Topnički dnevnici

Hajdukova ovisnost o herojima

Nakon još jednog europskog debakla

Ono što sport, a pogotovo nogomet kao najveći globalni sport, čini važnim faktorom u našim svakodnevnim životima psihološki je fenomen zvan BIRG. Akronim od engleskog izraza Basking In Reflected Glory u suštini označava sklonost pojedinca da se povezuje s uspjehom poznate osobe i/ili momčadi s kojom se identificira i na kojoj gradi dio vlastitog identiteta kako bi podigao razine vlastitog samopouzdanja i samopoštovanja. Druga strana iste medalje je CORF. Cutting Off Reflected Failure označava sasvim suprotno ponašanje od BIRG-a: poanta je sačuvati individualno samopoštovanje distanciranjem od momčadi koja je doživjela poraz.

Primjere i jednog i drugog možete susresti na svakodnevnoj bazi. Možda je i najbolji primjer doček nogometne reprezentacije nakon srebra u Rusiji kada je na Trgu bana Josipa Jelačića i okolnim ulicama bilo više od pola milijuna ljudi koji su uspjeh doživljavali svojim i koji su u kontekstu reprezentacije koristili zamjenicu “mi”. Niti godinu dana ranije, u rujnu 2017., Hrvatska je igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Kosova nakon tijesne pobjede protiv Ukrajine i poraza od Islanda, a na Maksimiru se prema službenim podacima skupilo 6.838 ljudi, jer Hrvatska je u tom periodu pod Antom Čačićom igrala loše, a malo kome je do identificiranja s reprezentacijom i kišnim Maksimirom kada je rezultat upitan.

Ukratko, BIRG se svodi na euforiju. Svodi se to da se uvalimo u rezultat kojem ili nismo ničim pridonijeli ili smo to napravili u zanemarivom postotku, jer time gradimo osjećaj vlastite uspješnosti, a CORF je pranje ruku nakon neuspjeha i kidanje veza stvorenih tijekom BIRG-a kako bismo očuvali samopouzdanje i distancirali se od lošeg rezultata za koji ne želimo da se povezuje s nama.

Zato mene često dopadne pisati o Hajduku nakon što izgubi neku bitnu utakmicu — kad je dobro, svi su Hajduk; a kad nije, onda se najlakše distancirati.

Hajduk uporno, čim se probudi iz kome, trga infuzije i želi odmah trčati, čime se opet vraća na isti krevet

Postoje dva razloga zašto u svojim tekstovima često gnjavim sa psihologijom, pa tako i danas s konceptima BRIG-a i CORF-a koji su možda apstraktni, iako su karakteristični za sve nas, a pogotovo za one koji si to ne žele priznati misleći kako su izuzetak od mase. Prvo, psihologija je veći dio mog formalnog obrazovanja — a kada si čekić, u svemu vidiš čavao. Drugi razlog je taj što vjerujem kako je shvaćanje širih psiholoških procesa bitan dio za tumačenje onoga što se događa na travnjaku.

Recimo, jedan dobar primjer je odluka da kazneni udarac na 0:3 puca Filip Krovinović. U cijeloj svojoj seniorskoj karijeri Krovinović nikad nije pucao penal. S druge strane, Jan Mlakar je prošle sezone u slovenskoj ligi zabio četiri penala iz četiri pokušaja, u prvom mandatu u Mariboru ima 1/1, a na tih 5/5 u seniorskom nogometu ima i 2/2 u slovenskoj U21 reprezentaciji. Dakle, Mlakar sa svoje 22 godine u seniorskom te pseudo-seniorskom okruženju U21 reprezentacije ima sedam pogođenih kaznenih udaraca iz sedam pokušaja, ali odluka je bila da puca Krovinović.

Razlog takve odluke treba tražiti u prošlom četvrtku, kada su svi bili Hajduk.

Nakon godinu i pol pandemije kroz koju smo navikli na nogomet bez navijača, na Poljudu se okupio najveći broj navijača na svih 49 utakmica odigranih u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu tog dana. Popratni dekor bio je na takvoj razini dobrim dijelom zbog optimizma kojeg je uprava izazvala nakon što je odradila dobar PR posao predstavljanjem Krovinovića kao pojačanja koje je nedostajalo veznoj liniji. Krovinović je odigrao dobro i Hajduk je odigrao dobro, a rezultat je bio sasvim solidan. Efekt je bio da se odjednom stvorila atmosfera u kojoj je Krovinović spasitelj i rješenje koje će preko noći riješiti sve probleme. Dogodila se, koliko je god to više postalo otrcano, euforija.

A to je problem, jer Hajduk je postao patološki ovisan o herojima.

Krovinović je doveden da rješava probleme, a onda je zbilja sasvim logično da on preuzme i kazneni udarac u Kazahstanu. Nije to dio posla u kojem je dobar i sve racionalno upućuje da je Mlakar bolji izbor od njega. Analitika kaže da mora pucati Mlakar, ali psihologija nalaže da to bude Krovinović kao najskuplji igrač na travnjaku jer je generalno očekivanje da on bude taj koji preuzima odgovornost na sebe. Uostalom, predsjednik Lukša Jakobušić je preuzeo odgovornost na sebe i glavna stvar koju je u predstavljanju obećao jest da Hajduk više neće biti plašljiv.

Hajduk ovim pojačanjima jest osjetno jači nego je bio prošle godine i možda jest oživio, kako je to prošle subote na Telesportu napisao Bernard Jurišić, ali ništa se ne događa preko noći. Možda vam se nekad čini da je to drugačiji Hajduk, ali je u suštini isti bez obzira na predsjednika, trenera i igrače jer Hajduk okružuju iste okolnosti.

Kad želite ustati iz bolesničkog kreveta, morate to napraviti polako; prvo spustiti jednu nogu na pod, pa drugu, a tek onda možete dignuti guzicu. Ustanete li prenaglo, velika je vjerojatnost da će vam se zavrtjeti u glavi i da nećete ostati na nogama. A Hajduk uporno, čim se probudi iz kome, trga infuzije i želi odmah trčati, čime se opet vraća na isti krevet.

Hajduku nije problem to što je plašljiv i Hajduku ne treba heroj, a to je pogreška koju uporno ponavlja jer svako toliko se pojavi trener ili predsjednik koji dolazi otprilike kao Krovinović — u atmosferi spasitelja. Idemo sve iznova, okreće se novi list s novim rješenjima i novim ljudima. A u svemu tome što mora biti apsolutno novo, događa se ponavljanje starog. Tobol, Gżira, Dila Gori; sve već viđene priče.

Treba li nakon nove blamaže potjerati Jakobušića, Mindaugasa Nikoličiusa, Jensa Gustafssona, Krovinovića ili Lovru Kalinića? Ne treba, ali Hajduk bi napokon morao naučiti da se nekada može početi i novo poglavlje, da ne mora uvijek sve počinjati okretanjem nove stranice i distanciranjem od svega što je dotad bilo ispisano. Hajduku, puno više od heroja i rizika, treba metodičan rad i jasan plan kuda se ide i po kojim etapama.

Jasno, to ne proizvodi euforiju niti približno brzo kao što to stvara ovakav pristup i pogotovo ne stvara narativ spasitelja — a on, budimo iskreni, svakome godi jer nitko nije lišen ega; na tome se i zasnivaju koncepti BRIG-a, CORF-a i većeg dijela psihologije — koji je spasio stvar time što je sve napravio po svome. Ali valjda je sad svima jasno da je taj metodični rad jedini način jer se dobre stvari u nogometu ne događaju preko noći. Jednostavno, nakon kome možete oživjeti, ali ne ide odmah trčanje. Treba malo vremena da se dođe u stanje u kojem se može ustati bez pomoći, pa onda još malo vremena u kojem se može hodati i tek onda ide trčanje, a u Hajduku uporno pokušavaju preskakati etape i odmah doći do trčanja.

Kao posljedica se dogodi neki Tobol koji sve skupa trgne iz euforije i dogodi se samo to da većina ljudi odluči sačuvati individualno samopoštovanje distanciranjem od momčadi.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.