Dok je nogomet još bio u povojima, nisu nužno svi najbolji igrači bili i profesionalci. Dobar dio nogometaša koji je dolazio iz aristokratskog okruženja namjerno se zadržavao u statusu amatera jer su smatrali da se tako čuva suština sporta. Imali su dovoljno prihoda, mogli su trenirati nogomet neovisno o svojim svakodnevnim obavezama, kvalitetno su se hranili i napredovali su kao igrači, bez da su možda shvaćali kako to nije privilegija baš svih koje je Bog počastio nogometnim talentom. Kad su klubovi igrače radničkog podrijetla počeli plaćati da se posvete samo nogometu, momčadi iz različitih okruženja su se odvojile u dvije lige — profesionalnu i amatersku.
One su, u početku, bile otprilike jednako kvalitetne. Profesionalna je imala veći bazen igrača i moglo se naći boljih talenata, ali amaterske su momčadi imale igrače koji su dulje vrijeme bili u kvalitetnom treningu. A u samoj srži ljudske naravi je da se odredi tko je bolji.
Tome je doskočio londonski šerif Sir Thomas Dewar. Danas šerifi imaju samo ceremonijalnu ulogu, ali prije 150 godina se radilo o važnim ljudima u sudskoj i poreznoj vlasti Velike Britanije. Dewar je jednu raspravu o snazi amaterskih i profesionalnih momčadi riješio tako da je ponudio štit koji je trebao biti nagrada za pobjednika utakmice između najbolje amaterske i najbolje profesionalne nogometne momčadi. Tako je 1898. nastao Sheriff of London Charity Shield; utakmica u kojoj se za šerifov štit borila momčad koja je osvojila amatersku ligu igrala protiv momčadi koja je osvojila onu profesionalnu, a prihod od ulaznica išao je u humanitarne svrhe.
Na kraju su prva tri trofeja osvojile upravo amaterske momčadi, ali nogomet se brzo razvio do te mjere da su i aristokrati postajali profesionalni nogometaši. U tom kontekstu je Sheriff of London Charity Shield gubio smisao, tako da je već 1908. zamijenjen Charity Shieldom na kojem je, u organizaciji FA-a, nastupao prvak Engleske protiv osvajača FA Cupa. Šerif Dewar pokrenuo je tradiciju superkup natjecanja, a od 1908. je ta utakmica od simboličnog kraja sezone postala simbolični početak nove.
Igrati na sigurno u ovoj fazi prijelaznog roka znači dobiti vrlo malo. Toliko malo da se ne isplati niti igrati
Dakle, nova nogometna sezona u Hrvatskoj počinje utakmicom Superkupa u kojoj će se na Maksimiru susresti Dinamo i Hajduk. Postavlja se pitanje: koliko su naši klubovi spremni za novu sezonu?
Velikih izlaznih transfera još uvijek nije bilo. Osijek je prodao Mirlinda Dakua i Jevhena Čeberka, Monsef Bakrar je Istri donio dva milijuna eura, a Raul Florucz Lokomotivi 100.000. I to je, zapravo, to. Svi ostali odlasci iz HNL klubova — a ima nekoliko bitnih kao što su Chidozie Awaziem u Hajduku, Toni Fruk i Joey Suk u Gorici, Facundo Cáseres i Einar Galilea u Istri, Antonio Marin u Rijeci, Jozo Stanić u Varaždinu, Sandro Kulenović u Lokomotivi, Nikola Jambor i Robert Mudražija u Slaven Belupu — dogodili su se na bazi isteka ugovora ili obostranog raskida.
Svi potencijalno veliki izlazni transferi — a to su, u prvu ruku, Matija Frigan, Luka Vušković i reprezentativna četvorka iz Dinama te, možda, Martin Baturina — čekaju da se zahukta trgovina oko velikih klubova, a to se još neko vrijeme neće dogoditi.
U tom je kontekstu je jasno da sezona u Hrvatskoj počinje prerano.
Matematika je vrlo jasna: bez izlaznih transfera nema ni ulaznih. Hrvatski klubovi se u pauzi između dviju sezona nisu ciljano pojačavali jer nemaju novca za dovođenje takvih igrača. Jedini način da se financiraju kapitalna ulaganja je preko prodaje onih koji su se već afirmirali. Čak ni tad ne može se čitavo obeštećenje uložiti u nove transfere, ali se širi manevarski prostor za biranje. Ovako su klubovi osuđeni na kockanje.
Doduše, svaki transfer je sam po sebi kocka. Real Madrid je dao 120 milijuna eura za najboljeg igrača Premier lige, a dobio je nespremnog i nemotiviranog igrača koji je u četiri sezone zabio sedam golova. Nitko nije mogao zamisliti da će Eden Hazard s 28 godina biti toliko nezreo, pa se ipak dogodilo. Jedan od najsigurnijih pogodaka na transfer tržištu postao je čisti promašaj.
Samo što su hrvatski klubovi osuđeni na malo veće rizike. Rijeka je svjesna toga kako postoji velika mogućnost da Frigan ode. Zato je doveden Franjo Ivanović. Njemu je samo 19 godina, prošao je Augsburgovu omladinsku školu i sve što je dosad igrao je polu-amatersko natjecanje u četvrtom rangu njemačkog nogometa. Augsburgova je druga momčad prošle sezone natjecanje u Regionalligi Bayern završila na 10. mjestu, a to znači da je Ivanović igrao za momčad koja dijeli 102. mjesto u piramidi njemačkog nogometa. Nije sporno da ima potencijal; ima dobre fizičke kapacitete, zna se kretati kako bi otvorio prostor suigračima, a ima i jako dobar osjećaj za gol. To je dobra osnova za nešto više, ali pitanje je hoće li prilagodba trajati mjesec, godinu ili dvije. I hoće li se ikad dogoditi.
Marco Pašalić je slična stvar. Njemu su već 23 godine, imao je u 2022. dvije ozljede, ali pokazao je potencijal i talent za nešto više. Možda će to pokazati, možda i neće, ali Rijeka je osuđena na taj rizik.
Baš kao i Hajduk, Osijek pa i Dinamo. Svako od triju Hajdukovih pojačanja predstavljenih ovog tjedna ima neki svoj upitnik nad glavom. Leon Dajaku, koji je došao ranije, pogotovo ga ima. Netko će ispasti dobitak kao Yassine Benrahou, ali netko će biti otpisan kao Agustin Anello. To je realnost kod dovođenja igrača u nogometu. Čak i Dinamo, koji ima veće financijske kapacitete i mogućnost da ponudi opipljivu odštetu te veću plaću od ostatka konkurencije, mora riskirati s Maximeom Bernauerom.
Zapravo, svi igrači koji su zasad dovedeni u HNL su kocka. Možda su iznimke Mudražija i Fruk koji su odradili dobar posao u HNL-u i s kojima je i Lokomotivi i Rijeci jasno što dobivaju. Njih dvojica se svojim karakteristikama uklapaju u momčadi u koje su došli, imaju karakteristike kojima mogu riješiti ključne rupe u igri, a neće morati prolaziti period adaptacije na novu ligu, novu brzinu i novo okruženje. Svi ostali su kocka. Najčešće logično ulaganje jer Hajduk je, recimo, doveo bekove koji su svojim profilima nadopuna igračima koji su trenutno u kadru. Bez obzira na to hoće li se obojica pokazati kao dobra pojačanja ili će obojica biti loši, trenutno su to logične odluke. Ali to ne mijenja činjenicu da su rizik. Kao i Ivanović, Bernauer, Stefanos Evangelou u Osijeku ili Sebastian Nebyla u Istri.
Situacija na tržištu možda bude drugačija tamo 6. Ili 7. rujna. Tada će transferno tržište u većini zemalja biti zatvoreno, igrači koji su se nadali nekom jačem angažmanu ostati će na suhom i HNL će postati privlačnije odredište nego što je sad. Budžeti će se pojačati prodajama, a tada se možda uhvati neko opipljivije pojačanje.
Samo što će se dotad odigrati sedam prvenstvenih kola i završit će kvalifikacijski ciklusi za europska natjecanja. Sezona tada nije gotova, ali već je uvelike usmjerena.
Problem je u tome što HNL klubovi nemaju izbora. Sada će ili se kockati kako bi doveli igrača koji se možda može pokazati kao ekstra kvaliteta koja će pojačati momčad ili će dovesti provjerenog igrača. Ali onda moraju biti svjesni da taj provjereni igrač ne donosi kvalitetu više; on je popuna i netko tko teško može podignuti momčad za jednu ili dvije stepenice. Oni koji to mogu, a provjereni su, oni trenutno čekaju da se rasplete ostatak tržišta i da vide mogu li u neki od privlačnijih klubova. Ne budu li mogli, tek onda će u obzir uzeti HNL.
Odličan primjer toga je Martin Satriano, oko kojeg je Dinamo napravio cijelu akciju i praktički sve dogovorio s Interom. Satriano je odabrao igrati u ligama Petice. Možda u slabijem klubu od Dinama i za ne puno veću plaću, ali Ligue 1 nudi prestiž. Dinamo bi mogao sličan prestiž ponuditi kad i ako se plasira u Ligu prvaka, ali to je Satrianu i ljudima oko njega trenutno još uvijek apstraktno.
To je pozicija u kojoj se HNL našao i teško ju je mijenjati. Eventualno pomicanje početka sezone ne bi napravilo veliku razliku jer pola lige ionako igra kvalifikacije za europska natjecanja, tako da je početak lige naštiman prema tome. Da liga počinje 15.8. i da nema zimske pauze, sve bi ostalo vrlo slično, ključne utakmice bi svejedno bile prije nego što HNL klubovi dođu na svoj red na nogometnoj tržnici.
Sve što ostaje je riskirati s pojačanjima kako bi što spremniji dočekali početak sezone. Neki to rade logičnije, drugi manje logično, ali jedino tako možda ubodu nešto što donosi vrijednost. Igrati na sigurno u ovoj fazi prijelaznog roka znači dobiti vrlo malo. Toliko malo da se ne isplati niti igrati.
