Čim je Hajduk u zadnjem pretkolu izvukao daleko najjaču momčad kvalifikacija za Konferencijsku ligu, bilo je jasno da su šanse za prolaz minimalne. Možda bi bile za nijansu veće da se prva utakmica igrala na Poljudu, ali Villarreal je prošle sezone igrao polufinale Lige prvaka, pretprošle je osvojio Europa ligu i momčad gradi tako da mu nije problem isplatiti 25 milijuna eura za Arnauta Danjumu ili 15 milijuna za Juana Foytha. Razlika u kvaliteti je tolika da prave šanse nije bilo.
Međutim, usprkos objektivnoj razlici i minimalnim šansama, utakmica protiv Villarreala za Hajduk nije bila nevažna.
Hajduk je izbacio Vitóriju de Guimarães u dvobojima koje je najpreciznije opisati kao test karaktera. Prvo je na Poljudu primio gol u jeku napada na suparnički kazneni prostor i ništa se nije dogodilo. Hajduk je nastavio igrati u istom ritmu kao i prije nego što su Portugalci zabili, a ilustracija fokusa je bila situacija nakon gola Darija Melnjaka za 2:1, kad je Filip Krovinović izvadio loptu iz mreže i nosio je natrag na centar jer je momčad nanjušila krv. Drugi slučaj je scena u kojoj je u Guimarãesu primio pogodak na samom otvaranju utakmice kod iznimno domaćinske momčadi.
Samo radi konteksta, Vitória je prije utakmice u Hajdukovoj svlačionici uključila grijanje. To divno sitničarstvo je najbolje opisao Luis Lourenço kada je 2008. pisao biografiju Joséa Mourinha. U pokušaju da objasni zašto je Mourinho toliko svadljiv i zašto se toliko dobro snalazi u onome što engleski mediji zovu mind games, Lourenço je cijelo jedno poglavlje posvetio provokacijama koje obično rade manji klubovi u Portugalu i na koje je Mourinho morao naviknuti kad se iz Barcelone vratio u portugalski nogomet. Od pokvarenih autobusa, ugašenih bojlera, nepokošene trave, ispuhanih lopti, dva žetona manjka na taktičkoj ploči; portugalski klubovi otvorene provokacije i pokušaje izbacivanje suparnika iz takta uzimaju kao legitimnu strategiju za ostvarivanje rezultata na domaćem terenu.
Utakmica s Villarrealom prikazala je da mjesta za napredak ima. Pokazala je da Hajduk ima dozu zrelosti i da Valdas ima nešto za ponuditi ovoj momčadi
Vitória je pokušala istu stvar. Izvan terena kroz paljenje grijanja u svlačionici ili ostavljanje dvije kockice leda za obloge, a na terenu kroz agresivnu igru, fizički kontakt i konstantno potenciranje sukoba. Hajduk nije nasjeo. Nije se urušio niti nakon primljenog pogotka na otvaranju utakmice i nije zapeo u paniku; nastavio je igrati i pratiti postavljeni plan. Položio je test karaktera i nije dozvolio Vitóriji da provokacijama utakmicu odvuče u vode koje su njoj odgovarale.
Hajduk je zadnjih 20-ak godina takve utakmice obično gubio jer bi se dao navući u zasjedu. Unervozio bi se, prestrašio i posljedično izgubio fokus, a gubljenje fokusa na ovoj razini nogometa znači da ideš doma pognute glave. Ovdje je prošao jer je usprkos svemu ostao fokusiran na plan, bez obzira na događaje i u prvoj i u drugoj utakmici. Prošao je dalje zato što je Krovinović na 2:1 vadio loptu iz mreže kako bi se što prije krenulo po trećeg.
Ako je Vitória de Guimarães bila test karaktera, onda je Villarreal bio ispit zrelosti; upravo zato što Hajduk objektivno nije imao ni grama šanse. U Španjolskoj Hajduk taj ispit nije položio. Valdas Dambrauskas nije se skrivao i nije bio licemjer koji će se kukavički povući u bunker dok je od igrača javno traži hrabrost. Postavio je igru koja je imala glavu i rep, pokušao je izvući maksimum od momčadi koja ima ogromnu rupu na poziciji zadnjeg veznog i promijenio je ulogu Chidozieja Awaziema kako bi sredinu terena pokrpao najboljim dostupnim rješenjem; ne savršenim, ali najbližim onome što mu je trebalo od svih koje je imao na raspolaganju. Problem je bio u tome što je Hajduk golove — a tu se posebno ističu prvi i četvrti — primio naivno i nezrelo; kao momčad koja ne vjeruje da može nešto napraviti.
Na Poljudu je bila drugačija stvar.
Hajduk je u utakmicu ušao s ciljem da pritisne Villarreal. Kvragu, svima je bilo jasno da će biti gotovo nemoguće zabiti tri gola momčadi koju vodi Unai Emery. Villarreal je prošle sezone poraze u kojima je inkasirao tri komada doživio samo od Barcelone i Liverpoola. Ali Hajduk je pritiskao Pepea Reinu i izgledao je vrlo smisleno u fazi presinga, do te mjere da je u prvom poluvremenu uzeo sedam lopti na suparničkoj polovici.
Upravo to je obilježje zrelosti; ne dječačko sanjarenje i zanošenje iluzijama, nego obje noge čvrsto na zemlji i spremnost na borbu u točno određenim segmentima kojima si se prilagodio jer si svjestan da si u drugima slabiji.
Jedan od bitnijih faktora u toj priči jest da se vratio Marco Fossati. On je igrač s tisuću mana i daleko je od mobilnosti kakvu Dambrauskas traži od svog zadnjeg veznog da bi zatvorio obrambenu tranziciju, ali i takav Fossati je najbolje što Valdas trenutno ima na raspolaganju. Njegov povratak se osjetio u fazi izgradnje napada, Hajduk je bio stabilniji na lopti, a ta je stabilnost nudila situaciju da se ne mora stalno braniti. Da se morao stalno braniti, Villarreal bi ga ‘nagurao’ u kazneni prostor i distance za kontre bi bile tolike da bi Hajduk bio neopasan. S obzirom na to da je posjed lopte bio otprilike podjednak, Hajduk je mogao pritisnuti suparničku obranu i zatvarati zamke uz aut liniju kad bi lopta otišla na bok, čime je Villarealu stvarao probleme u otvaranju napada.
Uostalom, Hajduk je Villarrealu 16 puta pucao na gol, izveo je sedam kornera i imao je visok postotak točnih dodavanja. Villarreal je pobijedio i svima je jasno da ovo nije vrhunac mogućnosti ove momčadi, ali Hajduk je maksimizirao svoje šanse dobrim pritiskom na loptu i doveo se do toga da je opasan suparnik. Na kraju krajeva, ovo je bila najbolja demonstracija aspekta igre u kojem je Dambrauskas nogometno najjači, a koji je u njegovom splitskom mandatu potpuno u drugom planu. Vidjeli smo Hajduk koji igra presing; Hajduk u kojem nitko ne odmara bez lopte i u kojem su jasno definirani okidači za pritisak na suparnika. A samim time smo vidjeli i Hajduk koji može i koji je koliko-toliko konkurentan zbilja vrhunskoj momčadi.
To je ono što Dambrauskas radi. Kad maknete sve kontekste i kompromise na koje svaki trener mora pristati, ova je utakmica dosad najbliža onome kako on želi igrati: ulaziti u presing, oduzimati lopte i dolaziti u završnicu. Koliko će se klub prilagoditi trenerovim potrebama i koliko je igrački roster složen da ispuni takve zahtjeve, to je sasvim druga stvar. Ali utakmica protiv Villarreala bila je prikaz smjera.
“Nervozniji sam zato što smo prošle godine napravili nekakav iskorak i ove godine očekuješ novi iskorak”, rekao je Marko Livaja za Hajduk Digital TV u emisiji emitiranoj prije utakmice s Villarrealom. “Naši navijači žive za to. Mi sad ne igramo bajno, iako osvajamo bodove, a ja sam takav da uvijek želim da dobra igra prati dobar rezultat.”
To je suština svega: potreba za napretkom. Utakmica s Villarrealom prikazala je da mjesta za napredak ima. Pokazala je da Hajduk ima dozu zrelosti i da Valdas ima nešto za ponuditi ovoj momčadi.
Idući ispit je već u nedjelju protiv Osijeka. Hajduk je, usprkos porazu, dokazao sebi da može. Sada je samo pitanje je li dovoljno zreo da nastavi u tom smjeru ili je Villarreal bio samo specifična utakmica sa specifičnom motivacijom. Odgovor na to pitanje će odrediti hoće li Hajduk zbilja napraviti novi iskorak ili je ovo maksimum ove momčadi.
