Mislim da ljudi nikad nisu do kraja shvatili što nam je Goran Ivanišević zaista htio reći kad je izjavio kultnu: „Da nisam rođen u Splitu, bija bi kurac od ovce!“.
Doduše, nije to samo striktno povezano sa Splitom, proširilo se poput infekcije i po ostatku Dalmacije. Radi se o mentalitetu koji je potpuno destruktivan, a opet sadrži sjeme uspjeha. Teško je to objasniti. Pokušavate stvarati nešto u atmosferi koja nije zlobna i ne sadrži loše namjere, ali opet je nestrpljiva, stroga, bez natruhe pluralizma i potpuno toksična. To je takvo stanje uma u kojem nema sredine – ili si splitski mandrilo koji ne može dobit staru babu ili si šampion Wimbledona. Postoje samo dvije krajnosti u kojima se često nađe isti nepromjenjeni subjekt.
U takvom okruženju je zaista teško uspjeti. Zapravo, moguće je uspjeti isključivo usprkos toj atmosferi, samo ako u tebi proradi dišpet koji će te tjerati da postaneš šampion. Ako taj destruktivni mentalitet koji ti govori da ništa nije dovoljno dobro pretvoriš u zaista najbolje – e, onda je to način da se njeguje ono sjeme veličine koje mentalitet daje. Pa kad masa – koja podcjenjuje bez imalo zlobe, ali i bez pravih kriterija – prepozna veličinu, to postane najveći uspjeh koji se može ostvariti.
I to je bila Goranova poanta.
Na turnir u Brightonu stigao je kao 136. igrač svijeta, najniže što je pao u profesionalnoj karijeri. Prije tog turnira, čak je sedam puta zaredom gubio u prvom kolu. Skinuo je nekog tipa kojeg je i povijest već zaboravila, a u drugom kolu je izgubio jer je morao predati meč. Nije se ozlijedio, samo se u njemu skupilo toliko frustracije da je sve prešlo u destrukciju. Razbio je sve rekete i doslovno nije imao opremu za završiti meč. Vukao je ozljedu ramena, boljela su ga leđa i bio je daleko od onog Gorana koji je bio drugi igrač svijeta. Nije bilo nikakvog razloga da ga organizatori pozovu na Wimbledon, ali eto – učinili su počast velikom igraču jer on je to bio po svim kriterijima.
Dobro, po svim osim po dalmatinskim. Jer da se Wimbledon igra u Splitu, nikad ne bi dobio pozivnicu. „Ako si tako dobar, ne treba ti pozivnica. Pošto nisi, što ćeš nam?“ bilo bi vjerojatno i službeno obrazloženje. Dok je sjedio s pozivnicom u ruci, odlučio je da želi dokazati i Splitu da je dobar i po njihovim kriterijima. Da je rođen negdje drugdje znao bi kako je napravio mnogo, kako je imao strašnu karijeru i otišao bi zadovoljan sobom. Ali da nije rođen u Dalmaciji ne bi postao prvakom Wimbledona jer ne bi morao svima dokazati da je najbolji. A dokazao je, iako su mu dva tjedna prije svi govorili kako se ide sramotiti. Znate, iz krajnosti u krajnost.
A koliko god Goran bio velik, tu atmosferu možete najbolje vidjeti na primjeru Hajduka.
Hajduku su nakon utakmice sa Slaven Belupom govorili da se ne ide sramotiti. Sve je bilo loše, ništa nije valjalo, trebalo je potjerati trenera i veći dio igrača. Onda je taj isti sramotni Hajduk nanizao pet pobjeda, skinuli ljudi Dinamo i Osijek. Opija osvajati bodove, ali kako su, pobogu, ti isti igrači i prevara od trenera u manje od mjesec dana postali vrijedni napada na titulu? Odjednom, sve je profunkcioniralo i sve je postalo dobro. Depresiju je zamijenila euforija, a istina je zapravo negdje u sredini. Dovoljno smo pisali da nije Hajduk onoliko loš, isto kao što je jasno da u pet kola nije postao toliko dobar. Gradnja igre i momčadi traje, ima svoje zakonitosti mada Dalmacija, lišena svih kriterija, ne priznaje ništa osim krajnosti.
Imao je prilike to osjetiti i Ivan Kos, koji je prije točno godinu dana postao predsjednik Hajduka.
E sad, da sam prije dva tjedna proveo anketu da vidimo kako hajdučki puk diše, rezultati bi za Kosa bili jako pozitivni. Možda u tim izborima ne bi pobijedio odmah, ali bi ušao u drugi krug. Nekima bi mirisalo na titulu, neki bi se divili najboljem napadačkom Hajduku, neki bi spominjali neosporne greške – ali ogromna većina bi promašila poantu.
Sva Brancova čarobiranja imaju smisla samo ako se imaju na što nasloniti, a u Hajduku nositelji moraju biti igrači koje će proizvoditi akademija
Kos je obećao iskorak. Napravio je katastrofalni kadrovski kiks s otpuštanjem Damira Burića i imenovanjem Marijana Pušnika, imao je nekoliko nepotrebnih medijskih izleta i nije baš svoju prvu godinu odradio savršeno. No, nastavio je stabilizaciju financija, počeo ulagati u infrastrukturu i suradnju s drugim klubovima dalmatinskog bazena. Opći je dojam iz zamišljene ankete kako, u tih godinu dana, Hajduk nije napravio nikakav osjetni napredak, ali nije ni nazadovao. I baš to je gdje svi griješe.
Jer Hajduk jest napravio iskorak i to tamo gdje je najbitnije.
Prva momčad Hajduka, iako nam svima određuje stav prema klubu, nešto je što je u ovoj fazi sasvim nebitno. Svjestan sam da se navijačima s time teško pomiriti, ali to je činjenica. Tko je trener, kakav je desni bek i hoće li Hajduk završiti četvrti ili drugi sasvim je irelevantno, jer nema temelje za biti prvi. Sjećate li se fraze „drugo mjesto i kup“? To je negacija svega što Hajduk predstavlja, to je pokapanje mentaliteta koji teži samo najboljem. Ako ne možeš biti prvi, ako nemaš postavljene temelje, onda je nebitno koji si.
Da bi se steklo temelje, ključna su dva čovjeka – sportski direktor i šef akademije.
Muhammad Ali je to lijepo objasnio: „Bitka je dobivena daleko od svjedoka; iza linija, u sportskoj dvorani, vani na cesti, davno prije nego ja zaplešem pod tim svjetlima“. Dok svjedočimo aperkatima kojima je Ali pogađao brade protivnika pod reflektorima ringa, ili, bolje rečeno – ne svjedočimo baš centaršutevima koje pogađaju bekovi, zanemarujemo gdje se dobiva bitka. Zanemarujemo kako Hajduk u tom segmentu radi iskorak.
Sportski je direktor samo na primjeru Ante Ercega i Márka Futácsa dokazao kako zaslužuje dovoljno kredita. Mario Branco je ozbiljan stručnjak za naše okvire, radi jako dobar posao i dokazao je kako je sposoban ojačati momčad i bez skupih pojačanja. Goran Vučević je iznio veliki teret u inicijalnoj stabilizaciji kluba, ali ni sam se nije mogao odlučiti je li trener, sportski direktor ili nešto treće. Svaštarenje obično donosi samo gubitak fokusa. Mario Branco zna što želi biti – isključivo sportski direktor. Za novi prijelazni rok dobit će budžet od milijun do milijun i pol eura. U globalnim okvirima je to smiješno, ali s obzirom na to da je dosad uzimao isključivo robu koju su svi zanemarili, radi se o finoj cifri.
Sva Brancova čarobiranja imaju smisla samo ako se imaju na što nasloniti, a u Hajduku nositelji moraju biti igrači koje će proizvoditi akademija.
Samo i ta akademija ima svoje zakonitosti. Nijedna momčad na svijetu neće proizvoditi više od par igrača godišnje spremnih preuzeti mjesto u prvoj momčadi i teško je da će uvijek netko biti za poziciju koja je prioritet. Jednostavno, krivulja je jasna i prirodna selekcija se ne može prevariti. Problem je što su godine nerada i nereda potpuno uništile procese selekcije i odgoja talenata. Nevjerojatni je napredak napravljen u svega par mjeseci, u sve tri temeljne generacije – ponajprije igrom, a onda i rezultatski.
Daleko najbolji potez koji je Kos povukao je imenovanje Krešimira Gojuna šefom akademije. Ako Branco kopa temelje dugoročnog uspjeha, Gojun izrađuje cigle kojima će netko sutra zidati uspjeh. I to radi zaista sjajno. Okružio se mladim stručnjacima koji iza sebe imaju i znanje i rezultate. Možda jednako bitno, imaju entuzijazam i posvećenost projektu koji tek počinje i kojeg će trebati dovesti do kraja. Dvadesetak godina nerada nemoguće je popraviti u pet mjeseci, ali napredak koje su sve selekcije prikazale obećava. Uostalom, upravo je Gojun bio trener kad je Dinamo osvojio Nike Premier Cup i kad su njegovi dečki postali neslužbeni prvaci svijeta. Dakle, riječ je o ljudima koji dokazano znaju što rade, ljudima koji su u ovom trenutku najveći Hajdukov kadrovski kapital.
Hajduk je godinama bio klub bez skautske službe, Hajduk je tek ove polusezone dobio umjetni travnjak nove generacije (na kojem radi čak 10 selekcija) i obnovljene svlačionice, Hajduk je tek ove godine krenuo u modernizaciju procesa odgajanja talenta koji je zapeo u nekom davnom dobu.
Možemo mi Hajduk gledati očima kakvim želimo, ali dugo vremena su u omladinskoj školi vladali potpuno amaterski uvjeti po pitanju i struke i infrastrukture. Impresivan je zato napredak koji su ostvarili ljudi koji su zatekli nekoliko bogomdanih talenata i nevjerojatnu pustoš. Šteta je onda njihov rad suditi po centaršutu Hysena Memolle protiv Lokomotive ili brojem medalja u finalu Kupa. To je sasvim nebitno, s obzirom na to da su se uspjeli približiti Dinamu u daleko najboljem segmentu kojeg Dinamo ima od situacije u kojoj u Akademiji nije bilo ni video analize ni baze podataka o igračima. Proces stvaranja sistema mora trajati najmanje tri godine, a onda će se moći suditi daje li taj sistem optimalne rezultate. Prvi pokazatelji govore kako daje, a uostalom provjerite kad je Hajduk zadnji put igrao finale Kupa u sve tri kategorije.
Uostalom, dobar rad je očit i iz toga da im kritičari ne mogu smisliti puno argumenata, sve se svodi na mjesto rođenja. Da vas samo podsjetim: ni Bajdo Vukas, ni Baka Slišković, ni Miki Rapaić, ni Dragan Holcer nisu bili Splićani. Ali nisu bili kurac od ovce, nego najveći igrači svojih generacija. Bili su cijepljeni od one zloćudne fiksacije prijelazima iz euforije u depresiju i dovoljno strpljivi da poštuju procese i zakonitosti nogometa. Upravo njihova odmaknutost od dalmatinskog mentaliteta, drugačiji kriteriji i pluralizam omogućili su im je da obogate Hajduk i da budu kapital na kojem će klub napraviti iskorak.
