imaš dovoljno osobnog integriteta preuzeti odgovornost za svoje riječi, stati iza njih i odgovarati ako se na kraju pokažu krivima. Kad bi se češće tako pisalo, možda bi svima bilo bolje.

Samo što imam dojam da je ovo iznimka i da Gustafsson ne bi imao ovakav tretman da nije stranac. Domaći trener — a svi u glavi imate barem jednog lošijeg od njega — nikad nije na ovaj način stavljen na tjeralicu.

Danas se utakmica Hajduka i Osijeka uzima kao Šveđaninov krimen i dokaz da nije riječ o kalibru trenera za tu poziciju, a Hajduk je u prvom poluvremenu pomeo Osijek. Imao je 14 udaraca prema tri Osijekova, više prilika i puno bolji dojam. Utakmicu je izgubio u drugom poluvremenu nakon tri pogreške Lovre Kalinića koje su sve tri završile golom — dva priznata i jedan poništen.

Nitko nakon Osijeka nije napisao kako Lovre Kalinić nije vratar za Hajduk. Zašto? Prvo, zato jer bi to bilo suludo. Svi griješe, a na temelju jedne utakmice zaključiti je li netko za neki klub ili nije može samo baba vračara jer je uzorak premali za analizu. Drugi razlog je vjerojatno zato što znaju da će Kalinić to pročitati i da mu neće biti preneseno u stilu “mediji su nezadovoljni i pišu protiv Vas”, kao što se to prenese Gustafssonu, nakon čega će on mahnuti rukom i nastaviti dalje sa svojim poslom. A to ga, na kraju krajeva, i čini tako lakom metom za kritike.

To nas dovodi do jedne druge stvari, dugoročno najopasnije. Glavna karakteristika hrvatskog nogometa je homogenost koja generira sličnost u razmišljanju.

Pogledajte, recimo, reprezentativne stožere. Kada je Zlatku Daliću trebala dodatna glava, njegov instinkt je bio Draženu Ladiću, Marijanu Mrmiću i Ivici Oliću pridružiti Vedrana Ćorluku. Josip Šimunić se okružio Matom Bilićem i Nikom Kranjčarom kao pomoćnicima, a Igor Bišćan je uz Antu Tomića i Renata Pilipovića u stožer primio Mihaela Mikića. Zapravo, kada pogledate sve skupa, jedini koji odudara od pravila ‘poznatih domaćih’ je analitičar A reprezentacije Marc Rochon, kojeg je Dalić povukao sa sobom iz Arabije.

Tome kumuje i sam HNS. Kada je uvjet za licencu to da ste četiri godine igrali nogomet i kada prednost pri upisu na licence imaju vrhunski nogometaši, onda dobijete to da su vam svi treneri koji asistiraju izbornicima ispali iz istog kalupa. HNS na svoju Akademiju ne bi primio Joséa Mourinha, ali se nađe mjesto za Matu Bilića i Mihaela Mikića.

Problem se očituje u tome što je sasvim logično da izbornici, ako su iz istog kalupa i imaju relativno slična životna iskustva i znanja, na isti problem gledaju iz iste perspektive kao njihovi pomoćnici, tako da dolaze do sličnih rješenja. A to poništava smisao pomoćnog trenera, jer ako će vam reći ono što i sami mislite, onda to u suštini nije asistent nego jeka.

Zagreb, Split i Osijek imaju kineziološke fakultete, o nogometu se intenzivno obrazuje stotine mladih ljudi, ali vrlo rijetko dolaze u poziciju da mogu kreirati procese. Ako smjer nogomet ne može ponuditi najboljem studentu generacije dovoljno znanja da aktivno sudjeluje u stručnom stožeru neke od mladih reprezentacija, onda moramo razmisliti treba li nam takav fakultet. Ako izbornik misli da mu takav tip ne treba, onda moramo razmisliti treba li nam takav izbornik jer upliv svježih ideja i drugačija perspektiva su nužni svakome.

Tu se opet vraćamo na Gustafssona.

On nije najbolji trener na svijetu, ali na leđa mu je stavljena meta prvenstveno zato jer je drugačiji. Da je slučajno domaći čovjek i da pripada istom homogenom krugu kao i svi drugi, šutjeli bi — kao što su šutjeli i kod lošijih trenera da se napadom na njega slučajno ne zamjere nekom prijatelju ili kumu s kojim su i sami u dobrim odnosima. Poanta je upravo suprotna. Umjesto zatvaranja kruga trebamo ga širiti kako bi u njega ušlo što više svježih ideja i kako bi se pojavila druga perspektiva jer možda se iz nekog drugog kuta nešto stvarno bolje vidi.

Valja ponekad i mršavog Nizozemca poslušati, makar jeo maslac u zemlji maslinova ulja.