Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Hajduk: U što sada uložiti novac?

Želi li dosegnuti razinu više, klub nema vremena za gubljenje

Profesionalni nogomet je posebna vrsta biznisa, ali u svojoj srži i dalje biznis koji treba voditi.

U poslovnom je svijetu organizacijska kultura jedan od najvažnijih aspekata rada i faktor uspješnosti upravljanja. Ukratko, odgovarajuća organizacijska kultura i sustav vrijednosti ono su što razlikuje efikasnost rada u prosječnom hrvatskom državnom poduzeću od efikasnosti rada u Mercedesovoj tvornici u Njemačkoj. Ta kultura ne dolazi preko noći, ona je rezultat dugotrajnog procesa u kojem se stavovi, vjerovanja i ponašanja ljudi koji čine organizaciju postupno oblikuju u oblik kolektivnog stanja uma tako da na kraju predstavljaju sam identitet organizacije. A upravo taj identitet nepogrešivo određuje njen uspjeh.

Nogometni je svijet tu još dodatno poseban, jer u organizacijsku kulturu ne ulaze samo zaposleni dužnosnici sa svojim sposobnostima i etikom rada, nego i cijela hrpa navijača sa svojim načinom razmišljanja. Oni nisu izravno uključeni u proces rada, ali ga dodatno kompliciraju svojim sustavom vrijednosti i stavovima.

Hajduk trenutno posluje dobro i odgovorno, što klub dovodi u izrazito stabilnu ekonomsku situaciju. Takvim poslovanjem, uz prodaju nekoliko igrača, klub je došao u poziciju da je solventan i spreman za ozbiljna ulaganja. Međutim, koliko god bio financijski u dobrom stanju, Hajduk nije u poziciji u kojoj može gubiti vrijeme. I tu do izražaja dolazi specifična organizacijska kultura koja često radi protiv dugoročnog interesa kluba. I klub koji zbog specifične kulture ponavlja identične pogreške.

Marin Brbić preuzeo je klub kad je Hajduk bio doslovno u poziciji gašenja. Čovjek je napravio iznimne stvari u sferi njegova spašavanja, povlačio je poslovne poteze u maniri stečajnog upravitelja i spasio je klub od stečaja dovevši ga do okvirne stabilnosti. Možda je u tom poslu ostao i podcijenjen jer je stvarno odradio golemi posao.

Novac se može se uložiti na dovođenje igrača za seniorsku momčad, ili se može izgraditi skautska mreža koja će ih otkrivati. Izbor bi trebao biti prilično jasan

Međutim, Brbić je zanemario jedan iznimno važan aspekt funkcioniranja kluba, ono što je ključ za neke buduće Hajdukove uspjehe i rast. Gubio je vrijeme, jer nije paralelno s financijskim ozdravljenjem kluba slagao i strukturu omladinskog pogona. Šef omladinske škole bio je Srđan Andrić, bivši kapetan koji zapravo nije imao nikakve kvalifikacije za taj posao. Dobio je iznimno zahtjevan posao bez referenci, iskustva i potrebnog znanja, čisto na račun svoje igračke karijere. I to je bila daleko najveća Brbićeva pogreška.

Ivan Kos zatekao je klub u solidnom stanju i jedan od prvih njegovih poteza bilo je uređenje omladinskog pogona. Promjena imena u Akademiju nije bila samo na simboličkoj razini; onog trenutka kad je Kos doveo Krešimira Gojuna na mjesto šefa Akademije, napravio je i suštinsku promjenu. Gojun iza sebe ima rezultate, ima potrebne reference i okružio se sličnim ljudima – mladim stručnjacima koji iza sebe imaju i znanje i rezultate. Godine nerada ne mogu se ispraviti u kratkom roku, proces na kraju kojeg će Akademija doći u pravo stanje trajat će najmanje pet godina od imenovanja Gojuna i vjerojatno nikad neće prestati. Akademija još zapravo nije stavljena na centralno mjesto u klubu, ali se kroz okupljanje talentiranih mladih trenera te izgradnju pomoćnih terena i adekvatne infrastrukture dolazi do toga da se u skoro vrijeme mogu očekivati prvi pravi rezultati.

Međutim, specifična kultura uvjetuje da se ponavljaju identične greške. Hajduk gubi vrijeme jer je u kolektivnom stanju uma koji čini identitet organizacije puno bliži sustavu vrijednosti i rada u prosječnom hrvatskom državnom poduzeću nego u Mercedesovoj tvornici u Njemačkoj. Ako je kod nas potrebno izvaditi neki papir, nitko neće poduzeti ništa dok se najprije ne izvadi rodni list ne stariji od šest mjeseci. Stav je – tek kad netko odradi svoj dio posla, onda se ja uključujem sa svojim. U Mercedesovoj su tvornici stvari nešto drugačije i puno efikasnije. Simbolički rečeno, to što motor nije još do kraja sklopljen ne znači da se paralelno sa sklapanjem motora ne mogu sastavljati vrata prtljažnika.

Kos ponavlja pogrešku koju je napravio Brbić. Premalo je multitaskinga i klub nepotrebno gubi vrijeme, koje je iznimno bitan resurs.

Postoje neki procesi koji se mogu obavljati paralelno. Brbić je mogao ustrojiti Akademiju i ulagati u razvoj paralelno sa stabilizacijom kluba. Možda ne odmah prvih dana na svojoj poziciji, ali nakon kraćeg vremena – bez ikakve dileme. Jednako tako, Kos može ulagati u razvoj Akademije, ali usporedno s tim može i razvijati skautsku službu. Za to treba novca, ali to nisu procesi koji su u međusobnom konfliktu. Hajduk više ne može čekati široku i efikasnu skautsku mrežu.

Kosov Srđan Andrić je Saša Bjelanović. On je imenovan za glavnog skauta, a iza sebe nema nikakvo iskustvo ni reference. Na ovoj poziciji ispod sebe ima četvoricu ljudi. Dvojica su skauta na području Dalmacije, treći je zadužen za zapadnu, srednju i sjevernu Hrvatsku, Sloveniju i sjevernu Italiju, dok je četvrti skaut zadužen za Slavoniju, sjevernu i srednju BiH, Mađarsku i Srbiju. Međutim, opipljivi rezultati su vrlo mršavi. Igrači za prvu momčad dolaze isključivo kroz rad koji obavlja sportski direktor Mario Branco preko svojih kanala, ali to je njegov talent i njegovo iskustvo koje nema veze sa sustavom koji je potreban za evaluaciju talenata.

Hajduk je upravo prodao Francka Ohandzu za 1,8 milijuna eura, što je izniman iznos za igrača kojem na ljeto ističe ugovor i koji je tada mogao otići besplatno. Stvar s Ohandzom je ta što je on bio ‘oštećena roba’, igrač vrhunskog talenta koji je podložan ozljedama i zato je dobio priliku zaigrati u Hajduku. Jači klubovi su jednostavno propustili Ohandzu jer nije bio sigurna opcija i zato se isplatio Hajduku. I upravo je Ohandza izvrstan primjer kako bi Hajduk trebao poslovati.

Novac koji je Hajduk dobio za Ohandzu može se uložiti na dva načina. Može se uložiti na dovođenje igrača za seniorsku momčad, kao što je poslije prodaje Nikole Vlašića doveden Hugo Almeida i nakon prodaje Ante Ercega vraćen Mijo Caktaš. Ili se može izgraditi skautska mreža koja će sezati dalje od granica na kojima djeluju sadašnja četvorica skauta koji očito snimaju samo mlade igrače i, uz eventualnu suradnju s nekim financijski i infrastrukturno jačim klubom, otkrivati neke nove Ohandze – jeftinije igrače vrhunskog potencijala koji ili nisu sigurna opcija za jače klubove ili ih je Hajduk snimio dovoljno rano da ih dovede.

Realno, izbor bi trebao biti prilično jasan.

Međutim, ni blizu nije jednostavan. Potrebno je dovesti prave ljude na prava mjesta, napraviti sustav evaluacije talenata, strategiju traženja i postaviti prave kriterije. A to su stvari koje ne samo da koštaju, nego su i među najtežima procesima u nogometnom svijetu. Tu griješe i najjači klubovi s najvećim nogometnim umovima i gotovo neograničenim sredstvima.

Ono što dodatno komplicira odluku kako uložiti novac od Ohandze su navijači sa svojim sustavom vrijednosti. Oni prirodno stvaraju pritisak na Kosa i upravu u vidu rezultata prve momčadi. I tu se javlja ogromni paradoks. Jedino ono što u funkcioniranju kluba nije paralelan proces, to je uspjeh prve momčadi. Uspjeh prve momčadi je finalni produkt. To je konačno, pečatirano rješenje državne firme ili Mercedes izložen u autosalonu. On će doći tek kada se sve posloži, kada rezultate odjednom budu davali i skauting i Akademija. A za to treba vući prave poteze i ne rasipati vrijeme uzalud.