Samo su šestorica obrambenih igrača prodana za više od 70 milijuna eura i svi su bili stoperi. Rúben Dias je 2020. došao u Manchester City za 72 milijuna eura, Lucas Hernández i Wesley Fofana koštali su Bayern, odnosno Chelsea oko 80 milijuna, a Virgil van Dijk, Matthijs de Ligt i Harry Maguire su Liverpool, Juventus i Manchester United došli oko 85 milijuna eura.
Od ovog ljeta to je društvo dobilo i sedmog člana. Manchester City je RB Leipzigu isplatio 90 milijuna eura i Joško Gvardiol je postao najskuplji obrambeni igrač u povijesti.
Zašto u cijeloj toj priči nema bekova? Ako se vratimo debelo u povijest, nema ih ni ondje. United je 2002. dao 46 milijuna eura za Rija Ferdinanda i to je, uračunamo li nominalnu inflaciju i porast transfernih odšteta, vrijednost slična današnjih 100-tinjak milijuna eura, a relativno blizu je i transfer Lilliana Thurama iz Parme u Juventus ili Alessandra Neste iz Lazija u Milan.
Recimo, Roberto Carlos je u ljeto 1996. doveden u Real Madrid za šest milijuna eura. Opet moramo uračunati inflaciju i shvatiti da je u to vrijeme odšteta od šest milijuna eura predstavljala ozbiljan novac, ali Roberto Carlos je bio ozbiljan igrač. Prije dolaska je odradio je fantastičnu sezonu u Interu, skupivši pet golova u Serie A, a već tad je imao 29 nastupa za brazilsku A reprezentaciju, ne računajući da je tog ljeta bio član i olimpijske selekcije. Tada se puno sporije ulazilo u seniorski nogomet i životopis koji je Roberto Carlos skupio prije transfera u Madrid bio je vrlo ozbiljan za dečka od samo 23 godine.
Može li ono što funkcionira za Guardiolu biti rješenje i za Dalića? U teoriji, može. U praksi, radi o se rasipanju najvrjednijih resursa
Svega par mjeseci nakon njegova prelaska u Real Madrid, Roberto Ríos je dogovorio transfer u Athletic Bilbao vrijedan 12 milijuna eura. Ríos je bio stariji od Carlosa, imao je samo tri nastupa za španjolsku reprezentaciju, išao je u siromašniji klub od Reala i dolazio je iz slabijeg kluba od Intera, premda je Real Betis tih godina proživljavao neke od najboljih trenutaka u povijesti. Sve objektivno je bilo na strani Roberta Carlosa. Kako je onda Ríosov transfer bio dvostruko veći od onoga koji je ostvario Roberto Carlos? Zato što je Roberto Carlos bio bek, a Ríos je bio stoper.
Bekovi su naprosto ovisni o kontekstu igre. Čak i oni koji su sama elita ovise o tome što radi ostatak ekipe. Nije to specifičnost ovih zadnjih 15-ak godina; kroz povijest je uloga bekova konstantno evoluirala i svakim skokom u kompleksnosti igre važnost im se redovito povećavala, ali u svim etapama nogometnog taktičkog razvoja radilo se o finim detaljima koji su obogaćivali konstrukciju momčadi. Stoperi su u toj analogiji uvijek bili nosivi stupovi te konstrukcije i zato su u svakoj etapi nogometnog razvoja bili skuplji od bekova koji su se prodavali, ali su cijenom uvijek kaskali za stoperima.
Za Gvardiola je specifično to što ima toliko tehničkih i fizičkih kapaciteta da može odraditi različite uloge. Može igrati u formacijama s trojicom ili četvoricom u zadnjoj, može pokrivati prostor, dominirati u skoku i iznositi loptu. Može probijati liniju, priključivati se napadu, ali i dirigirati niskim blokom.
Gvardiol je stoper koji, zapravo, može sve.
Pep Guardiola ga u Cityju koristi nominalno na lijevom beku. Nije rijetkost da skupo plaćeni stoper ima polivalentne karakteristike; to je bio i jedan od ključnih razloga za to što je Bayern dao 80 milijuna eura za Hernándeza ili za to što je Thuram bio toliko cijenjen. Takvi igrači otključavaju niz novih taktičkih elemenata i daju mogućnost da ih se koristi u hibridnim ulogama na što se suparnici teško prilagođavaju.
Ista stvar vrijedi i za Gvardiola. On je na papiru koji Cityjev stožer preda u protokol prije utakmice nacrtan kao lijevi bek, ali City u stvarnosti već neko vrijeme igra bez lijevog beka. Jedan od centralnih stopera podiže se u veznu liniju, a lijevog beka Gvardiol — ili Nathan Aké, koji je to odrađivao prošle sezone — prelazi na stopera i City otvara napade u strukturi 3-2.
Možda i ključni element koji omogućava da plan funkcionira je Jérémy Doku. On ove sezone u Premier ligi ima 4,97 uspjelih driblinga za 90 minuta na terenu, a prvi do njega je Eberechi Eze s 3,72 na 90 minuta. Idući je Luca Koleosho s 3,3, pa Marcus Tavernier s 3,18, a Doku je toliko dominantan da je dvostruko uspješniji od Marcusa Rashforda i Kaorua Mitome koji su na 15. i 16. mjestu tablice najboljih driblera Premier lige.
Zanimljivo je to da je Doku većinu svojih utakmica za Rennes i Anderlecht odigrao na desnom krilu. Pep ga je premjestio na lijevo baš zato što je Gvardiol stoper. Na desnoj strani operira Phil Foden koji može ući prema sredini i otvoriti prostor za dolazak Kylea Walkera. To znači da se desna bočna zona može dinamički puniti; jedan igrač ode prema sredini, a drugi dolazi na njegovo mjesto iz drugog plana. A lijeva? Baš zato što nema lijevog beka, Pep je ondje instalirao Dokua kao fiksnu opciju da širi suparničku obranu do aut linije.
Sve upućuje na to da je i Zlatko Dalić odlučio koristiti Gvardiola na beku.
To je logično za pretpostaviti od trenutka kad je postalo jasno da je na listu poziva za utakmice protiv Latvije i Armenije umjesto Borne Barišića uskočio Marin Pongračić. Od lijevih bekova je u momčadi ostao samo Borna Sosa, a očito je da on baš ne uživa Dalićevo povjerenje.
Sosa je u u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo odradio pet utakmica u punoj minutaži, među kojima je bila i ona ključna protiv Rusije na Poljudu. Onda je na Svjetskom prvenstvu odradio punu minutažu u sve tri utakmice grupne faze, pa je preskočio Japan zbog bolesti, ali se vratio u četvrtfinalu protiv Brazila, u kojem je odigrao 110 minuta. U prvoj postavi bio je u polufinalu Svjetskog prvenstva protiv Argentine, kad ga je Dalić izvadio na poluvremenu. I to je točka u kojoj, očito, počinju problemi. Sosa nije igrao u utakmici za treće mjesto, nije dobio niti minute u 240 minuta koje je Hrvatska odigrala na završnici Lige nacija, a u obje utakmice zadnje reprezentativne akcije počeo je Barišić, koji ovaj put nije niti pozvan. Od zadnjih devet utakmica hrvatske nogometne reprezentacije Sosa je počeo samo dvije.
U kontekstu poziva dodatnom stoperu umjesto beka koji je počeo zadnje tri utakmice jasno je da Dalić planira koristiti Gvardiola na poziciji lijevog beka. Hoće li biti prva opcija ili samo alternativa Sosi, to preostaje vidjeti, ali očito je da Dalić traži promjenu. Može li ono što funkcionira za Guardiolu biti rješenje i za Dalića?
U teoriji, može. Trebat će napraviti još neke prilagodbe, pa onda zaroniti u napredne taktičke manevre, ali Gvardiol na beku može funkcionirati, pogotovo protiv slabijih suparnika poput Latvije i Armenije.
U praksi, radi o se rasipanju najvrjednijih resursa.
Nije slučajnost da su svi najskuplji obrambeni igrači u povijesti nogometa redom stoperi. Oni su nosivi stupovi svake momčadi i Hrvatska gradnju svoje igre mora počinjati s Gvardiolom jer je riječ o najboljem stoperu kojeg Dalić ima na raspolaganju. Na kraju krajeva, on je i u Cityju stoper. Nominalno je na beku, ali odrađuje stoperski posao. Hrvatska nema igrače koji mu to mogu omogućiti. Nema Dokua ispred sebe koji će širiti obranu, nema Johna Stonesa koji će se podignuti u veznu liniju i nema taj princip igre. U reprezentaciji će Gvardiol na beku biti samo bek.
U ovoj fazi karijere dovoljno je eksplozivan i spretan s loptom da čak i takvu ulogu odradi relativno pristojno. Samo, to je rasipanje resursa. Treba imati na umu da City nije dao 90 milijuna eura za njega jer je bek. Gvardiol toliko košta jer je fantastičan stoper s tehničkim i fizičkim kapacitetima koji mu omogućavaju da odradi različite uloge u različitim formacijama. Ali čak i kad je nominalno na beku, Gvardiol je i dalje stoper.
