Nisu Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius krivi zašto nijedan od 32 udarca u dvjema utakmicama nije ušao u gol. Hajduk je imao svoje šanse i nije ih zabio. Nisu krivi što je Marko Livaja u obje utakmice imao po jedan neometani udarac glavom sa sedam metara iz kojih nije zabio. Nisu krivi niti za to što je Vadis Odjidja-Ofoe skrivio kazneni udarac u sasvim nepotrebnom pokušaju oduzimanja lopte. Ili za to što Sascha Stegemann nije sudio vrlo usporediv kontakt na Janu Mlakaru s druge strane.

Još manje je kriv Ivan Leko.

To što je Hajduk igrao dobre utakmice s PAOK-om jasan je znak da ne treba sve polit petrujen i užgat, kao što se to obično radi kada je riječ o Hajduku

Da, njegov Hajduk ne igra kroz sredinu nego većinu progresije s loptom pokušava ostvarivati u bočnim zonama. Time je dobio obrambenu stabilnost jer je u trenutku gubitka lopte suparnički kontranapad ograničen aut linijom, ali je ograničio i vlastitu fleksibilnost time što su napadi relativno predvidljivi, jer ni Hajduk ne može preko aut linije. Međutim, protiv PAOK-a je Leko napravio adaptaciju. Izvukao je Livaju skroz lijevo, pomaknuo je Filipa Krovinovića da surađuje s njim, a oslobodio je Darija Melnjaka koji je u prvom dijelu ušao u dvije dobre šanse; da je ijedna od tih šansi ušla, Leko bi bio genijalac.

Ali činjenica je da je Hajduk na klupi za napadačke pozicije imao Filipa Čuića, Ivana Dolčeka i Leona Dajakua. S obzirom na to da je Răzvan Lucescu s klupe uveo Taisona koji ima 43 nastupa u grupnoj fazi Lige prvaka i još 54 u Europa ligi, to je debelo premalo. Zato je Leko u pravu kada priča o tome da Hajduku nedostaje igrača. Odnosno, nedostaje mu opcija za ovu razinu.

U veznom redu nedostaje Rokas Pukštas koji je ozlijeđen, u zadnjoj liniji nedostaju Ferro i Josip Elez, pa poziciju stopera krpa čovjek koji je doveden za lijevog neka, ali prije svega nedostaju napadačka rješenja koja mogu raditi razliku.

Hajduku na lijevom krilu igra čovjek koji uopće nije krilo. Mlakar je iznimno bitan kotačić u stroju, pogotovo u kombinaciji s navikama koje imaju Livaja i Melnjak. Prošle sezone je bio drugi strijelac ekipe, a koliko je koristan u pritisku na loptu najbolje je pokazalo to što se Hajduk raspao kad je prvo izašao Krovinović, pa onda desetak minuta kasnije i Mlakar. Međutim, Mlakar može funkcionirati kad s druge strane ima protutežu; nekoga tko može privući pozornost obrane na sebe jer donosi opasnost. Ni Dolček, ni Dajaku, a ni Emir Sahiti nisu takvi igrači.

Dajaku je došao nakon što je prošle sezone odigrao 10 utakmica u Championshipu i 12 u švicarskoj Super League. Nije zabio gol u te 22 utakmice, a kreirao je samo jednu veliku priliku. Dolček je bio u Šibeniku, zabio je pet golova, ali je u prvoj postavi počeo samo 19 utakmica. S obzirom na to da je riječ o igraču koji nije bio niti udarna igla kluba koji je ispao iz HNL-a, teško je očekivati da može biti pojačanje za Hajduk. Dakle, ostaje Emir Sahiti koji je na trenutke prošle sezone pokazivao da može razvući obrane — i koji je, uostalom, ima puno bolji učinak u Šibeniku — te tako otvoriti prostor Mlakaru i Livaji, ali koji je ove sezone u jako lošoj formi.

Možemo pričati i o opcijama u sredini terena. Tu je stanje bolje nego na krilima jer Odjidja-Ofoe je sjajan igrač koji može raditi razliku u HNL-u. Kvragu, može raditi razliku čak i u Europi usprkos skrivljenom kaznenom udarcu. Ali riječ je o 34 godine starom nogometašu koji se vraća nakon operacije koljena, druge u karijeri. Previše je očekivati da može pratiti ritam nedjelja-četvrtak i odrađivati po 70-ak minuta. Puno je razumnije gledati ga kao opciju za zadnjih 30-ak minuta, kao što je odradio protiv Dinama ili onako kako PAOK koristi Taisona.

Hajduk naprosto nije kompletiran i to je veliki problem u susretima protiv suparnika kao što je PAOK. U trenutku kad je utakmica još uvijek živa, Lucescu uvodi Taisona i Brandona Thomasa te na klupi ima Vieirinhu, koji ima preko 100 bundesligaških nastupa i preko 25 nastupa za portugalsku reprezentaciju. Leko, s druge strane, uvodi Dolčeka, Dajakua i Čuića od kojih se, valjda, očekuje da podignu ritam utakmice i da prelome dvomeč.

U tom kontekstu, sama činjenica da je Hajduk igrao dobre utakmice s PAOK-om jasan je znak da ne treba sve polit petrujen i užgat, kao što se to obično radi kada je riječ o Hajduku. Treba izvući lekcije, prihvatiti odgovornost i biti pametniji za iduću godinu jer može se bolje od ovoga, ali Hajduk odrasta. Nije do kraja odrastao, ali to je proces u kojem Hajduk ima temelje na koje se može osloniti ako želi biti konkurentan u Europi; podigao je budžet za plaće, ključni igrači se ne mijenjaju i nositelji su kontinuiteta, a u cijeloj priči ima nekoliko mladih igrača koji nose rezultatski potencijal i financijsku sigurnost.

Samo što će Hajduk će jednom morati dobiti ovakvu utakmicu. Morat će izbaciti suparnika PAOK-ove kvalitete, pa vjerojatno i jačeg od toga. Bez alibija i iz pozicije autsajdera.

Jer iduće sezone Hajduk će ponovo imati europski koeficijent u rangu Pjunika iz Armenije, Shamrock Roversa i Lincoln Red Impsa. To znači da ponovo neće biti nositelj ni u trećem, ni u četvrtom pretkolu Konferencijske lige. Možda se neće dogoditi baš Villarreal, ali Hajduk će ponovo morati izbaciti barem dvije ozbiljne europske momčadi da bi ušao u grupnu fazu Konferencijske lige.

Za usporedbu, Hapoel Be’er Sheva iskoristio je svoju šansu u sezoni 2020./21. i kvalificirao se u grupnu fazu Europske lige, a onda je dobio status nositelja i u iduće dvije godine u playoff rundi kvalifikacija za Konferencijsku ligu suparnici su mu bili Anorthosis iz Famaguste i Universitatea iz Craiove. Hapoel je ove sezone ispao od Levskog, ali će iduće sezone svejedno imati dvostruko bolji koeficijent od Hajduka. Prve sezone kad se barijera kvalifikacija probije, sve će biti lakše. I financijski i što se tiče koeficijenta koji će garantirati lakše suparnike.

Ali Hajduk za te utakmice mora biti spremniji nego što je bio za PAOK. Nije bilo loše, ali nedostajalo je opcija na koje se Leko mogao osloniti.