Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Hajdukov simbol

Darko Nejašmić zaigrao je nakon pola godine. On je pokazatelj lutanja na Poljudu

Točno 179 dana.

Toliko je prošlo otkad je Darko Nejašmić zadnji put zaigrao prvenstvenu utakmicu u Hajdukovu dresu. Jasno, imali smo dva mjeseca zimske pauze i tri mjeseca koja su otpala na koronavirus, ali ostaje činjenica da je Nejašmić preskočio čitav jedan prvenstveni krug prije nego što ga je Igor Tudor stavio u igru protiv Istre u 81. minuti utakmice. Čudno je tako zamrznuti na klupi čovjeka koji je do tog trenutka bio standardni član prve postave i mladi reprezentativac, a još čudnije s obzirom na to da je Nejašmić po Transfermarktu u prosincu vrijedio dva milijuna eura i da je, zbog godina, bio najatraktivniji Hajdukov igrač na tržištu.

Ipak, u Tudorovoj odluci se mogla naći taktička logika. Tudor je još prije dolaska odlučio da će igrati u formaciji s trojicom stopera, a to znači da od dvojice centralnih veznih igrača očekuje mobilnost i visoku energetsku komponentu igre. Ukratko, u sredini mu trebaju igrači koji su trkački moćni, a Stanko Jurić i Hamza Barry, pa i Bassel Jradi, u tom su segmentu više prilagođeni zahtjevima pozicije. Međutim, kada su priliku na centralnom veznom — za kojeg je Nejašmić spor, slab i nedovoljno silovit — dobili Jakov Blagaić i Mario Čuić, onda je i ta logika koja se oslanjala na fizičku dimenziju igre ipak pala u vodu i sve što je ostalo je apsolutno nejasna strateška odluka kluba.

Da bismo se potpuno razumjeli, trebamo prvo definirati pojmove. Najjednostavnije rečeno, strategija je način na koji ostvarujemo zacrtani cilj. Kad na raspolaganju imate određene resurse i prilike, kad u okruženju imate određene prijetnje, onda je potrebno u grubim crtama isplanirati način kako otprilike iskoristiti to što imate da dođete do onoga što dugoročno želite.

Strategiju imaš ili nemaš. Ako je imaš, onda se ovakvi problemi rješavaju po dogovorenim načelima; ako nemaš, sve se pretvara u sapunicu u kojoj gube svi

U tom kontekstu, uporno ponavljanje priče kako “trener odlučuje” i kako je “teren jedino mjerilo” su obične floskule i pranje ruku onih koji su barem trebali postaviti cilj.

Juventus, na kojeg se Tudor često poziva, doveo je Maurizija Sarrija na temelju imidža kojeg je stvorio u Napoliju. Sve što je ondje postigao, postigao je u kontekstu jasnih pravila Sarriball nogometa, a taj stil u Juventusu nikad nije zaživio ni blizu onome kako je palio u Napoliju. Ovo što Juventus ove sezone igra je najobičniji kompromis, bljutavi bućkuriš specifičnih zahtjeva koje bi Sarri želio implementirati i duboko ukorijenjenih navika vrhunskih igrača kojih se teško riješiti jer su ih upravo te navike dovele do Juventusa.

Jedan od najboljih primjera je Cristiano Ronaldo. Čovjek je zabio 21 gol u 22 prvenstvene utakmice, donio je hrpu bodova isključivo na individualnu kvalitetu, ali se svojim stilom igre jednostavno ne uklapa u trenerove taktičke zamisli i sve dok je na terenu Juventus ne može efikasno igrati Sarriball — jer navike koje su ga više puta učinile najboljim igračem na svijetu potpuno su drugačije od zahtjeva na njegovoj poziciji. Sarri to jako dobro shvaća, ali mu ipak ne pada na pamet ostaviti ga na klupi ili riješiti ga se i dovesti igrače koji će moći odraditi ono što su u Napoliju radili Lorenzo Insigne i Dries Mertens. To je Cristiano Ronaldo, klub je uložio u njega i on je važan dio klupskog imidža, a trener je tu da zaštiti Juventusove strateške interese i da svoju taktičku viziju podredi višem cilju.

Ako su odlukom Uprave i Nadzornog odbora ciljevi u Hajduku svedeni na trenutne rezultate po svaku cijenu jer je predsjednik obećao drugo mjesto ili vlastitu ostavku, onda Tudor ima pravo biti tvrdoglav koliko god želi. Samo, postoji jedan problem s time.

Ako se svjesno odlučite koncentrirati isključivo na trenutne rezultate, onda gubite pravo tražiti strpljenje i razumijevanje za dugoročne procese. Matematika je jasna: ako se trener u službi trenutnog rezultata odlučio koristiti Hamzu kojemu za mjesec dana ističe ugovor i ako mu se Nejašmić ne uklapa u viziju, onda loš rezultat protiv Istre i Intera — a Tudor nije bio daleko da kiksa i protiv jednih i protiv drugih — znači neuspjeh. Ne samo trenera, nego i cijele vizije fokusirane na kratkoročni rezultat.

“Negativa me smeta”, izjavio je Tudor na konferenciji za medije prije Istre. “Kao da se zadnjih 10 godina ovdje igra atomski nogomet i pobjeđuje 5:0. Kada sam došao, to sam rekao na prvoj konferenciji: ako mi smatramo da moramo biti prvaci i da moramo zabiti šest komada Interu, onda to ne štima.”

Tudor je potpuno u pravu – nije realno da Hajduk trenutno bude prvak, da se bori za naslov i da zabija šest komada Interu. Ali isto tako, ako je cilj razvoj momčadi do točke kada će to postati realno, onda Tudor izravno uskače sam sebi u usta s onim što radi na terenu — jer ako forsiraš igrača koji će otići za mjesec dana i igrača koji nema set vještina koji Hajduk može unovčiti nauštrb onoga koji ima najveću vrijednost na tržištu i koji klubu može donijeti ozbiljnu lovu, onda postoji neki šum u komunikaciji između onih koji postavljaju ciljeve i onih koji ih provode.

Na kraju krajeva strategija, u praksi, znači da između dvojice trenutno podjednakih igrača izabereš onoga koji će ti donijeti više u budućnosti. Ako nije za sustav, onda prilagodiš sustav jer postoje ljudi u koje se isplati ulagati.

Što se točno dogodilo između Tudora i Nejašmića ne znam i na kraju krajeva nije ni bitno, jer to bi se trebalo rješavati unutar kluba. Doduše, bitno je — jer nisam baš siguran da Hajduk u ovom trenutku može sebi financijski priuštiti da otpiše Nejašmića i da na njegovom mjestu može razvijati druge mlade igrače poput Čuića, ali poanta ionako nije u samom Nejašmiću. On je tek simbol lutanja u kojem se karte samo jednom promjenom trenera mogu promiješati tako da standardni prvotimac i najvrjedniji igrač na tržištu završi kao višak i da šest mjeseci ne igra nogomet.

A za to što Hajduk nema strategiju i što su ciljevi nejasno postavljeni nije kriv Tudor.

Zapravo, najmanje je kriv Tudor jer za strategiju razvoja su zaduženi sportski direktor, savjetnik predsjednika, predsjednik i Nadzorni odbor. Oni su ti koji moraju posjesti trenera onako kao što su u Juventusu posjeli Sarrija i objasniti mu što očekuju od njega i zašto je bitno da se klub razvija u određenom smjeru, da ide prema cilju koji je određen, po cijenu da žrtvuje dio svoje vizije ako su oni spremni žrtvovati vlastitu guzicu i riskirati obećano drugo mjesto zbog dugoročno bolje opcije.

Tudor je čovjek koji je igrao za Juventus, on je je vodio klubove u Italiji, Turskoj i Grčkoj, tako da razumije kako rade veliki klubovi. Na kraju krajeva, Tudor voli Hajduk neusporedivo više od puno njih što su došli prije i poslije njega, a i velike većine ljudi koji su trenutno u klubu.

Upravo zato je nevjerojatno lako sakriti se iza Tudora, cijelu situaciju s Nejašmićem proglasiti njegovom tvrdoglavošću i čekati kad će se dozvati pameti, baš kao što se dozvao kada je prestao koristiti Marina Jakoliša na lijevom beku. Netko tko ima autoritet, iskustvo velikih klubova i tko je došao u Hajduk svjestan svega trebao bi razumjeti više ciljeve i prilagodbe vlastitih vizija koje se trebaju napraviti da se dođe do tih ciljeva. Ako mu je uopće itko ikad prezentirao te ciljeve i ako je itko ikad odredio strategiju.

Prije nekoliko mjeseci me jedna osoba vrlo bliska bivšem treneru Damiru Buriću pitala zašto ja imam nešto protiv njega i zašto ga ‘bušim’ podacima koje vadim s InStata. Čovjeku je lakše bilo povjerovati u međunarodnu urotu Telesporta i ruske statističke kuće nego shvatiti da postoje problemi u igri koji se mogu riješiti ako se na vrijeme počne nositi s njima. Bilo mu je lakše, jer onda može sve svesti na osobnu razinu i ne mora se suočiti sa stvarnošću, pa je problem riješen. Ista stvar je i ovdje. Ovisi s koje strane ljudi žele gledati — ili je Nejašmić razmažen ili je Tudor tvrdoglav i problem je riješen, osobni razlozi dođu kao neki univerzalna zakrpa za sve.

Ali stvari su u suštini mjerljive. Postoji racionalna računica koliko Hajduku danas znači Hamza, koliko Jurić, a koliko Nejašmić i koliko mogu značiti sutra ili za godinu dana.

Puno je lakše ne izračunati to i sve svesti na idiličnu razglednicu mora, sunca, plaže i galebova u kojoj caruje ljubav i zajedništvo, pa onda ljude u klubu silno nervira kad se postavljaju pitanja koja percipiraju kao osobne napade i širenje negative, ali stvar je na kraju maksimalno jasna — strategiju imaš ili nemaš. Ako je imaš, onda se ovakvi problemi rješavaju sami od sebe po unaprijed dogovorenim načelima; ako nemaš, sve se pretvara u sapunicu u kojoj gube svi — igrač, klub, ali i trener za kojeg stvarno postaje problem ako loše odigra protiv Intera i Istre.

Jer ako trenutni rezultat ne posluži, ne ostaje mu neki proces iza kojeg se može sakriti.

Predstavljanje klupske sportske strategije najavljeno je za srpanj i Skupštinu dioničara, ali puno više od onoga što piše na slajdovima prezentacije o ciljevima govori kako se unutar kluba rješavaju ovakve apsolutno nelogične situacije u kojoj se našao Nejašmić. Danas on, sutra netko drugi, jer poanta nije u njemu — on je samo simbol lutanja u kojem je moguće da ti prvotimac i najvrjedniji eksponat završi na dnu klupe.