U nekim normalnim okolnostima i u nekim normalnim klubovima ovakva bi utakmica bila dobra početna točka.
Galatasaray je, doduše, igrao bez nekoliko standardnih igrača prve postave koje je Fatih Terim odmarao za derbi protiv Fenerbahçea i Galatasaray je na kraju pobijedio, što je ono što se računa, ali Hajduk je odigrao dobru utakmicu. Izašao je hrabro, bez kompromisa i igrao je nogomet u kojem su igrači, ili barem velika većina njih, pokazali da se mogu nositi sa suparnikom iz višeg razreda. S psihološkog aspekta, to je bitan faktor na kojem se može pokrenuti momentum nakon iznimno lošeg kraja prošle sezone koji je utjecao na pad samopouzdanja u svlačionici.
“Čestitam svojoj momčadi, odigrali smo dobru utakmicu. Bili smo fokusirani, bilo je bolje nego što smo očekivali“, izjavio je nakon utakmice Jairo i na neki nevin način pokazao da ni oni sami prije utakmice nisu zapravo vjerovali da mogu skinuti ovakvog suparnika, da su iznenadili same sebe. “Imali smo šansi, ali na kraju ostaje osjećaj da je ishod mogao biti drugačiji. Sada se moramo fokusirati na Varaždin. Život ide dalje.”
U normalnim okolnostima se na tom Jairovu osjećaju da je ishod mogao biti drugačiji može graditi nešto više, on može biti prijelomna točka. Od te točke trener može reći da ima momčad koja može 70 i nešto minuta igrati s Galatasarayom, efikasno se braniti, boriti se i povremeno zaprijetiti suparniku. Od te točke trener može reći da ima momčad koja je pokazala karakter i borila se bez da se raspala; pa čak i kada je primila drugi gol, zadnje dvije ili tri minute je nastavila igrati i pokušala je zabiti gol. Od te točke trener može reći da ima momčad koja je u većem dijelu utakmice pokazala i glavu i rep. Daleko najvažnije, ovakva utakmica je točka iz koje trener može i mora početi popravljati stvari, razvijati sve one taktičke elemente koji nisu bili dobri.
Ako stvari svedete na kafansku razinu, Galatasaray je jedna od onih utakmica u kojima su vam dovoljni srce, muda, jetra i ostali organi koje ćete ostaviti na terenu
Ukratko, ova utakmica može biti točka iz koje će igra početi poprimati oblik i smisao. Ne čarobnim štapićem i ne preko noći, ali promjena psihološkog momentuma i svijest o vlastitim mogućnostima je osnovni uvjet prelaska iz stihije i apatije u nešto organizirano.
Međutim, to u ovom konkretnom slučaju nije realno za očekivati jer Hajduk nije normalan klub.
Već u nedjelju, Hajduk će na Poljudu igrati utakmicu protiv Varaždina i ona će za Harija Vukasa biti teža od gostovanja u Istanbulu. Zvuči suludo reći da je Varaždin teži suparnik od Galatasaraya jer je samo plaća koju prima Radamel Falcao barem dvostruko veća od Varaždinova godišnjeg budžeta, ali to je tako.
U Europskoj ligi je Hajduk igrao bez imperativa i bez nekih velikih očekivanja, a — koliko god to bila šuplja fraza za sve momčadi koje na terenu znaju što rade — takve utakmice protiv jačih suparnika se ponekad igraju lakše nego obične jer se u njima nema puno toga za izgubiti. Na kraju krajeva, igra protiv takvog suparnika se svodi na stihiju. Hajduk je bio organiziran u fazi obrane i kompaktan, posebno dobru utakmicu je odigrao Stanko Jurić koji je pokazao energiju u veznoj liniji, ali i Mario Vušković koji je imao puno manje prostora za braniti iza svojih leđa i pokazao se vrlo stabilnim pod pritiskom. Međutim, ako se utakmica svodi na to da čekate jednu ili dvije prilike u tranziciji, a Hajduk ih je dočekao i promašio pri rezultatu 0:0, onda je to definicija stihijskog pristupa, izoliranih šansi koje treba iskoristiti.
U HNL-u je drugačija situacija, tu će sve biti dijametralno suprotno u odnosu na Galatasaray jer su očekivanja drugačija. Biti organiziran i doći u dvije prilike jednostavno nije dovoljno, od Hajduka se tu očekuje da ima smislenu igru i da kroz posjed lopte ugrozi suparnika.
Ako stvari svedete na kafansku razinu, onda je Galatasaray jedna od onih pet ili šest utakmica godišnje u kojima su vam dovoljni srce, muda, jetra i ostali unutrašnji organi koje ćete ostaviti na terenu. To ćete odigrati na impuls, na ho-ruk i dogodit će se da ćete nekad i proći zahvaljujući tome što ste imali više energije i želje od suparnika kojeg ste uhvatili spuštenog garda. Za Varaždin i ostalih 40-ak utakmica u sezoni će vam trebati ti halfspejsi, okidači presinga, međuprostori i reposjedi; to je onaj kontinuitet o kojem slušamo.
Na kraju krajeva, postoje i različiti imperativi koji uvjetuju različite reakcije na podražaj, a oni dovode do toga da je izgubiti od Varaždina opasno. Čak i pobjeda može biti ozbiljan problem za trenera ako igra ne bude na pravoj razini, jer će pritisak javnosti biti velik. To svođenje svega na jedan rezultat nije zdravo okruženje za rad i nije pošteno prema treneru, ali to je jednostavno tako. Na kraju krajeva, sam Vukas i njegovi nadređeni konstantno vrte mantru kako je “teren jedino mjerilo” i kako je “rezultat jedini sudac”.
Uostalom, dovoljno je vratiti film tri godine unatrag. Hajduk je igrao Europu i izbacio je Levski i Brøndby, a u playoffu je naletio na Everton i dogodila se donekle slična situacija kao što je bila u Istanbulu. Hajduk je ispao, ali se pošteno borio i namučio je neusporedivo skuplju momčad. U tom trenutku je izgledalo da Hajduk nekamo ide, izgledalo je da postoji glava i rep. Zapravo, Hajduk je bio osjetno bolji nego što je danas i, kvragu, dogodio se nekakav zdrav optimizam u javnosti koji nije bio tek toksična euforija. Dva mjeseca kasnije trener Joan Carrillo je odigrao 2:2 protiv Dinama na Poljudu, izbacio Šibenik iz Kupa, igrao 0:0 sa Slaven Belupom, izgubio 3:2 od Rudeša i Carrillo je odletio. Rezultat je bio jedini sudac.
U tom kontekstu je danas, kada je generalna atmosfera oko Hajduka puno lošija nego što je bila prije tri godine, što je valjda i normalno jer nijedan kredit nije beskonačan, za Vukasa važnija utakmica ona protiv Varaždina nego protiv Galatasaraya. I ne radi se ovdje o Vukasu i pitanju je li on pravi izbor za trenera. Ne radi se niti o tome jesu li oni nadređeni njemu adekvatni za svoje pozicije niti o tome kojom logikom biraju ljude za ključne pozicije. Tko može u Hajduk, tko ne može, koga treba otjerati i koga treba dovesti. Sve to su legitimna pitanja, ali to su teme za neki drugi put, za neke druge situacije.
Jedina tema su normalne i nenormalne okolnosti. Zdravo okruženje za rad bi značilo da danas u prvi plan ne stavljamo to je li Mijo Caktaš promašio dvije šanse koje je imao pred sobom, nego da diskutiramo o tome može li Caktaš uopće igrati i što može dugoročno dati ako zonu koju on ima naviku napadati i u kojoj radi razliku dolaskom iz drugog plana konstantno okupira Dimitrios Diamantakos, igrač doveden zbog inzistiranja kako Hajduk treba pravog napadača, iako je imao čovjeka koji daje 20 golova u sezoni, a kojem je ovako zakrčen prostor i pada mu vrijednost u igri.
Međutim, Hajduk nije normalan klub i okolnosti nisu normalne.
Zbog toga je teško očekivati da Galatasaray bude početna točka iz koje će igra početi poprimati oblik i smisao. Puno je izglednije da će ostati samo prolazna točkica na putu prema Varaždinu i novim varaždinima koji će biti ključni.
